Piše: Paul Mason, thebosniatimes-ba
Kako je 12 najbogatijih ljudi u nogometu, koji su se navodno dokazali u vođenju globalnih nogometnih brendova kao što su Barcelona i Manchester United, uspjelo tako spektakularno da zabrlja? Kako su mogli pomisliti da će im igrači, navijači, UEFA, FIFA i evropske vlade dozvoliti da odšetaju sa kartelom vrijednim 4 milijarde eura, ostavljajući unakaženi leš starog nogometa na podu svlačionice?
Sada, pošto je plan propao, odgovor je jasan: razlog je kapital. Na ovom svijetu ima previše kapitala koji juri za premalom količinom stvarne ekonomske vrijednosti.
Najuvaženije nogometne budale su pristale na gambit JP Morgana iz istih razloga koji su donijeli četverostruki skok cijene bitkoina, podstakli bogataše da ulažu milione dolara u „digitalnu umjetnost“, inspirirali Lexa Greensilla da predloži dnevne isplate radnicima u zdravstvenom sistemu Engleske i naveli špekulante na tržištu nekretnina da povjeruju da je dobra ideja napraviti bazen između krovova dva luksuzna stambena bloka u Wentworthu, jednom od siromašnijih dijelova Londona.
Kapitalizam je zatvoren u kiseonički šator novih emisija novca iz centralnih banaka. Što centralne banke više novca štampaju to je njegova cijena niža, to jest lakše je i jeftinije zadužiti se. S druge strane realna ekonomija, čiji je dinamizam razoren financijskom krizom 2008. a kapaciteti dodatno oslabljeni pandemijom, u prilično je lošem stanju. Zato besplatni novac koji država emitiraju – da, centralne banke u krajnjoj instanci jesu dio države – može putovatu samo naviše.
Procurili podaci o odbačenom prijedloga za formiranje superlige odlična su ilustracija stanja finansijaliziranog monopolskog kapitalizma. Ideja je bila da se ustanovi kartel klubova koji će donositi profit od 4 milijarde funti godišnje – dvostruko više od prihoda Lige šampiona.
Zatvorena liga je bila samo dio plana. Drugi važan dio je reguliranje troškova i plata onako kako je to učinjeno u američkom sportu, čime bi klubovi i igrači bili postavljeni u kvazifeudalni odnos prema superligi. To bi donijelo „kapitalistički komunizam“ kakav prakticira američki NFL – prihodi se distribuiraju ravnomjernije nego što bi to bio slučaj da su takmičenja zaista kompetitivna.
Nogometni klubovi koje su navijači i igrači iz redova radničke klase gradili više od jednog stoljeća završili bi kao brendovi i proizvodi superlige, kao što se dogodilo u američkim sportskim kartelima. Posjetite sajt superlige (dok ga još nisu sklonili) i pogledajte kako izgledaju začeci tog novog poretka.
Projekat je ipak zaustavljen, ne samo snažnom akcijom navijača već i samim duhom vremena. Kada su šefovi superlige u tajnosti kovali planove da unište nogomet kao participativni sport, vjerovatno im je neko rekao da „navijači nisu važni“. Prave navijače treba tražiti među TV gledaocima u Južnoj Koreji i Japanu, u sportskim barovima u SAD-u, u nigerijskim selima gdje se svi okupljaju da zajedno gledaju prijenose. Najveći dio prihoda ostvarivao bi se na takvim mjestima. Pošto je novac jeftin i dostupan, za pokretanje tog ambicioznog projekta bila bi dovoljna početna investicija JP Morgana uz garantirani povraćaj od 2-3 posto. I bingo, 12 ljudi je dobilo šansu da uništi sport koji je više decenija stvaran kolektivnim naporima.
Onda se pokazalo da su navijači takođe i glasači. Ne samo navijači klubova koji su planirali da se odcijepe – na primjer, navijači Chelsea koji su organizirali protest – već i navijači klubova koji bi poslije lansiranja rakete superlige u stratosferu zauvijek bili ostavljeni na zemlji.
Superliga se obratila španskim sudovima – koji su inače najproblematičniji i najviše politizirani u razvijenom svijetu – da bi spriječila mogućnost da FIFA i UEFA blokiraju inicijativu. Ne sumnjam da bi i pred Evropskim sudom pravde pokušala iskoristiti svaku rupu u zakonu.
Presudan je bio trenutak kada se britanska politička elita udružila u osudama prijedloga – Boris Johnson je zaprijetio „zakonodavnom bombom“. Engleski nogomet se našao u epicentru afere jer je najdalje odmakao u financijalizaciji, a vodeći klubovi su već u rukama špekulanata i njihovog sumnjivog novca. To je liga na koju navijači imaju najmanje uticaja, a menadžeri su sistem prilagodili tako da im pruža maksimalnu autonomiju i političku podršku.
U doba Margaret Thatcher, među igračima je bilo u modi da se predstavljaju kao desničari i slobodno iskazuju rasizam i seksizam. Paul Gascoigne je jednom oponašao pokrete gajdaša Narandžastog reda poslije gola postignutog na utakmici Rangersa protiv Celtica 1998. Ali više nje tako. Poslije pokreta Black Lives Matter i kampanje Marcusa Rashforda za uvođenje besplatnih obroka u škole, većina igrača teži progresivnijem etosu. Ženski nogomet je transformiran iz nekada omiljene mete muških šovinističkih viceva u multimilionski biznis. Sastavi timova su multietnički – kako u nacionalnim ligama tako i na međunarodnim takmičenjima. I mada su predstavnici radikalno desničarskih subkultura još uvijek na tribinama, većina klubova shvata njihovu toksičnost i ulaže napore da ih potisne porukama upućenim javnosti i zabranama njihovog ulaska na stadione.
