Piše: John Berger, thebosniatimes.ba
Drveće – posebno dud i mušmula – još kazuje priču o tome kako je davno, u drugom životu, prije nakbe, Ramala bila, za dobrostojeće, grad dokolice i lagodnosti, mjesto na koje su se povlačili iz obližnjeg Jerusalema tokom žarkih ljeta, odmaralište. Nakba se odnosi na ‘katastrofu’ iz 1948, kad je 10.000 Palestinaca bilo ubijeno, a 700.000 prisiljeno da napusti svoju zemlju.
Nekad davno, mladenci su sadili ruže u baštama Ramale da bi im one cvjetale u budućem zajedničkom životu. Aluvijalno tlo pogoduje ružama.
Danas nema zida u gradskom centru Ramale, sadašnje prestonice palestinskih vlasti, koji nije pokriven fotografijama mrtvih, snimljenim dok su bili živi i kasnije odštampanim u obliku malih plakata. To su mučenici Druge intifade, koja je počela septembra 2000. godine. Među njima su oni koje su ubili izraelska vojska i doseljenici i oni koji su odlučili da se žrtvuju u samoubilačkim protivnapadima. Njihova lica pretvaraju oronule gradske zidove u nešto tako intimno kao što je novčanik s ličnim dokumentima i fotografijama. Novčanik ima jednu pregradu za magnetsku ličnu kartu, koju izdaje izraelska služba sigurnosti i bez koje Palestinci ne mogu putovati ni nekoliko kilometara, i drugu pregradu za vječnost. Zid oko plakata izrovan je rupama od metaka i tragovima šrapnela.
U nekoliko novčanika je stara žena koja bi mogla biti nečija baka. Tu su i dječaci, mlađi tinejdžeri, i mnogo očeva. Dok slušam priče o tome kako se njihov život završio, podsjećam se šta je siromaštvo. Siromaštvo tjera ljude na najteže odluke koje bezmalo ničem ne vode. Siromaštvo je življenje s tim „bezmalo“.
Većina dječaka čija su lica na zidu rođena je u izbjegličkim logorima, jednako siromašnim kao što su to divlja naselja. Rano su napustili školu da bi zarađivali za porodicu ili pomagali ocu u poslu, ako ga je imao. Neki su maštali o tome da postanu slavni nogometaši. Mnogi su pravili katapulte od rezbarenog drveta, kanapa i uvrnute kože da bi bacali kamenice na okupatorsku vojsku. Svako poređenje između oružja koja se koriste u tom sukobu vraća nas na temu siromaštva. Na jednoj strani borbeni helikopteri Apachei i Cobre, F-16, tenkovi, hamviji, elektronski sistemi za nadzor, suzavac; na drugoj katapulti, praćke, mobilni telefoni, prastari kalašnjikovi i uglavnom eksplozivi iz domaće radinosti. Ogromnost kontrasta otkriva nešto što mogu osjetiti između ovih bolom pogođenih zidova, ali ne mogu imenovati. Da sam izraelski vojnik, koliko god dobro naoružan, na kraju bih se vjerovatno tog nečeg uplašio. Možda je to ono što je primjetio pjesnik Mourid Barghouti: „Živi ljudi stare, ali mučenici s vremenom postaju mlađi.“
Tri priče sa zidova.
Husni al-Nayjar, 14 godina. Pomagao je svom ocu, koji je bio varilac. Dok je bacao kamenice, ubijen je metkom u glavu. Na fotografiji spokojno, odlučno gleda u srednju daljinu.
Abdelhamid Kharti, 34 godine. Slikar i pisac. U ranoj mladosti obučio se za medicinskog brata. Dobrovoljno se pridružio urgentnoj medicinskoj jedinici za spasavanje i negovanje ranjenih. Njegovo tijelo je nađeno u blizini kontrolnog punkta, posle noći u kojoj nije bilo sukoba. Prsti su mu bili odsječeni. Samo je jedan palac visio na niti tkiva. Mišica, šaka i vilica su mu bile slomljene. U tijelu je imao dvadeset metaka.
