Piše: Andrew Higgins, thebosniatimes.ba
Mnoge tvrdnje pristalica Brexita bile su jasno lažne, ali kada je Britanija zvanično napustila EU prošle godine, ljudi u Londonu su slavili.
U depeši upućenoj u Washington 1944, George Kennan, savjetnik u ambasadi Sjedinjenih Država u Staljinovoj Moskvi, upozorio je na okultnu moć koju posjeduju laži, dodavši da je sovjetska vladavina “dokazala neke čudne i uznemirujuće stvari o ljudskoj prirodi”.
Među najvažnijima je, napisao je, to što je mnoge moguće “natjerati da osjećaju i da vjeruju u praktično šta bilo”. Bez obzira na to što je nešto sasvim jasno netačno, dodao je, “za ljude koji u to vjeruju, postaje istina. Ono održava svu validnost i sve moći jedne istine”.
Kennanova zapažanja, nastala na osnovu njegovih iskustava u Sovjetskom Savezu, sada djeluju kao mračno proročanstvo za Ameriku, u kojoj na desetine miliona ljudi vjeruje u “istinu” koju je izmislio predsjednik Donald Trump: da je Joseph Biden izgubio izbore u novembru i da je postao predsjednik koristeći se lažima i prevarom.
Laganje kao politički alat nije ništa novo. Nikolo Makijaveli je još u 16. stoljeću savjetovao vladara da pokuša biti pošten, ali da laže u trenucima kada bi izgovaranjem istine “izgubio prednost”. Ljudi ne vole da ih lažete, smatrao je on, “ali onaj koji vara uvijek će naći one koje će prevariti”.
Spremnost da vas prevare je posljednjih godina postala vodeća odlika u politici, širom svijeta, a posebno u zemljama kao što su Mađarska, Poljska, Turska i Filipini, kojima vladaju populistički lideri vrlo umješni u krajnju istine.
Janez Janša, desničarski populista koji je u martu postao premijer Slovenije – rodne grude Melanije Trump – brzo je prihvatio Trumpovu laž da je ovaj pobijedio. Janša je čestitao Trumpu odmah poslije izbora.
Čak i Britanija, koja sebe smatra bastionom demokratije, postala je plan transparentnim ali široko rasprostranjenim neistinama, glasavši 2016. za izlazak iz Evropske unije nakon što su pristalice Brexita tvrdile da će izlazak iz bloka značiti da će nacionalna zdravstvena služba imati 350 miliona funti nedjeljno više na raspolaganju. Oni koji su zastupali ovu laž, uključujući i konzervativnog političara koji će kasnije postati premijer, Borisa Johnsona, kasnije su priznali da je posrijedi bila greška – ali su to rekli tek poslije glasanja
Veće i mnogo korozivnije laži uvriježile su se u Mađarskoj. Tamo je populistički vođa Viktor Orban finansijera i filantropa Georga Sorosa, mađarskog Jevreja, nacrtao kao tvorca paklenog plana da se uništi suverenitet zemlje, da se rođeni Mađari zamjene imigrantima, i da se unište tradicionalne vrijednosti.
Snaga ove teorije zavjere, u kojoj redovno ima i primjesa antisemitizma, kaže Peter Kreko, izvršni direktor istraživačke grupe “Political Capital”, koja već dugo kritizira Orbana, jeste u tome što se ona dodvorava “plemenskom stanju svijesti” po kojem su sva pitanja samo vječita borba između “dobra i zla, crnog i bijelog”.
Političke borbe, kaže on, “postale su rat između dobroga i lošega, a u ratu se zahtjeva bezuvjetna podrška vođi svog plemena. Ukoliko pričate išta loše protiv svojih, to znači da ste izdajnik, a izdajnike valja prognati”. Ono što cijelu stvari čini još opasnijom, dodaje Kreko, jeste što je “tribalizam prirodan oblik politike: demokratija je zapravo devijacija”.
U Poljskoj, duboko konzervativna Partija prava i pravde Jaroslawa Kaczynskog, koja je na vlasti od 2015, promovira svoju teoriju zavjere. Ona se zasniva na odavno razbijenom mitu da je pogibija na desetine visokih poljskih zvaničnika 2010. godine, među kojima je bio i brat Kachynjskog – tadašnji predsjednik Poljske – u padu aviona na zapadu Rusije bila posljedica plana skovanog u Moskvi, a koji su potom pokušali zabašuriti protivnici partije u Varšavi.
Iako su i poljski i ruski i nezavisni eksperti ustanovili da je za pad aviona bilo krivo loše vrijeme i greška pilota, vjerovanje da stvari nisu bile čiste i hranilo se i u isto vrijeme ojačavalo stavove zakletih pristalica Prava i pravde da su lideri dotadašnjih, centrističkih stranaka u vladi bili ne samo politički protivnici već i izdajnici.
