Film, koji je financirao libijski diktator Muammar Gadafi, a režirao Moustapha Akkad, ispričao je priču o Omaru Mukhtaru, legendarnom libijskom i senusijskom revolucionaru koji se borio protiv talijanskog kolonijalizma početkom 20. stoljeća.
Dok se film 1981. probijao u kina širom svijeta, pokreti otpora od Palestine do Kashmira nadahnjivali su se riječima starca Mukhtara (glumio ga je Anthony Quinn), učitelja koji je posato vođa pobunjenika koji su se suprostvaili talijanskim faistima .
„Suprostavljamo vam se 20 godina. I uz pomoć Boga, suprostavljat ćemo vam se do vašeg kraja ”, kaže Mukhtar Talijanima u filmu.
FOTO: (Fotoilustracija)
Mukhtar i njegova grupa od nekoliko stotina beduinskih boraca na konjima, naoružani puškama i zaogrnuti jalabijom, suočili su se sa modernom talijanskom vojskom naoružanom tenkovima i mitraljezima koja je vršila brutlanu okrutnost prema starosjediocima Sjeverne Afrike, uključujući razdvajanje porodica, paljenje usjeva i polja, i gradeći koncentracione logore u kojima su ubijene desetine hiljada ljudi.
Mukhtar je odbio uzvratiti osvetom, držeći se islamske etike rata koja je nalagala dostojanstvo, čak i prema neprijateljima. U samoj Italiji film je bio zabranjen za javno prikazivanje, a na televiziji je prikazan tek 2009. godine.
Mukhtar se kao učenjak, borac i sufija, borio u odori imama Alija, voljenog rođaka poslanika Muhammeda, a.s., i četvrtog halife sunitskog islama. Omar Mukhtar je zbog svoje hrabrosti bio poznat kao “pustinjski lav”: Poslanik je Aliju nazivao Asadullahom, što na arapskom znači “lav Božiji”.
Lav pustinje
U recenziji u to vrijeme za New York Times, kritičar Drew Middleton prikazao je Lava iz pustinje, u kojem su glumili Oliver Reed i John Gielgud, kako nema nijansi i da predstavlja Italijane okrutnijima nego što su stavrno bili.
„Italijanska okupacija Libije ostaje kao primjer neobuzdanog imperijalizma, ali neki se gledatelji s pravom pitaju da li je film iskorišten kao propagandno sredstvo za arapsku stvar. Akkad je Arapin i kao takav suosjeća s Mukhtarom i njegovim simpatičnim ljudima. ”
Za one koji nisu imali priliku odgledati Lava iz pustinje na svojim bioskopskim platnima, dobili su priliku kad se pojavio na VHS kasetama i distribuiran širom svijeta.
Jedan Libijac, koji surađuje s italijanskim okupatorima, u filmu poziva Mukhtar da se pokori osvajačima. “Oni su vladari ove zemlje”, moli ga on.
„Ne”, odgovara mu Mukhtar. „Oni okupiraju ovu zemlju danju, ali, Boga mi, mi je oslobađamo noću. ”
“Ne možete dobiti ovaj rat”, nastavlja saradnik, “lijući svoju krv protiv njihovog oružja.”
Hollywood i muslimani
Lav iz pustinje pogazio je streotipe zapadne moderne civilizacije i bio je kinematografska anomalija u prikazivanju otpora kolonijalizmu 20. stoljeća. Za muslimane širom svijeta Omar Mukhtar nije bio samo libijski junak, on je bio simbol panarapskih ideala, muslimanski heroj, izmišljeni antiimperijalist koji se suprotstavio nepravdi, hrabro i dostojanstveno se boreći 20 godina.
“Naša je dužnost prema Bogu da se branimo od onih koji su nas istjerali iz svojih domova”, kaže Mukhtar na ekranu.
Ep je objavljen baš kad se globalno povećalo gledanje TV-a, uvođenjem i eksplozijom videa. Međutim, broj dugometražnih filmova ili produkcija sa visokom strandardima koji su se usudili pripovijedati o opsegu imperijalističkih zločina nad muslimanskim narodima i uglednih muslimanskih vođa bilo je malo.