Muhammad al-Durra, 12 godina, živio u kampu Breidž. Dok se vraćao kući sa ocem preko kontrolnog punkta u Gazi, naređeno im je da izađu iz vozila. Vojnici su već pucali. Njih dvojica su se odmah sklonili iza betonskog zida. Otac je mahnuo da pokaže gdje su i da je pogođen u ruku. Malo kasnije Muhamed je pogođen u stopalo. Otac je sad štitio sina sopstvenim tijelom. Pogodilo ih je još metaka i dječak je ubijen. Ljekari su iz očevog tijela uklonili osam metaka; ostao je paraliziran i nesposoban za rad. Pošto je incident snimljen, o njemu se pričalo širom svijeta.
Želim nešto nacrtati Abdelhamidu Khartiju. U zoru odlazim do sela Ain Kinya. Iza njega je beduinski logor, blizu vadija – suvog riječnog korita. Sunce još ne peče. Koze i ovce pasu, manje ili više između šatora. Odlučio sam nacrtati brežuljke koji gledaju ka istoku. Sjedim na kamenu, blizu malog crnog šatora. Imam samo svesku i ovo pero. Na tlu leži bačena plastična šolja i to mi daje ideju da donesem vode iz potočića kako bih, po potrebi, mogao da razrijedim mastilo.
Poslije izvesnog vremena, prilazi mi mladić (svaka nevidljiva osoba u logoru me je, naravno primjetila), otvara šator iza mene, ulazi i ponovo izlazi noseći staru, olupanu bijelu plastičnu stolicu koja bi, kaže, mogla biti udobnija od kamena. Pretpostavljam da je tu stolicu, prije nego što ju je on našao, bacila na ulicu neka poslastičarnica ili sladoledžinica. Zahvaljujem mu.
Sjedeći na ugostiteljskoj stolici u beduinskom kampu, dok sunce postaje sve užarenije i dok žabe u bezmalo suhom riječnom koritu počinju kreketati, nastavljam crtati. Na brežuljku, nekoliko kilometara lijevo odatle, nalazi se izraelsko naselje. Izgleda vojnički, kao da je dio nekog oružja koje je napravljeno za brzu upotrebu. A ipak je neveliko i udaljeno. Obližnji krečnjački brežuljak naspram mene ima oblik glave neke džinovske usnule životinje; kamenje koje je po njemu posijano sliči na čičak u ućebanoj kosi. Najednom, iznerviran nedostatkom pigmenta, sipam vodi iz šolje u prašinu kraj svojih stopala, umačem prst u blato i razmazujem boju preko crteža životinjske glave. Sunce sada prži. Mazga njišti. Okrećem stranice sveske da započnem drugi crtež, pa još jedan. Nijedan ne izgleda završeno. Kad se mladić na kraju vrati, želi vidjeti moje crteže.
Pružam otvorenu svesku. On se osmjehuje. Okrećem stranu. On pokazuje prstom. „Naša“, kaže, „naša prašina“. Pokazuje na moje prste, ne na crtež.
Onda obojica gledamo brežuljak.
Nalazim se ne među osvojenima, već među poraženima, kojih se pobjednici plaše. Vrijeme pobjednika je uvijek kratko, a vreme pobjeđenih, neznano zašto, dugo. Razlikuje se i njihov prostor. Sve na ovoj ograničenoj zemlji je pitanje prostora, toliko su pobjednici razumjeli. Njihov stisak je prije svega prostorni. On se održava nelegalno, prkoseći međunarodnim zakonima: kontrolnim punktovima, uništavanjem starih puteva, novim obilaznim putevima strogo rezerviranim za izraelske doseljenike, naseljima-tvrđavama na vrhu brda koja su zapravo nadzorni i kontrolni punktovi za okolnu visoravan, policijskim časom koji prisiljava ljude da ostanu unutra danju i noću sve dok se ne ukine. Tokom invazije Ramale prošle godine policijski čas je trajao šest nedjelja, s „pauzama“ od nekoliko sati određenih dana radi odlaska u kupovinu. Nije bilo dovoljno vremena ni da se sahrane ljudi umrli u krevetu.
