Ovog mjeseca obilježava se druga godišnjica smrti Amosa Oza, međunarodno možda i najpriznatije kulturalne persone Izraela.
Naizgled, Oz je imao poziciju donekle jednaku onoj koju je preminuli Edward Said (koji je umro 2003. godine) imao u palestinskom društvu. Obojica su cijenjeni književnici, smatrani glasnogovornicima svojih političkih ciljeva: liberalnog Cionizma kod Oza, te borbi za palestinsko oslobađanje u slučaju Saida.
Obojica su bili kritizirani od strane svog nacionalnog vodstva, gdje je Oza izraelska desnica nazvala izdajnikom, a Saidove knjige je 1990-ih zabranila Palestinska vlada. Obojica su imali reputaciju – zasluženu ili ne – humanista, koji su mogli vidjeti ljudskost u „drugome“.
I Said i Oz su rođeni u zapadnim naseljima Jeruzalema, u posljednjim godinama Britanskog mandata – Said 1935, a Oz 1939. godine. Iako su britanski kolonijalizam i masovna jevrejska imigracija isprovocirali palestinski ustanak između 1936. i 1939, Jeruzalem Saidovog i Ozovog djetinjstva je bio mjesto suživota. Kako on bilježi u svom memoaru „Nepripadanje“, Saida je na ovaj svijet donijela jevrejska babica.
Mladi Said i Oz su se možda i nesvjesno mimoilazili ulicom Kralja Georgea V, prometnici koja spaja naselje Talbiyu, sa elegantnim palestinskim vilama kakvu je imala Saidova porodica, i Kerem Avraham, gdje je Oz odrastao među ruskim jevrejskim imigrantima.
Unatoč tome, bilo kakvu poveznicu između njihovih djetinjstava razorila je Nakba, uspostava države Izrael 1948. godine. Skoro 800,000 Palestinaca izbjeglo je iz svojih domova, između ostalog iz onoga što će postati Zapadni Jeruzalem pod izraelskom kontrolom, u pretrpane i bijedne izbjegličke kampove.
Oz je u svojoj poluautografiji, „Priča o ljubavi i tmini“, naveo da će palestinski domovi u Zapadnom Jeruzalemu „prazni i netaknuti pasti u ruke Jevreja i da će novi ljudi doći i živjeti u tim zasvođenim kućama od rozog kamena i vilama ukrašenim brojnim vijencima i lukovima“.
Međutim, Oz svoju pažnju usmjerava na „plesanje, pijančenje i suze radosnice“ u jevrejskim naseljima Jeruzale, a ne na oduzimanje imovine Palestincima – i ta je zbivanja iz 1948. nastavio braniti ostatak svog života.
Za razliku od njega, Said je pisao o boli koju je osjetio jer su „same četvrti grada u kojem sam rođen, živio i osjećao se kao kod kuće zauzeli poljski, njemački i američki imigranti, koji su osvojili grad i od njega napravili jedinstven simbol njihove suverenosti, u kojem nema mjesta za palestinski život.“ Said se vratio tek 1992, zahvaljujući američkom pasošu.
Oz je svoj cijeli život proveo u Izraelu, kao građanin zemlje koja je sistematski poricala pravo na povratak palestinskim izbjeglicama iz 1948. i njihovim potomcima. S obzirom na gubitke koje je Said pretrpio u Nakbi, njegova sposobnost da se empatizira sa jevrejskim narodom, koji je „Cionizam i Izrael smatrao neophodnim temeljima jevrejskog života“ bila je značajna. Ali je paradoks, kao što Said navodi u svom eseju „Cionizam sa stajališta njegovih žrtava,“ leži u tome što su ciljevi „spašavanja Jevreja kao naroda od beskućništva i antisemitizma, te vraćanja njihove nacionalnosti“ nužno podrazumijevali otuđivanje imovine od autohtonih Palestinaca.
Iako je prvobitno podržavao dvodržavno rješenje i palestinsku državu na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, kasnijih je godina Said prihvatio jednodržavno rješenje kako bi zadovoljio i palestinske i izraelske zahtjeve, jer „tako je mala površina historijske Palestine, tako su usko isprepleteni Izraelci i Palestinci, unatoč njihovoj nejednakosti i antipatiji, da se čisto odvajanje naprosto neće, zapravo ne može, desiti niti funkcionirati.“
S druge strane, Oz, kojeg je izraelska ljevica uzdizala kao simbol mira, odlučno je podržavao dvodržavno rješenje. Ali sa dozom upozorenja. „Mjesec, godinu, ili čak i cijelu generaciju morat ćemo biti okupatori,“ napisao je Oz u jednim izraleskim novinama, nedugo nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, kojim je započeta više od 53 godine duga izraelska okupacija palestinskog i arapskog teritorija. „Osvojili smo ih i sada moramo njima vladati, sve dok ne osiguramo svoj mir.“
Unatoč njegovoj antipatiji prema izraelskim naseljenicima na okupiranoj palestinskoj zemlji, Oz je i dalje smatrao da je okupacija nužna za sigurnost Izraela, ignorirajući i pravo Palestinaca na samoodređenje i činjenicu da je nepravedna okupacija osnova palestinskog gnjeva koji je izazvao otpor.
Kada se protivio politikama kasnijih izraelskih vlada, Oz se nikada nije bavio palestinskim i arapskim žrtvama, već je u tim politikama vidio štetu po „dušu“ Izraela, za koju se plašio da će biti „rascijepljena na dva dijela.“
U nemogućnosti da shvati da je Izraelovo zanošenje nadesno rezultat cionističke kolonizatorske misije, Oz je žalio nad gubitkom navodno egalitarnog, sekularnog Izraela – koji je postojao samo za evropsku jevrejsku elitu, a ne za osiromašenu nižu klasu bliskoistočnih Jevreja niti za palestinsku manjinu te države, koja je živjela pod vojnom kontrolom do 1966.
Oz nije pokušao shvatiti palestinske aspiracije, arogantno opisujući Palestince kao „poraženog i pokorenog neprijatelja“ i tvrdeći – unatoč nizu paralela između palestinskih, afroameričkih i južnoafričkih borbi – da je „i lažno i blesavo predstavljati izraelsko-palestinsku tragediju kao borbu za građanska prava.“
Said je oštro pisao o Ozu i drugima „čiji su stavovi rutinski puštani na zapadnim medijima kao primjeri miroljubivosti, i koji briljantno guraju stvarna viđenja Palestinaca pod tepih tjeskobne proze.
Međutim, unatoč činjenici da se Ozovi stavovi nisu značajno razlikovali od izraelske desnice, znatan je pokazatelj to što je on, u konačnici, postao anahronizam u vlastitom životnom vijeku: sve usamljeniji glas u Izraelu koji je tražio dvodržavno rješenje, iako sa toliko naznaka da bi jedna takva država bila besmislena.
Nasuprot tome, sa velikim brojem mladih Palestinaca (i nekih Izraelaca i međunarodnih posmatrača) koji se sada okreću ka jednodržavnom rješenju, inspirirani borbama za građanska prava i ostavštinom samoga Saida, 17 godina nakon njegove smrti, Saidovo vrijeme možda dolazi.
(TBT, MEE)