Kada su shvatili kakvu prijetnju ova inicijativa predstavlja za njihove pregovaračke pozicije i političku autonomiju, igrači nisu oklijevali da pokažu nezadovoljstvo. Ali ideja još nije pokopana. Prvo, suprotno onome što tvrde njegovi regulatori, nogomet nije piramida niz koju se novac sliva od vrha prema dnu. Nogomet je teren klasne borbe – borbe između navijača i vlasnika, igrača i vlasnika, klubova i TV stanica, uz doprinose tehnoloških kompanija i financijera, borbe koja ima za cilj da novac natjera da poteče uzbrdo, ka onima na vrhu piramide.
Ideja o „superligi“ stara je preko 20 godina. Sjećam se da sam bar jednom pisao o sličnom neuspjelom pokušaju u burna financijska vremena pred propast banke Lehman Brothers 2008. Ta ideja će nastaviti da živi, jer to je model koji primjenjuju sportski karteli u Sjedinjenim Državama.
Nije slučajno to što košarka, bejzbol ili američki nogomet ne postoje kao internacionalni sportovi. Monopolizirali su ih američki sportski karteli i organizirali kao cirkus za globalnu industriju zabave. Uspješni su zato što su u njima otjelovljena glavna načela monopolskog kapitalizma: kartel je uvijek moćniji od kompanija u svom sastavu, kompanije su moćnije od zaposlenih (igrača), a potrošači nemaju izbora.
Problem sa kartelima je u tome što uništavaju kapitalizam. Karteli eliminiraju inovacije. Ukidaju mogućnost izbora. Američki nogomet je naporan za gledanje. Znamo i zašto: svaki oblik nadmetanja u njemu sveden je na ritual. Nema nikakvih izgleda da se pojavi novi igrač i smisli sasvim nov način igre. Nema šansi da na teren istrči neki Lionel Messi ili Diego Maradona i promjeni igru.
Tako će završiti i nogomet, ako ljudi s novcem preuzmu kontrolu. Igrat će se četiri četvrtine umjesto dva poluvremena. Svako uključivanje VAR sistema bit će još jedna dobra prilika za emitiranje reklama. Nogometna pravila će se prilagoditi, kao što su se prilagodila u ragbiju kada je Rupert Murdoch od ragbija napravio kartelski biznis.
Do prije nekoliko dana navijači su pokušavali pronaći zrnce sreće u nesreći koju bi donijela superliga: na primjer, klubovi izvan superlige bi najzad mogli biti definansijalizirani, a takmičenja kao što su FA kup ili Evropska liga bi možda povratila onu magičnu atmosferu iz 70-ih godina. Pošto superlige neće biti, izgledi za pozitivne promjene su još bolji. Vjerovatno će zakoni u njemačkom stilu koji propisuju da klubovi moraju biti u većinskom vlasništvu navijača sada dobiti veću podršku zakonodavaca. To bi trebao biti samo početak – jer dovoljan je jedan pogled na mahinacije klubova u vlasništvu navijača da se vidi da su i oni podložni manipulacijama interesnih grupa.
Ekspertska organizacija Common Wealth je zajedno sa Centrom za lokalne ekonomske strategije 2019. predložila uvođenje dodatnih dažbina na transfere i formiranje fonda čijim sredstvima bi navijači mogli otkupljivati klubove koje su vlasnici otjerali u bankrot. Pored toga, potrebni su nam propisi kao što je staro Pravilo 34 Nogometne asocijacije, koje ograničava iznose dividendi koje se mogu isplaćivati upravi i praktično zabranjuje kupovine pozajmljenim sredstvima kojima su strani milijarderi preuzimali kontrolu nad najboljim engleskim klubovima.
Potrebni su nam javno vlasništvo, propisi i kontrola nad nacionalnom nogometnom infrastrukturom. Klubovi mogu prakticirati neku vrstu mješovite ekonomije – kao zajedničko vlasništvo privatnih i javnih kompanija ili čak zadruga. Svaki od tih modela može funkcionirati ako države donesu odgovarajuće propise, a engleska Premijer liga i FA se zamjene neprofitnom infrastrukturom.
Pošto je stvoren momenat sile za transformaciju nogometa, šteta bi bilo ne iskoristiti ga. Kapitalizam je u osnovi neprestana borba da se novac ubrizga u sve nenovčane tokove ljudskog života. U nogometu se ljudskost života ogleda u atmosferi, strasti, historiji, prošvercanoj baklji zapaljenoj na tribinama, transparentu koji vlasnika kluba tjera dođavola. Ljudski aspekt je uvijek u sukobu sa komercijalnim.
Ponekad stižemo do one tačke u kojoj ljudski um odbija da se povinuje pravilima ekonomske logike. U nogometu smo upravo stigli do te tačke. Znamo da je drugačiji nogomet moguć.
(TBT, New Statesman)