Izraelski arhitekta i disident Eyal Weizman pokazao je u jednoj hrabroj studiji da ta totalna prostorna dominacija počinje crtežima okružnih planera i arhitekata. Na tim crtežima se ne može vidjeti ni trun „naše prašine“. Nasilje počinje dugo prije dolaska tenkova i džipova. Weizman govori o „politici vertikalnosti“: čak i kad su „kod kuće“, poraženi su izloženi nadgledanju i ponižavanju. Posljedice po svakodnevni život su surove. Čim neko jednog jutra kaže u sebi, „Otići ću i vidjeti…“, zastane i provjeri koliko će prepreka morati preći tokom tog „izlaska“. Najprostija svakodnevna odluka je zauzdana, prednja noga joj je vezana za zadnju.
Pored toga, pošto se prepreke iz dana u dan nepredvidljivo mjenjaju, i doživljaj vremena je zauzdan. Niko ne zna koliko će mu vremena ovog jutra trebati da stigne do svog posla, da obiđe majku, da ode na čas, da dođe do ljekara; ili, ako je sve to uspio uraditi, koliko će mu trebati da se vrati kući. Putovanje, i u jednom i u drugom pravcu, može trajati trideset minuta ili četiri sahata; ili put mogu kategorično zatvoriti vojnici s automatskim puškama na gotovs.
Izraelska vlada tvrdi da su te mjere neophodne radi suzbijanja terorizma. Ali to je varka. Istinski cilj stezanja je uništavanje osjećanja vremenskog i prostornog kontinuiteta kod starosjedilačkog stanovništva, tako da ljudi ili odu ili postanu ugovorne sluge. Upravo tu mrtvi pomažu živima da se odupru. Tu muškarci i žene donose odluku da postanu mučenici. Stezanje inspirira terorizam, a ne bori se protiv njega kao što kaže.
Mali put od kamenja obilazi stene i spušta se u dolinu južno od Ramale. Ponekad krivuda između grupa starih stabala masline, od kojih neka verovatno potiču iz rimskih vremena. Taj kameniti put (nemilosrdan prema svakom automobilu) jedini je način da Palestinci stignu do susjednog sela. Prvobitni asfaltni put, koji im je sada zabranjen, rezerviran je za Izraelce iz naselja. Grabim napred zato što mi je spor hod uvijek bio zamorniji. Primećujem jedan crveni cvijet u žbunju i zastajem da ga uberem. Kasnije saznajem da se zove Adonis aestivalis. Njegova crvena boja vrlo je jarka, a život mu je, kaže botanička knjiga, kratak.
Baha viče, upozorava me da ne idem ka visokom brdu na lijevoj strani. Ako primjete da se neko približava, kaže, oni pucaju. Pokušavam da izračunam rastojanje: manje od kilometra. Par stotina metara odatle u nepreporučljivom pravcu primjećujem mazgu i konja, vezane. Odlučujem da ih shvatim kao jemstvo i krećem ka njima. Kad stignem, dva dejčaka – približno 11 i 8 godina – rade u polju, sami. Mlađi puni kante vodom iz bureta ukopanog u zemlju. Pažnja s kojom to radi, ne prosipajući ni kap, svjedoči o tome koliko je voda dragocjena. Stariji dečak prihvata punu kantu, oprezno se penje natrag do male uzorane parcele i zaliva biljke. Obojica su bosi.
Dječak koji zaliva poziva me pokretom ruke i s ponosom mi pokazuje lijehe s nekoliko stotina biljaka. Neke prepoznajem: paradajz, patlidžan, krastavci. Sigurno su posađeni prošle nedelje. Još su mali, traže vodu. Jednu biljku ne prepoznajem i on to shvata. „Veliko svjetlo“, kaže on. „Dinja?“ „Shumaam!“ Smijemo se. Obojica – bogzna zašto – živimo u istom trenutku. On me vodi niz lijehe da mi pokaže koliko je zalio. U jednom trenutku zastajemo, osvrćemo se i bacamo pogled na naselje, njegove odbrambene zidove i crvene krovove. Bradom pokazuje u tom pravcu i u njegovom pokretu ima poruge, koju želi da podjeli sa mnom kao maločas svoj ponos na zalijevanje. Poruga ustupa mjesto širokom kezu – kao da smo se dogovorili da obojica pišamo u istom trenutku na istom mjestu.