Krajem 1980-ih svijet je bio pod pritiskom hladnog rata. Holivudski podlaci uhvatili su se zadatka da u svojim blockbusterima od smeđih muslimanskih muškaraca s peškirima omotanim oko glave prave negativce.
Jedini filmovi koji su u to vrijeme sadržavali muslimanske likove sa pozitivnim osobinama bile su biografije superzvijezda, poput Malcolma X (1992) i (Muhameda) Alija (2001).
Poslije 9/11 ovi virtouzi filmske propagande dosegli su dno u TV serijama i video igrama gdje su muslimani tjerani da ližu čizme zlobne i osvetoljubive zapadne mašte.
Na velikom ekranu, kao i u stvarnom životu, Omar Mukhtar je prikazan kako prkosi svojim tlačiteljima. „Nikada se nećemo predati. Pobijeda ili smrt! ”, kaže Mukthar italijanskom generalu nakon hapšenja. „I ne mislite da se tu zaustavlja naša borba. Imat ćete sljedeću generaciju za borbu; a nakon sljedeće, opet sljedeću. Što se mene tiče, živjet ću duže od svog vješala. ”
Mukhtar je 16. septembra 1931. obješen pred 20.000 ljudi u koncentracionom logoru u Suluku.
Ertugrul: Legenda je vaskrsla
10. decembra 2014. u Turskoj je na TRT 1 prvi put emitirana nova televizijska serija, ili “dizi”, kako ih nazivaju.
Dirilis: Ertugrul (Uskrsnuće: Ertugrul), ostvarenje Mehmeta Bozdaga, je priča o mladom ratniku iz Anadolije iz 13. stoljeća koji kreće u misiju da pronađe trajni dom za svoje tursko pleme, poznato kao Kayi, koji su živjeli kao nomadi u stepama centralne Azije. Tamo traže zaklon od elemenatarnih nepogoda, snalaze se u nestašici hrane tokom oštrih zima i pljački od strane kršćanskih križara i Mongola.
U to je vrijeme takozvani islamski svijet, kakav je sada, bio u rasulu, a carstva poput Ajubida i Seldžuka bila su sjena njihovih predaka. Ertugrul (glumi ga Engin Altan Duzyatan), sin Suleyman Shaha, sanja da ujedini muslimane i konačno osigura dom za turkmenska plemena.
Da bi to postigao, kreće se prema zapadu prema Anadoliji, velikom poluostrvu koji čini glavninu današnje Turske. U to je doba carstvo Seldžuka, koje se smatralo hegemonom šire regije između 1037. i 1194. godine, patilo od borbi i upada kako od strane Vizantije, tako i od Mongola koji su ih napadali. I to je unutar seldžučkog sultanata Rum, koji se otcijepio od većeg carstva Seldžuka 1077. godine, gdje se odvija velik dio akcije Dirilis: Ertugrul.
Ertugrul i njegova jedinica elitnih ratnika, poznatih kao alpe, bore se protiv templara, križara, Bizantinaca i Mongola, kao i nekoliko kolaboracionista u svom logoru i izdajnika u samom Rumu, pokušavajući se staniti u Anatoliji.
Ubrzo se Ertugrul pojavljuje kao ključni zapovjednik i počinje konsolidirati turska plemena na zalsku moći sultanata Rum. Njegovi podvizi, pobjede i nadahnjujuće vođstvo na kraju utire put formiranju novog carstva. Nasljednik Ertugrula je, na kraju krajeva, Osman – konačni osnivač Osmanskog carstva.
Dirilus: Ertugul je završen u maju 2019. nakon pet sezona. Svaka sezona sastojala se od 30 dvosatnih epizoda po sezoni – ukupno je to oko 150 filmova. Na Netflixu, gdje je objavljen u inostranstvu, uređivan je tako da prikazuje oko 80 epizoda po 40 minuta po sezoni.
