Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Plan za obnovu infrastrukture vrijedan dva triliona dolara koji je izložio predsjednik Joe Biden vjerovatno će biti prekretnica za američku ekonomiju i jasan signal da neoliberalna era i vjera u nepogrešivost tržišta odlaze u prošlost. Ali još ne znamo čime će odlazeći neoliberalizam biti zamijenjen.
Izazovi sa kojima se Sjedinjene Države i druge razvijene ekonomije danas suočavaju razlikuju se od izazova iz prve polovine 20. stoljeća koji su nam donijeli New deal i socijalnu državu. Današnji problemi – klimatske promjene, poremećaji na tržištu rada poslije uvođenja novih tehnologija i hiperglobalizacija – traže nova rješenja. Potrebna nam je nova ekonomska vizija, a ne nostalgična mitologizacija vremena općeg prosperiteta u Americi i njene globalne dominacije u svijetu.
U pogledu klimatskih promjena, Bidenov plan zaostaje za Zelenim nju dilom koji predlažu progresivni demokrati kao što je Alexandria Ocasio-Cortez, ali uključuje značajne investicije u zelenu ekonomiju, podršku tržištima električnih automobila i drugim programima za smanjivanje emisija ugljenika, što ga čini dosad najvećim federalnim programom za eliminaciju emisija koje izazivaju efekat staklene bašte. Na polju zapošljavanja, plan treba povećati zarade i osigura više beneficija za zaposlene. Pored obnove infrastrukture plan se fokusira i na poslove u proizvodnji i rastući sektor pružanja usluga njege.
Novi načini razmišljanja o ulozi države ovde su jednako važni kao postavljeni razvojni prioriteti. Mnogi komentatori Bidenov plan za obnovu infrastrukture prikazuju kao povratak agresivne i rasipne državne uprave, iako njegova realizacija treba trajati 8 godina i neće uvećati javnu potrošnje za više od 1 posto. Očekuje se da će plan na kraju sam sebe isplatiti. Podsticaji za obnovu infrastrukture, zelenu tranziciju i otvaranje novih radnih mjesta već dugo su nam potrebni. Čak i ako ne donese ništa više od velikih javnih investicija financiranih oporezivanjem velikih korporacija, to će biti velika dobit za američku ekonomiju.
Ali Bidenova inicijativa može donijeti mnogo više od toga. Ona može temeljno preformulirati zadatke državne uprave u upravljanju ekonomijom i promijeniti naše viđenje njene uloge. Tradicionalni skepticizam prema miješanju države u ekonomiju proističe iz uvjerenja da su privatni preduzetnici motivisani profitom uvijek efikasni, dok državna uprava uvijek prekomjerno troši. Ali u nekoliko posljednjih godina, poremećaji na tržištima pod kontrolom privatnih interesa – širenje monopola, avanturizam privatnih investitora, ekstremna koncentracija dohotka i rastuća ekonomska neizvjesnost – narušili su vjeru u privatni sektor.
Danas nam je također jasno da u složenoj ekonomiji opterećenoj neizvjesnošću regulacija koja ide isključivo odozgo naniže ne daje dobre rezultate. Bez obzira koja oblast je u pitanju – promoviranje zelene tehnologije, razvoj novih institucionalnih aranžmana za njegovatelje, širenje lanaca snabdijevanja za visokotehnološku proizvodnju ili razvoj uspješnih programa razvoja radne snage – saradnja između države i nevladinih aktera je suštinski važna.
U svim pobrojanim oblastima država mora sarađivati sa tržištima, privatnim biznisima i drugim zainteresiranim stranama, kao što su sindikati i predstavnici lokalnih zajednica. Potrebni su nam novi modeli upravljanja da bismo osigurali da na ostvarivanju naših zajedničkih ciljeva rade ljudi koji posjeduju potrebna znanja i sposobnosti. Država mora postati partner od povjerenja. Također, i sama mora pokloniti povjerenje ostalim važnim akterima.
U prošlosti su nagle promjene u odnosu snaga između države i tržišta brzo dovodila do oštrog pomjeranja u suprotnom smjeru. Bidenov plan bi mogao zaustaviti taj ciklus. Ako u tome bude uspješan i ponudi dobar primjer saradnje države i tržišta kao komplementarnih, a ne sukobljenih aktera – pokazujući da i jedna i druga strana bolje funkcioniiraju kada druga strana obavi svoj dio posla – to će vjerovatno biti najvažniji i najtrajniji historijski doprinos njegovog mandata.
Otuda je prikazivanje Bidenovog plana kao još jednog pokušaja da se zaštiti dominantna pozicija Amerike u svijetu, naročito u odnosu na Kinu, kontraproduktivno. Nažalost, i sam Biden doprinosi takvim tumačenjima. Ovaj paket će „omogućiti da odnesemo pobjedu u globalnoj trci sa Kinom u dolazećim godinama“, izjavio je nedavno.
Moguće je da je takvo tumačenje plana za obnovu infrastrukture politički korisno. Rašireni strah da Amerika gubi trku sa Sovjetskim Savezom u razvoju balističkih projektila i svemirskom programu u prošlosti je katalizirao opću tehnološku mobilizaciju u zemlji.
Ali danas je manje razloga za širenje straha. U svakom slučaju, malo je vjerovatno da će republikanci podržati plan, s obzirom na stepen polarizacije u zemlji. Ovakvim tumačenjima takođe se skreće pažnja sa onoga što je u ovoj inicijativi zaista važno: ako donese rast dohotka i nove šanse za američke građane, kao što se očekuje, ovaj plan će biti koristan za Ameriku nezavisno od efekata na njen geopolitički status.
Također, ekonomija se suštinski razlikuje od trke u naoružavanju. Snažna američka ekonomija ne bi trebala predstavljati prijetnju za Kinu, kao što ekonomski rast u Kini ne treba tumačiti kao prijetnju za Ameriku. Bidenove izjave u tom smislu su štetne utoliko što dobre unutrašnje ekonomske politike pretvaraju u instrument agresivne vanjske politike. Možemo li kriviti Kinu ako na tako predstavljen Bidenov plan reagira uvođenjem novih restrikcija za američke korporacije?
Ovaj plan bi mogao transformirati Sjedinjene Države i ponuditi važan primjer koji će druge razvijene zemlje slijediti. Ali da bi ostvario svoj puni potencijal, Bidenov plan mora zaboraviti na zastarjelu retoriku Hladnog rata i vječnog sukobljavanja države i tržišta. Da bismo izgradili viziju nove budućnosti, prošlost moramo ostaviti u prošlosti.
(TBT, Project Syndicate)