Joeu Budenu trebalo je više od tri mjeseca u kancelariji da pozove turskog kolegu Recepa Tayyipa Erdogana. Samo to je već bilo znak pada statusa zemlje koja je nekad bila američki najbliži strateški saveznik širom Bliskog istoka, Jugoistočne Evrope i Istočnog Mediterana. Ali ono što je još gore za Ankaru bila je poruka koju je Biden isporučio kad je konačno u petak uvečer podigao slušalicu – Sjedinjene Države konačno su priznale genocid nad Jermenima 1915.
Biden je formalno tokom vikenda priznao da je masakr nad Jermenima, kad ih je u Otomanskom carstvu ubijeno milion i po, bio genocid, a Turskoj nije trebalo mnogo za odgovor. Svega nekoliko minuta nakon ovakve Bidenove izjave, oglasio se turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu, koji ju je “potpuno odbacio”.
Tursko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je čak BIdena kako bi mu prenijelo “snažnu reakciju” Ankare.
Predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev također je osudio Bidenovu izjavu, ukazujući da je riječ o “historijskoj grešci”, dok je premijer Jermenije Nikol Pashinyan – koji je u nedjelju dao ostavku – poručio Bidenu da je njegovo priznanje genocida “sigurnosno pitanje” za njegovu zemlju, u svjetlu prošlogodišnjih konflikta u spornom regionu Nagorno-Karabah.
Erdogan više treba Bidena nego on njega
Zašto Biden tretira Erdogana tako snishodljivo? I zašto je Biden održao svoje obećanje iz kampanje da će priznati genocid kad niko od njegovih prethodnika u Bijeloj kući nije to uradio jednom kad su se našli u kancelariji?
Izgleda da je prvi put za više godina on svjestan da Erdogan treba više Sjedinjene Države nego što one trebaju njega – i već to koristi, piše “NBC news”. Biden se nada da će, koristeći se ovom polugom, “ispraviti” neka od Erdoganovih ponašanja, poput antidemokratskih mjera i bliskih veza sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Godinama su SAD smatrale da je Turska previše važna da bi se odnos sa njom otuđio formalnim priznanjem masakra, uprkos maltene univerzalnom priznanju od strane akademika i većeg dijela američkog društva, kao i domaćeg pritiska iz redova političkih angažiranih jermenskih Amerikanaca.
Suština nije u tome da je Biden bijesan na Erdogana, već prije čitava američka vlada – mnogi u i van administracije smatraju da je turski predsjednik autokrata koji prijeti američkim regionalnim interesima. Turska je nekad bila svjetionik demokratije i stub nade za otvoreno i moderno društvo među većinski muslimanskim nacijama, a Erdoganovo suzbijanje pravičnih izbora, slobode govora i sudske nezavisnosti odbijaju Amerikance. Njegov društveni konzervatizam i populističke taktike preusmjerile su Tursku ka netoleranciji i polarizaciji u društvu.
Turska, koja je nekad bila toliko strateški poravnata sa Zapadom da je postala njena najistočnija članica u NATO, pod Erdoganom se redovno sukobljavala u paktu i čak ga ponekad osujećivala. Turska je bila bliska i sa važnim bliskoistočnim igračima poput Izraela, ali su Erdoganova preusmjerenja ka grupama poput Hamasa spalile važne regionalne mostove.
Značaj odluke
Unazad dvije decenije, kad bi novi predsjednik ušao u Bijelu kuću s obećanjem da će priznati genocid nad Jermenima, odmah bi se suočio sa “branom” američkih ministarstava i agencija koje bi mu objasnile zašto bi to bilo pogrešno.
Turska se protivi tom obilježju jer je zabrinuta za praktične posljedice, od kojih je najvažnija otvaranje vlade ka pozivima za reparaciju, ali i zbog simboličnog značaja. Ona ne želi da se na nju gleda kao na “izgnanicu”, a u isto vrijeme želi da se prizna veliki broj Turaka, Kurda i drugih muslimana koje je Rusija, saveznica Jermenije, ubila u Prvom svjetskom ratu.
