Piše: Giorgio Agamben, thebosniatimes.ba
Neophodno je da ozbiljno shvatimo tezu koju su vlade mnogih država ponovile više puta, prema kojoj su čovječanstvo i sve nacije danas u ratnom stanju. Podrazumijeva se da ona služi legitimiranju vanrednog stanja sa drastičnim ograničenjima slobode kretanja i apsurdnim izrazima kao što je „policijski čas“, kao i potezima vlasti koji se teško mogu opravdati. Veza između vlasti i rata je, međutim, prisnija i konzistentnija. Činjenica je da vlasti nikako ne mogu trajno bez rata. U svom romanu Tolstoj ratu suprotstavlja mir, u kojem ljudi manje-više slobodno prate svoje želje, svoja osjećanja i misli i koji mu se čini kao jedina stvarnost, nasuprot apstrakciji i ratnoj laži, u kojoj kao da sve nastaje iz neumoljive potrebe. Sličnu predstavu vidimo i na fresci u zdanju gradske skupštine u Sijeni, na kojoj Lorenceti prikazuje grad u miru, gdje se stanovnici slobodno kreću u skladu sa svojim zanimanjima i zadovoljstvima, dok u prvom planu neke djevojke plešu držeći se za ruke… Iako se freska tradicionalno naziva Dobra vladavina (Il buon governo), takvim ili sličnim stanjem, satkanim od malih dnevnih događaja iz zajedničkog života i rukovođenog željama svakoga od nas, zapravo se dugoročno ne može upravljati. Iako može biti podvrgnuto ograničenjima i kontroli svake vrste, takvo stanje po svojoj prirodi teži izbjegavanju proračuna, planova i pravila – ili je to makar tajni strah moćnika. To se može izraziti na još jedan način, ako kažemo da je historija, bez koje je moć gotovo nezamisliva, strogo povezana sa ratom, dok je život u miru po definiciji stanje bez historije. Nazvavši svoj roman Historija (La Storia), u kojem je priča o jednostavnim životima ljudi suprotstavljena ratovima i katastrofalnim događajima 20. stoljeća, Elsa Morante je sigurno tako nešto imala na umu.
Upravo zbog toga sile koje žele da vladaju svijetom moraju prije ili kasnije pribjeći ratu, bez obzira da li je on stvaran ili pažljivo simuliran. A budući da u doba mira čovjekov život teži izlasku iz svake historijske dimenzije, ne iznenađuje to što vlade danas ne prezaju od misli o tome kako rat protiv virusa označava početak nove historijske epohe, u kojoj ništa neće biti isto kao prije. Mnogi među onima koji ne priznaju da upadaju u zamku ograničenja sloboda, prihvataju takvu situaciju upravo zato što su uvjereni, ne bez trunke ponosa, da ulaze – poslije skoro 70 godina mirnog života, odnosno života van historije – u novu eru. Čak i ako, kao što je već očigledno, to bude doba ropstva i žrtvovanja, u kojem će sve što život čini vrijednim življenja pretrpjeti poniženje i ograničenje, oni se tome dobrovoljno podvrgavaju, jer tvrdoglavo i naivno vjeruju da će tako pronaći novi smisao života, ni ne sluteći da će izgubiti onaj koji su imali u miru. Moguće je, međutim, da rat protiv virusa, koji se trenutno čini kao idealno oruđe, kojim vlade mnogo lakše usmjeravaju događaje prema svojim potrebama nego u pravom ratu, završi, kao i svaki rat, tako što će im se oteti kontroli. I možda tada, ako ne bude kasno, ljudi opet potraže onaj nekontrolirani mir kojeg su se tako nepromišljeno odrekli.
(TBT, Quodlibet, Preveo sa italijanskog Nikola Todorović, Peščanik.net)