Piše Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Ekonomisti nikada nisu prezali od pretresanja velikih pitanja na koja historičari, sociolozi i politikolozi često polažu ekskluzivna prava. Šta možemo reći o dugoročnim posljedicama ropstva u savremenom američkom društvu? Zašto je nivo uzajamnog povjerenja u nekim zajednicama viši nego u nekim drugim? Kako objasniti uspon desničarskog populizma u nekoliko posljednjih godina?
U bavljenju pitanjima koja nadilaze domen njihove discipline ekonomisti izlaze van okvira uobičajenih preokupacija dinamikom ponude i tražnje. Takvo prelaženje granica između disciplina ne nailazi uvijek na odobravanje. Predstavnici drugih disciplina (često sasvim ispravno) primjećuju da ekonomisti ne ulažu dovoljno napora da se obavijeste o postojećim dostignućima u relevantnim oblastima. Žale se (također s pravom) na njihovu negostoljubivu akademsku kulturu. Zbog čestih prekidanja, upadanja u riječ i agresivnog propitivanja skupovi ekonomista često više liče na zasjedanje suda inkvizicije nego na forum kolega koji razmjenjuju rezultate i razmatraju nove ideje.
Ipak, vjerovatno najvažniji izvor tenzija jeste metod koji ekonomisti koriste. Da bi pokazali da je ishod koji ispituju „uzrokovan“ određenim faktorom, ekonomisti se oslanjaju na statističke alatke. Često pogrešno shvaćen, njihov metod je izvor beskrajnih i beskorisnih sukoba između ekonomista i predstavnika drugih disciplina.
Razumijevanje prednosti (i ograničenja) njihovih metoda moglo bi osvijetliti koristi od uvida koje ekonomisti unose u analizu neekonomskih pitanja. Također, takvo razumijevanje bi konačno pokazalo da njihov pristup može dopuniti, ali ne i zamijeniti kvalitativne metode drugih disciplina.
Ovdje je najbolje poći od same ideje kauzalnosti. Znanje o uzročno-posljedičnim odnosima stičemo na dva načina. Polazimo od uzroka i pokušavamo utvrditi njihove posljedice ili polazimo od posljedica i pokušavamo utvrditi njihove uzroke. Andrew Gelman, statističar sa Univerziteta Kolumbija, prvi metod naziva „kauzalnim zaključivanjem unaprijed“ (kretanje od uzroka ka mogućim posljedicama), a drugi „kauzalnim zaključivanjem unazad“ (kretanje od posljedica ka uzrocima).
Ekonomisti su opsjednuti prvim od ova dva spomenuta pristupa – kauzalnim zaključivanjem unaprijed. Najcjenjenija empirijska istraživanja su ona koja pokazuju da egzogene varijacije uzroka X proizvode predvidljiv i statistički značajan efekat na ishod Y.
U prirodnim naukama kauzalnost se utvrđuje izvođenjem laboratorijskih eksperimenata kojima se izoluju efekti određenih varijacija u fizičkom okruženju na ishod koji je predmet ispitivanja. Ekonomisti ponekad imitiraju ovaj metod randomizovanim socijalnim eksperimentima. Na primjer, nasumično se biraju domaćinstva koja će dobiti novčanu pomoć – dok je neka druga domaćinstva neće dobiti – da bi se tako ispitali efekti uvećanog dohotka.
Ali historija i društveni procesi nisu laboratorija u kojoj se efekti svake promjene u okruženju mogu precizno utvrditi i izmjeriti. Zato ekonomisti pribjegavaju maštovitim statističkim tehnikama.
Na primjer, na osnovu dokumentirane statističke povezanosti egzogenih faktora kao što je količina padavina i mogućnosti izbijanja građanskih sukoba zaključuju da promjena u nivou dohotka (uslijed fluktuacija u poljoprivrednoj proizvodnji) izaziva građanske ratove. Obratite pažnju na ključni element ovog rješenja: pošto građanski ratovi ne mogu uticati na vremenske uvjete, odnos između njih mora biti jednosmjerno kauzalan u suprotnom smjeru.
Dobro sprovedena istraživanja takve vrste pružaju korisne uvide – u mjeri u kojoj su tvrdnje o uzročno-posljedičnim odnosima uopće prihvatljive u društvenim naukama. Ali historičari i politikolozi nisu impresionirani.
Razlog je to što ekonomski model ne može ponuditi odgovor na pitanje „šta izaziva građanske sukobe“ (što bi bilo kauzalno zaključivanje unazad). Ekonomski model pruža uvid u samo jedan od uzroka (fluktuacija dohotka), koji ne mora biti presudno važan. Što je još gore, pošto su obučeni samo za kauzalno zaključivanje unaprijed, ekonomisti su skloni da parcijalne rezultate svojih istraživanja prikazuju kao obuhvatne i konačne, što dodatno razdražuje predstavnike drugih disciplina.
Ekonomisti koriste i druge trikove koji stvaraju probleme. U pokušaju da statistički „identificiraju“ kauzalnost često pribjegavaju tehnikama koje na kraju daju odgovor na znatno suženo ili čak drugačije formulirano pitanje u odnosu na pitanje kojim je istraživanje izvorno motivirano.
Rezultati randomiziranih socijalnih eksperimenata u određenim regionima, na primjer u Indiji ili Keniji, ne moraju važiti za druge regione i zemlje. Istraživanje varijacija u prostoru ne daje ispravne odgovore na pitanja koja traže ispitivanje promjena kroz vrijeme: na primer, šta će se dogoditi ako godina bude neplodna. Također, egzogeni šok upotrebljen u istraživanju ne mora biti reprezentativan: na primjer, pad dohotka izazvan nekim drugim razlozima drugačije će uticati na sukobe u odnosu na šok izazvan sušom.
Zato istraživanja ekonomista ne mogu zamijeniti obuhvatne sintetičke radove koji uzimaju u obzir veći broj uzroka, vagaju njihove vjerovatne efekte i razmatraju prostorne i vremenske varijacije uzročno-posljedičnih mehanizama. Takav pristup je svojstven historičarima i predstavnicima nekvantitativnih društvenih nauka.
U takvoj vrsti istraživanja vrijednosni sudovi imaju važnu ulogu, što ostavlja prostor za sporenja o validnosti zaključaka. Nijedna takva sinteza ne može ponuditi kompletnu listu mogućih uzroka, čak i ako bi se njihov relativni značaj mogao ispravno procijeniti.
Ali takvi radovi su suštinski važni. Ekonomisti ne bi znali koja pitanja treba postavljati da nije historičara, etnografa i predstavnika drugih društvenih nauka koji im pružaju bogate narative o različitim fenomenima i hipoteze o njihovim mogućim uzrocima, ne tvrdeći da su kauzalni odnosi koje predlažu nepobitno utvrđeni.
Ekonomisti se mogu ponositi snagom svojih statističkih i analitičkih metoda. Ali ne smiju izgubiti iz vida njihova ograničenja. U krajnjoj instanci, i jedan i drugi pristup doprinose našem razumijevanju društva. Ekonomisti i istraživači u društvenim naukama moraju prihvatiti raznolikost svojih pristupa, a ne odbacivati i ocrnjivati doprinose susjednih disciplina.
(TBT, Project Syndicate)
