U svojoj knjizi Tvornica digitalnih kretena, Michel Desmurget podkrepljuje svoje razmišljanje brojnim istraživanjima posvećenim štetnim učincima ekrana na intelektualni razvoj mlade publike. Ovaj je naslov također referenca na djelo Jeana Paula Brighellija, Tvornica Kretena: programirana smrt školstva. Autor smatra da je izlaganje najmlađih ekranima pitanje javnog zdravstva.
Michel Desmurget uspoređuje ovisnost ekrana s duhanom ili šećerom. No jesu li to isti mehanizmi ovisnosti? Međutim, pristup je nijansiran: iako digitalna tehnologija donosi neporeciv napredak, u zemlji inovacija sve nije baš bajno.
VREMENSKI VOLUMEN POSVEĆEN EKRANIMA KOD MLADIH
Michel Desmurget iznenađen je konvergentnim rezultatima istraživanja diljem Europe i svijeta. Isti izjavljuje:
«Bilo da je riječ o Francuskoj, Sjedinjenim Državama ili Švedskoj, vrijeme koje mladi ljudi posvećuju ekranima nije pretjerano, izvanredno je, ekstravagantno!»
Konačno, za tinejdžerski segment brojke postaju nadrealne, s gotovo šest sati i četrdeset i pet minuta izloženosti ekranima dnevno.
OVISNOST O EKRANIMA: JAVNI ZDRAVSTVENI PROBLEM
Michel Desmurget potvrđuje da se suočavamo s javnozdravstvenim problemom koji utječe na sve aspekte razvoja: intelektualni, emocionalni, fizički.
Istraživanja pokazuju višestruke štetne učinke, uključujući poremećaj sna, koncentracije te pretilost.
Znanstvena literatura pokazuje da se ti učinci međusobno kombiniraju, naglašavajući poremećaje jezičnog razvoja, koncentracije, s utjecajem na pamćenje i školski uspjeh.
VRIJEME PROVEDENO PRED EKRANIMA SMATRA SE ZAMJENOM
Vrijeme izlaganja ekranima najčešće zamjenjuje aktivnosti strukturiranja i obogaćivanja, počevši od obiteljskih interakcija, igre ili spavanja.
«Kod male djece postoje teški zaostaci spavanja koji su povezani s činjenicom da svjetlost koju emitiraju ekrani produži vrijeme potrebno da bi oni zaspali, jer mozak ne zna razlikovati svjetlost ekrana od svjetlosti dana, povećajući na taj način količinu melatonina u organizmu.»
JE LI POTREBNO JAVNO REGULIRANJE?
Michel Desmurget podsjeća da su neke države odlučile intervenirati suočene s onim što smatraju javnozdravstvenim problemom:
«Na Tajvanu se kažnjavaju roditelji koji pretjerano izlažu svoju malu djecu ekranima.»
Ali prije svega, autor zagovara širenje znanstvene literature i rezultate u obrazovnim i preventivnim svrhama.
BORBA PROTIV EKRANA: RETROGRADNI GOVOR?
Poput rock’n’rolla koji je prije 50 godina opisivan kao vražja glazba, nije li kritiziranje digitalne kulture negacija potencijala kojeg u njoj vidi generacija koja se suočava s time i koja je podijeljena u vezi s tim, na društvenim mrežama ili u školskim dvorištima?
“Središnje pitanje za mene je stvarnost dječje upotrebe ekrana: jedan sat izloženosti ekranu dnevno apsolutno je kolosalno, na razini dvije godine korištenja ekrana to je gotovo ukupna duljina jedne pune školske godine.”
JE LI DIGITALNA KULTURA PODKULTURA, „KULTURA ZA KRETENE“?
Iako Michel Desmurget strogo negira hijerarhiziranje kultura, svejedno priznaje da određene prakse očigledno imaju više strukturalnih učinaka od drugih. Isti zaključuje:
«Mozak naše djece je star! Potreban mu je san, tjelesna aktivnost. Dječji psihijatri vide djecu s kašnjenjem u govoru, izravno korelirajući s vremenom izlaganja ekranima. Zanimljivo je da se sada problemi počinju pojavljivati među zdravstvenim radnicima i dječjim psihijatrima.”
TREBA LI ŠKOLA PORED TOLIKO EKRANA SVEJEDNO I DALJE OSTATI SVETIŠTE UČENJA?
Istraživanja pokazuju da ekrani predstavljaju zanimljivo posredovanje za roditelje, pod uvjetom da se nadzire njihovo korištenje. Michel Desmurget podsjeća da je društvena klasa važan parametar:
“Što su djeca skromnijeg podrijetla, to su više izložena ekranima, a upotreba istih kod roditelja je presudna u tome. Važno je uspostaviti pravila kao što je primjerice ‘nema ekrana ujutro ili navečer, kad smo zajedno ili za vrijeme obroka’.”
Iako djeci moraju biti dostupne razne aktivnosti, Michel Desmurget napokon podsjeća na često ignorirane vrline dosade, koja igra veliku ulogu u dječjem razvoju.
(TBT, Logično)