Kasnije se vraćamo prema kamenitom putu. On bere nisku nanu i pruža mi buketić. Njena prodorna svežina je kao gutljaj hladne vode, hladnije od one u kanti za zalijevanje. Idemo ka mazgi i konju. Konj, neosedlan, ima kaiš s dizginima, ali nema ni oglav ni đem. Želi da mi pokaže nešto upečatljivije od imaginarnog pišanja. Skače na konja dok njegov brat umiruje mazgu, i gotovo istog časa počinje galopirati, bez sedla, niz put kojim sam došao. Konj ima šest nogu, četiri sopstvene i dvije koje pripadaju njegovom jahaču, a dječakove ruke kontroliraju svih šest. On jaše sa iskustvom nekoliko života. Kad se vrati, usta su mu razvučena u osmjeh i prvi put mi se učini da je stidljiv.
Pridružujem se Bahi i drugima koji su udaljeni oko kilometar. Oni razgovaraju s čovjekom koji je dječakov ujak i koji takođe zaliva nedavno posađene biljke. Sunce zalazi i svjetlost se mjenja. Smeđežuta zemlja, tamnija tamo gde je zalivena, osnovna je boja celog krajolika. Ujak koristi vodu s dna tamnoplavog plastičnog bureta od 500 litara. Na površini bureta 11 uredno zalijepljenih zakrpa poput onih za zapušavanje rupica na lopti ili dušeku na naduvavanje, samo većih. Čovjek objašnjava da je popravio bure nakon što je banda iz naselja Halamiš, onog s crvenim krovovima, došla jedne noći, znajući da su burad puna proljetne kišnice, i isekla ih noževima. Drugo bure, koje leži na terasi ispod nas, bilo je nepopravljivo. Malo dalje, na istoj terasi, stoji čvornovati patrljak drveta masline, koje je, sudeći po obimu, bilo staro nekoliko vjekova, a možda i hiljadu godina. Prije nekoliko noći, kaže ujak, posjekli su ga kružnom testerom.
Opet citiram Mourida Barghoutija: „Za Palestinca maslinovo ulje je stoljećima dar putniku, utjeha nevjesti, jesenja nagrada, dika ostave i bogatstvo porodice.“
Kasnije sam našao pjesmu Zakarije Mohammeda pod naslovom „Đem“. Ona govori o crnom konju kome je skinut đem kome krv curi s gubice. I sa Zakarijinim konjem je dječak, užasnut krvlju.
Šta žvaće crni konj?
pita on,
Šta žvaće?
Crni konj
grize
đem napravljen od čelika
djelić sjećanja
koji treba glodati
glodati do smrti.
Da je dječak koji mi je dao nanu 7 godina stariji, ne bi bilo teško zamisliti zašto bi mogao da se pridruži Hamasu, spreman da žrtvuje svoj život.
Težina zdrobljenih betonskih ploča i srušenih zidova Arafatovog sjedišta u centru Ramale dobila je simbolički karakter. Ali ne onako kako su zamišljali izraelski zapovjednici. Rušenje Mukate u kojoj su se nalazili Arafat i njegovi saradnici za njih je bila javna demonstracija njegovog poniženja, baš kao što je kečap posut po odjeći, namještaju i zidovima u privatnim stanovima koje je vojska sistematski bombardirala i pretresala bio privatna opomena da dolazi nešto još gore.
Arafat još predstavlja Palestince, vjerovatno vjernije nego što ijedan drugi vođa predstavlja svoj narod. Ne demokratski, već tragički. Otud težina razbijenih ploča i ruševina. Zbog mnogih grešaka PLO-a pod njegovim vođstvom i okolišenja okolnih arapskih zemalja, on više nema prostora za politički manevar. Prestao je biti politički vođa. Ipak, prkosno ostaje ovdje. Niko u njega ne vjeruje. A mnogi bi dali život za njega. Kako to? Otkad Arafat nije političar, on i ruševine Mukate postali su znamenitost domovine.
Svjetlost dolazi s neba na neobično pravilan način ne praveći razliku između onog što je daleko i onog što je blizu. Razlika između daleko i blizu iskazuje se veličinom, nikad bojom, teksturom ili preciznošću. A to utiče na način na koji se pozicioniraš, na tvoj osećaj da si ovdje. Zemlja se raspoređuje oko tebe, a ne naspram tebe. Ovo je suprotnost Arizoni. Umjesto da te doziva, preporučuje ti da nikad ne odeš.