Upotrebna vrijednost velikih laži demonstrirana je pre oko jednog stoljeća. To su najprije učinili Staljin i Hitler, koji je stvorio i termin “velika laž” 1925. i došao na vlast koristeći laž da su Jevreji bili odgovorni za poraz Njemačke u Prvom svetskom ratu. Za njemačke i sovjetske diktatore laganje nije bilo samo navika, niti zgodan način da se zanemare neželjene činjenice, već osnova vladavine. Laži su stavljale na probu birače i pojačavale lojalnost, pošto su potčinjeni morali da izgovaraju rečenice za koje su znali da nisu istina; obični ljudi, shvatio je Hitler, “lakše postaju žrtve velike laži nego male laži” jer, iako povremeno iskrive neke sitnice u svakodnevnom životu, “nikada im ne bi palo na pamet da fabriciraju kolosalne neistine”.
Promovirajući kolosalnu neistinu – da je pobijedio, i to “ubjedljivo” – i držeći se toga uprkos tome što je na desetine sudova smatralo drugačije, Trump je razbjesnio svoje političke protivnike, ali i neke od svojih pristalica. Pa ipak, prihvatajući ovu veliku laž, on je krenuo stazom koja često upali – makar u zemljama bez nezavisnih sudskih sistema ili medija.
Nakon dvadeset godina na vlasti u Rusiji, predsjednik Vladimir Putin je, primjera radi, pokazao da je gospodin Kennan bio u pravu kada je baš iz ruske prijestolnice 1944. pisao: “Ovdje ljudi odlučuju šta je istina, a šta laž.”
Mnoge od Putinovih tvrdnji su relativno male, poput one da su novinari koji su razotkrili ulogu ruskih obavještajca u trovanju opozicionog lidera Alekseja Navaljnog radili za CIA. Ali postoje razlike između ruskog lidera i ovog američkog, donedavnog, sada poraženog, kaže Nina Hruščova, profesorka i ekspert za sovjetsku i druge propagande na Novoj školi u New Yorku.
“Putinove laži nisu kao Trumpove: one su taktičke i oportunističke”, kaže ona. “One ne žele redefinirati cijeli univerzum. On nastavlja da obitava u pravom svijetu.”
Uprkos svom divljenju prema ruskom predsjedniku, nastavlja profesorka, Trump svojim insistiranjem da je pobijedio u novembru ne imitira Putina, ali zato pozajmljuje mnogo od Staljina, koji je, nakon što je skrivio katastrofalnu glad koja je početkom tridesetih godina usmrtila milione ljudi, obznanio da je “život postao bolji, drugovi, život je postao sretniji”.
“To je velika laž”, kaže Hruščova. “Ona prekriva sve, ona redefinira stvarnost. U njoj nema rupa. Morate prihvatiti stvar u cijelosti ili se sve urušava. A to se dogodilo sa Sovjetskim Savezom. Srušio se.”
Da li će se srušiti i Trumpov univerzum, sada kada su mu pojedini saveznici okrenuli leđa i kada mu je Twitter oduzeo najjače oružje, i dalje je otvoreno pitanje. Čak i nakon opsade Kapitola, više od stotinu članova Kongresa glasalo je protiv ishoda izbora. Milioni ljudi mu i dalje vjeruju, osnaženi mjehurima društvenih mreža.
U Rusiji, Mađarskoj i Turskoj, shvatanje da “onaj drugi” ne smije doći u situaciju da predloži svoju verziju realnosti dovelo je do zatvaranja novina i drugih medija.
Predsjednik Turske Recep Tayip Erdogan zatvorio je više od stotinu medija i, uz pomoć prijetnji poreskom inspekcijom i drugim agencijama, natjerao vodeće listove i televizijske stanice da predaju vlasništvo lojalistima. Napad je počeo 2008. godine, kada su Erdogan i njegovi saveznici saopćili da je razotkrivena podzemna mreža zavjerenika i subverzivnih elemenata među višim vojnim oficirima, piscima, profesorima, urednicima i mnogim drugima.
“Ta grupa je potpuno izmišljena”, kaže Soner Cagaptaj, direktor Turskog istraživačkog programa na Washingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku.
Ova velika laž, sagrađena oko nekoliko kočića činjenica, ne samo da je ubijedila pobožne muslimane koji ne mirišu sekularnu elitu države, već i liberale, koji su smatrali da je vojska najveća prijetnja po demokratiju. Suđenja su trajala godinama, sve dok Erdogan nije priznao da je sve bila varka.
Svaka generacija donekle se šokira kada spozna da politički lideri lažu, a da im ljudi vjeruju. “Laganje nije bilo nikada ovoliko rašireno. Ni ovoliko besprizorno, sistematsko, konstantno”, napisao je francuski filozof ruskog porijekla Aleksandr Koare u svom eseju iz 1943. nazvanom “Razmišljanja o laganju”.
Ono što ga je najviše pogodilo bilo je što laži uopće ne moraju biti plauzibilne.
“Naprotiv”, napisao je. “Što veća, što odvratnija, što sirovija laž, to će je lakše ljudi prihvatiti i za njome krenuti.”
(TBT, NYT)