Piše: Drago Bojić, thebosnaitimes.ba
Dok ovih dana bosansko-hercegovački građani poduzimaju duga putovanja i satima čekaju na graničnim prijelazima kako bi u Srbiji primili vakcinu protiv koronavirusa, bosansko-hercegovačke vlasti se i tri mjeseca nakon što je otpočela vakcinacija uglavnom oslanjaju na donacije i milostinju.
Taj mentalni sklop prosjačenja je jedna od glavnih karakteristika bosansko-hercegovačkih vlasti koje nisu u stanju ništa samostalno uraditi i koje uvijek čekaju pomoć drugih. Dok predstavnici vlasti prebacuju odgovornost jedni na druge, bosansko-hercegovački građani masovno obolijevaju od koronavirusa, a mnogi od njih i umiru. Istodobno, Aleksandar Vučić od omraženog političara u BiH postaje dobar komšija i „regionalni milosrdni Samaritanac“.
U mnoštvu skandaloznih i sramotnih izjava predstavnika bosansko-hercegovačkih vlasti kojima pokušavaju prekriti nerad i nesposobnost, najužasnije je odjeknula izjava premijera Federacije BiH Fadila Novalića: „Ali da smo mi htjeli glumiti državu, mi bismo vakcinu nabavili u decembru.“ U trenutku kad se broj zaraženih i mrtvih od posljedica koronavirusa svakodnevno povećava, takvo što može izjaviti samo posve lud ili posve neodgovoran čovjek. Fadil Novalić nije lud, barem o tome ne postoje zvanične informacije, ali jest nesposoban i nedogovoran političar koji se u vrijeme pandemije koronavirusa pokazao kao jedan od najgorih među ionako lošim bosansko-hercegovačkim političarima.
Nije Fadil Novalić jedini u bosansko-hercegovačkoj vlasti koji ne zaslužuje funkciju koju obnaša. Slučaj je to s većinom predstavnika beha vlasti, neovisno o njihovoj etničkoj ili stranačkoj pripadnosti. Nezajažljiva ambicija da se bude u vlasti i gola borba za vlast kao dominantno obilježje političke kulture u Bosni i Hercegovini na površinu je izbacila nekompetentne i bahate ljude zbog čije nesposobnosti i neodgovornosti Bosna i Hercegovina postaje veliko korona-groblje. Fadil Novalić i mnogi drugi njemu slični svojim postupcima obesmišljavaju funkcije koje obnašaju, a vlast zloupotrebljavaju kako bi uništili i ono malo institucionalne zaštite i sigurnosti o kojoj ovise životi građana.
Vlast se ne može likvidirati, jedino bolja vlast može zamijeniti goru, a ponekad i obratno, pisao je prije dvadesetak godina poljski filozof Leszek Kołakowski. Iluzorno je misliti da bi dokidanjem vlasti ljudi živjeli u prijateljskim odnosima, da bi „uživali u prirodnom bratstvu“. Dosadašnja iskustva pokazuju da ondje gdje nema vlasti nastaje anarhija koja na površinu izbaci tirane koji se brutalno iživljavaju nad ljudima. Vlasti se, dakle, mogu smjenjivati pa i rušiti, ali ljudi svoje međusobne odnose ne mogu urediti bez vlasti, njezinih organa i administracije, zakona i sudova.
Bosansko-hercegovački građani ni prije pandemije koronavirusa nisu bili zadovoljni sa svojim vlastima, iako su ih izabrali vlastitom voljom, a u posljednjih godinu dana to je nezadovoljstvo još izraženije. Uznemirujuće i potresne slike koje ovih dana gledamo iz bosansko-hercegovačkih domova zdravlja i bolnica, prepunih zaraženih i teško oboljelih ljudi, preopterećenih i iscrpljenih medicinskih radnika, najbolje pokazuju koliko su, u kriminalu i korupciji ogrezle, beha vlasti svih ovih godina sustavno gazile javne interese za račun onih privatnih. Oglasne table u bosansko-hercegovačkim gradovima su posljednjih dana i tjedana prepune smrtovnica i upravo su te smrtovnice slika vlasti ove države.