Evo me ovdje, nenamjerno ispunjavam san koji su neki od mojih predaka u Poljskoj, Galiciji i Austrougarskom carstvu izvjesno gajili – i o njemu govorili – bar dva stoljeća. I evo ovdje branim palestinske zahtjeve protiv ljudi koji bi mi mogli biti rođaci, ili u svakom slučaju protiv izraelske države. Oni koji su istjerani i oni čije se isterivanje planira neodvojivi su od živog pulsa zemlje. Bez njih, ova prašina neće imati dušu. To nije stilska figura već najozbiljnija opomena.
Riad, učitelj stolarstva, otišao je po svoje crteže. Sjedimo u bašći kuće njegovog oca. Na njivi preko puta otac ore sa svojim bijelim konjem. Riad se vraća noseći crteže kao fasciklu izvađenu iz starinskog metalnog ormara za kartoteku. Hoda sporo a pilići mu se još sporije sklanjaju s puta. Seda preko puta mene i pruža mi crteže, jedan po jedan. Nacrtani su tvrdom grafitnom olovkom, po sjećanju i s velikim strpljenjem. Potez po potez, uveče poslije posla, sve dok crno ne postane onako crno kao što želi, a sivo ostane srebrnasto. Crteži su na vrlo velikim listovima papira. Crtež velikog krčaga za vodu. Crtež njegove majke. Crtež kuće koja je srušena, prozora koji gledaju u iščezle sobe.
Kad na kraju spustim crteže, starac s licem seljaka mi kaže: „Reklo bi se da poznaješ kokoške“, kaže. „Kad se kokoška razboli, prestane nositi jaja. Tu se ništa ne može. Ali onda se jednog dana probudi i osjeti da se približava smrt. Jednog dana shvati da će umrijeti, i šta se događa? Ponovo počinje da nosi jaja kao luda, i ništa osim smrti je ne može zaustaviti. Mi smo kao ta kokoška.“
Kontrolni punktovi funkcioniraju kao unutrašnje granice nametnute Okupiranim teritorijama, a ipak ne sliče ni na jedan normalan granični prelaz. Izgrađeni su i funkcioniraju na takav način da svakog ko prođe svode na status nedobrodošle izbjeglice. Nemoguće je preceniti značaj dekora koji se koristi kao stalni podsjetnik na to ko su pobjednici, a ko treba da prizna da je pobeđen. Palestinci moraju da podnesu, često više puta na dan, ponižavajuću ulogu izbijeglica u sopstvenoj zemlji. Svako ko prelazi mora pešice da prođe kroz punkt, gdje vojnici, s napunjenim puškama na gotovs, nasumice odlučuju koga žele da „provjere“. Vozila ne mogu da prođu. Tradicionalni put je uništen. Novi, obavezni put je posijan krupnim i sitnim kamenjem i drugim preprekama. Zbog toga svi, čak i oni u najboljoj formi, moraju da ćopaju po njemu. Bolesne i stare, u drvenim kutijama na četiritočka (prvobitno namjenjenim prevoženju povrća do pijace), guraju mladići koji na taj način zarade neku crkavicu. Svakom putniku daju jastuk da bi ublažili truckanje. Slušaju njegove priče. Oni uvijek znaju najnovije vijesti (prepreke se svakog dana mjenjaju). Daju savete, žale se i ponosni su na malu pomoć koju pružaju. Oni su možda najsličniji horu u tragediji. Neki „putnici“ hodaju sa štapom, neki čak i sa štakama. Sve što se obično nalazi u gepeku auta mora da se prenese u zavežljajima, u ruci ili na leđima. Rastojanje do prelaza može preko noći da se promjeni, recimo s 300 na 1.500 metara.
Palestinski parovi ili supružnici, osim nekih mlađih i modernijih, u javnosti se uglavnom drže na izvesnom rastojanju jedno od drugog jer tako nalaže običajna etiketa. Na kontrolnom punktu, parovi svih životnih doba drže se za ruke dok prelaze, dok napipavaju oslonac za stopalo i precizno izračunavaju brzinu kojom će proćopati ispred pušaka, ni preveliku – žurba može da izazove sumnju – ni premalu: oklevanje može da vodi u „igru“, što pokazuje da stražare muči hronična dosada.