Turska je značajna sredstva uložila u lobiranje u američkom Kapitolu, na akademske konferencije i objavljivanje knjiga na tu temu kako bi spriječila Washington da promjeni svoj jezik.
U prošlosti je američko Ministarstvo odbrane smatralo Tursku previše dragocjenim savezikom koji je često služio kao cigla u brani američke vlade, zasnivajući na tome neispunjena obećanja o priznanju genocida. Ali to više nije slučaj. Danas Pentagon, bijesan na Ankaru zbog niza pitanja, a posebno kupovine ruskih odbrambenih raketnih sistema S-400 iz 2017, više nije zainteresiran da joj “drži vodu” u Washingtonu.
Štaviše, Kongres je pozicioniran strožije po pitanju Turske nego Pentagon i čak Biden.
Mnogi članovi Kongresa predstavljaju jermenske zajednice koje su snažno “gurale” prepoznavanje genocida, a zakonodavstvo koje je već nametnulo sankcije kojima je na meti turska kupovina ruskih sistema, želi oštro kazniti Tursku zbog brojnih drugih Erdoganovih “prijestupa”. Čak i u Birou za evropske i evroazijske poslove, koje se tradicionalno bavilo Ankarom, “turkofilija” izlazi iz mode.
Erdogan bez opcija, ali zato Putin…
Generalna je klima u američkoj vladi da Erdogan bolje reagira na strogost u stilu Putina umjesto na topao zagrljaj, cijeni “NBC news”. Istovremeno, Erdogan je ostao bez opcija koje bi mu pomogle da se prilagodi Bidenovoj administraciji. S obzirom da mu kod kuće pada podrška, malo je vjerovatno da će Erdogan pristati da olabavi svoj autokratski stisak nad turskim društvom, kako ga opozicija ne bi nadglasala.
A spolja, Erdogan je prosto previše duboko “zaglibio” s Putinom da bi se izvukao.
Ako on vrati Rusiji S-400 – što je malo vjerovatno imajući u vidu da je jednom na kritike iz SAD poručio da “ne znaju s kim imaju posla” – Putin bi mogao odmah da mu nametne trgovinske i turističke sankcije, što bi se loše odrazilo na tursku ekonomiju i dodatno erodiralo Erdoganovu bazu pristalica. Na vojnom frontu, Putin bi mogao dati zeleno svjetlo za napad bliskom savezniku Basharu al Asadu na Idlib, posljednje uporište sirijskih pobunjenika, te poslati stotine hiljada izbjeglica preko granice u Tursku.
Ankara je već postala dom za 3,6 miliona sirijskih izbjeglica. Sa usporenom ekonomijom, a anti-izbjegličkim sentimentom u porastu, čak ni Erdogan ne bi mogao da se odupre talasu društvenih i političkih snaga koje bi oslobodio takav priliv izbjeglica.
Putin bi također mogao narušiti krhke dogovore o prekidu vatre između svojih saveznika i turske i njenih saveznika u Libiji i Južnom Kavkazu, dodatno potkopavajući interese Turske, ali i Erdoganu osobno stvoriti probleme jer i on, baš kao i Putin, u svojoj zemlji uživa imidž svjetskog snagatora.
Sve to stavlja Erdogana u slabu poziciju da se bori protiv oznake genocida, što je djelimično razlog zašto je Biden izabrao baš ovaj trenutak da stupi u akciju.
Turska ekonomija je već ugrožena, a ako njeni odnosi sa SAD nastave da padaju, mogla bi potonuti.
Ono što Erdoganu sada treba, smatra “NBC news” je da preokrene ovu dinamiku stvaranjem narativa da se sasvim dobro slaže sa Bidenom. Turski predsjednik je bio strpljiv čak i kad ga je Biden ignorirao i potom drastično preusmjerio američku politiku po pitanju genocida. Kakvu god retoriku sada da zauzme, Erdogan će sigurno tragati za prilikom da uzvrati Bidenu jednom kad se turska ekonomija oporavi, zaključak je portala.
(TBT, Mediji)