O iskušenjima političke vlasti, o lakoći kojom ljudi na vlasti postaju nemoralni, sebični, svirepi, pisao je prije tridesetak godina bivši češki predsjednik Václav Havel, jedan od rijetkih političara koji nije dopustio da ga vlast iskvari. Ima nečeg smrtonosnog u iskušenju političke vlasti, govorio je Havel, jer se političari nalaze u svijetu povlastica, iznimaka i protekcije i lako mogu izgubiti kontakt sa stvarnim životom i potrebama ljudi koje predstavljaju. Oni koji obnašaju političku vlast, a pritom nemaju kritičke distance prema sebi ni odgovornosti prema poslu koji rade, lako postaju izvlašteni samima sebi, otuđeni i umrtvljeni. Takvo shvaćanje vlasti, dodajemo na tragu Havelovih razmišljanja, u pravilu prate nerad, nekompetencija i bahatost, a sve to ima smrtonosne posljedice po društvo kojim ta vlast upravlja.
Unatoč tome što mnogi ljudi podlegnu iskušenjima vlasti, kao što je to primjerice slučaj gotovo sa svim bosansko-hercegovačkim političarima, Havel je ipak smatrao da politika ne mora nužno biti prljava stvar: „politika je samo posao koji traži posebno čiste ljude jer u njoj je posebno lako moralno se uprljati. Politici bi se, dakle, morali posvetiti posebno budni ljudi.“ Ali takvih ljudi uglavnom nema u političkom životu Bosne i Hercegovine jer postojeća politička atmosfera ne podnosi čestite i moralne ljude. Bavljenje politikom u ovoj zemlji je najčešće prljavi posao, te najvažnije funkcije u državi preuzimaju politički mediokriteti, moralne ništarije i savjesno otupjeli ljudi. Mediokritetstvo je kao slika nesposobnosti i ljudske izopačenosti ovladalo svim porama bosansko-hercegovačkog društva. U takvom društvu, da se poslužimo riječima književnika Mirka Kovača „lakše se nametne galamdžija od smjernog, budala od pametnog, a nesreća je ozakonila drskost i sva sredstva.“
Koliko je politika u Bosni i Hercegovini premrežena političkim trgovinama, mešetarenjima i prevarama, pokazala je i degutantna politička farsa pri izboru sarajevskog gradonačelnika. Bogić Bogićević je nakon svega odustao od kandidature kako bi zaštitio svoj ljudski i politički kredibilitet. Odluka Bogića Bogićevića da unatoč i želji i podršci mnogih Sarajlija odustane od gradonačelničke funkcije, primjer je kako se u javnom prostoru čuva vlastiti obraz i dostojanstvo javnog političkog djelovanja.
Bosansko-hercegovačke vlasti nisu pale s neba, a nisu ni nasilno postavljene. Birali su ih bosansko-hercegovački građani, i pritom je godinama uglavnom riječ o istim ljudima kojima je vlast postala način života, koji se zbog povlastica koje vlast nosi sa sobom nerado i teško odriču vlasti, a neki od njih smatraju da su i „genetski predodređeni“ za vlast. Bosansko-hercegovački građani su politički nesvjesni i zapušteni ljudi, unesrećeni i osiromašeni, bespomoćno zaslijepljeni i nemisleći ljudi kojima je lako manipulirati. Dok je tako, u državi će se sve smanjivati, prazniti i raspadati, samo će rasti, puniti se i povećavati groblja.
Vlast koja nije u stanju građanima osigurati zdravstvenu zaštitu, nosi na svojoj savjesti njihove bolesti i smrti. Takva vlast je smrtonosna vlast, vlast koja se održava na leševima ljudi, stvarno umrlih ili politički i građanski umrtvljenih.
(TBT, Tacno)