Osvetoljubivost nekih (ne svih) izraelskih vojnika nema mnogo veze s okrutnošću koju opisuje Euripid jer se ovde ne sučeljava jednak s jednakim, već moćan sa očigledno nemoćnim. Ipak, moć moćnih je praćena ljutom frustracijom zbog neobjašnjivog otkrića da je njihova moć, uprkos svom njihovom oružju, ograničena.
Želim razmjeniti nekoliko eura za šekele – Palestinci nemaju svoju valutu. Idem niz glavnu ulicu i prolazim pored mnoštva malih prodavnica i povremeno pored čovjeka koji sjedi na stolici, tamo gdje je nekad, prije invazije tenkova, bio pločnik. Ti muškarci u rukama drže svežnjeve novčanica. Prilazim jednom mlađem i kažem da želim promjeniti 100 eura. (Za tu svotu se u nekoj od zlatara može kupiti mala narukvica za dijete.) On računa na dječjem džepnom kalkulatoru i onda mi pruža nekoliko stotina šekela.
Nastavljam dalje. Dječak koji bi po uzrastu mogao biti brat djevojčice sa imaginarnom zlatnom narukvicom, nudi mi da kupim žvaku. On je iz jednog od dva izbeglička kampa u Ramali. Kupujem. Dječak prodaje i plastične omote za magnetske lične karte u novčaniku. Mrštenjem mi stavlja do znanja da je trebalo da kupim sve žvake. Kupujem.
Poslije pola sata dolazim na zelenu pijacu. Jedan čovjek prodaje bijeli luk veličine sijalice. Mnogo ljudi se tiska na malom prostoru. Neko me tapka po ramenu. Okrećem se. Čovjek koji mjenja novac. Dao sam ti, kaže, pedeset šekela manje; evo ih. Uzimam pet novčanica po deset. Lahko sam te našao, dodaje. Zahvaljujem mu. Izraz njegovih očiju dok me gleda podsjeća me na jednu staru ženu koju sam vidio prethodnog dana. Izraz velike usredsređenosti na taj trenutak. Mirne i promišljene, kao da bi to lahko mogao biti posljednji trenutak. Menjač se onda okreće i polazi na dug put natrag do stolice.
Staru ženu sam upoznao u selu Kobar. Kuća je bila betonska, nezavršena i mala. Na zidovima prazne dnevne sobe stajale su uramljene fotografije njenog sestrića Marwana Barghoutija. Marwan kao dječak, kao tinejdžer, kao četrdesetogodišnjak. Danas je on u izraelskom zatvoru. Ako preživi, bit će jedan od nekolicine političkih lidera Fataha s kojima bi se trebalo konsultirati u vezi sa svakim budućim mirovnim sporazumom.
Dok smo pili limunadu i dok je tetka kuhala kahvu, njeni unučići su došli u bašću: dva dječaka, približno sedam i devet godina. Mlađi se zove Zavičaj, a stariji Borba. Trčali su u svim pravcima, a onda bi najednom zastali i pogledali se kao da se iza nečeg kriju i izviruju da vide da li ih je neko spazio. Onda bi ponovo krenuli u novu nevidljivu igru žmurke. Tu igru su sami izmislili i igrali su je mnogo puta.
Treće dijete je imalo četiri godine. Na licu su mu bile crvene i bijele mrlje nalik na klovnovske. Stajao je po strani kao klovn, čežnjiv, ali vedar, nesiguran kad će se igra završiti. Imao je ovčije boginje i znao je da ne treba da se približava gostima.
Kad je došlo vrijeme da se pozdravimo, tetka je držala moju ruku i u očima joj je opet bio onaj isti posebni izraz usredsređenosti na trenutak. Kad dve osobe prostiru stolnjak na sto, načas se pogledaju da se dogovore gdje će ga spustiti. Zamislite da je sto svijet, a stolnjak životi onih koje moramo spasiti. Takav je to bio izraz.
(TBT, London Review of Books)