Gledati Dirilisa: Ertugrul je maratonski napor. Svaka epizoda od dva sata nosi svoj luk: spletke, moralne dileme, krvave bitke i neizvjestan svretak. Uprkos tome, njegova reputacija i popularnost nastavlja rasti više od godinu dana nakon što je završila, nadilazeći vrijeme, prostor i sam TV.
Poput Lava iz pustinje, serija govori o muslimanskoj historiji, islamskim idealima i otporu tiraniji. Socijalni kodovi i vrijednosti ne mogu se samo povezati, već su norma i standard; samostalan univerzum misli i praksi, gdje muslimani mogu sebe doživljavati kao heroje, negativce, saradnike, a ne kao karikature koje su napisali autsajderi.
U Dirilisu Ertugrulu, suprotstavljanje nepravdi ili okrutnosti nisu uzvišeni ideali, oni imaju ulogu vjere. Ali za razliku od Lava iz pustinje, to je priča izvan otpora. Radi se o borbi – i pobjedi.
U Turskoj je serija otvorila nove prostore i prikupila mnoštvo fanova, ali i protvinike. Oni koji prepoznaju uspon autokratizma i populizma kroz turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana ističu kako je njegova vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) instrumentalizirala emisiju, koristeći glumce, muziku i slike kako bi pokrenula svoju agendu i ostvarila uticaj na svoju izbornu bazu.
Svjesno ili ne, Dirilis: Ertugrul je počeo predstavljati ono što turski sekularisti vide kao islamizaciju umjetničkog i kulturnog prostora u zemlji. Uz ugodan prikaz islamskih rituala i skromnosti kao turske tradicije, neki su Erdoganovi politički protivnici smatrali pedantnom, rustikalnom i revizionističkom.
Sa svoje strane, producenti emisije, pa čak i njeni glumci, nisu ni pokušali da se odvoje od upotrebe serije od strane turske države. Neki komentatori čak su ukazali na određene momente u zapletima koji izgleda da sugeriraju da je Dirilis: Ertugrul simbol neoosmanskog preporoda kako ga je dizajnirala stranka AKP i gdje je besmrtni Ertugrul zapravo neprolazni Erdogan.
Ali među muslimanima u Južnoj Aziji i na Bliskom Istoku, kao i u Južnoj Americi i dijelovima južne Afrike, Dirilis Ertugrul je najviše odjeknuo.
Turske serije odavno privlače publiku daleko izvan svojih granica, a prevodi su dostupni svim svjetskim jezicima. Prema Riyaadu Mintyju, direktoru digitalne televizije TRT, Dirilisu: Ertugrul je licenciran za emitiranje u 72 zemlje i preveden je na engleski, ruski, španski i arapski.
I to nije samo pitanje dometa geldanosti: dubina međunarodnog uticaja je zaprepaćujuća.
U Gazi mladi i stari Palestinci dozivaju se imenima svojih omiljenih likova i pjevaju taktove muzike iz serije. U Pakistanu parovi oponašaju vjenčanja u turskom stilu po uzoru na ceremonije vjenčanja iz serije.
U Kashmiru parovi novorođenčad nazivaju Ertugrul. U SAD-u dvoje fanova pokreću podcast pod nazivom Beywatch kako bi komentirali i kritizirali emisiju, a zauzvrat su prikupili svoje vlastite publike. Emisija je oživjela Sogut, poznat kao prva osmanska prijestolnica, kao turistički magnet, a na internetu je iznjedrila mnoštvo suvenira.
A na sudu na Novom Zelandu, Hamimah Tuyan, čiji je suprug Zekeriya bio jedan od 51 ubijenih tokom napada na džamiju u Christchurchu 2019. godine, ovako opisuje svog supruga: “Bio je moj imam, moj tjelohranitelj … moj Ertugrul.”
FOTO: (TRT/illustration Mohamad Elaasar)
Objašnjavajući nagli porast popularnosti turskih serija širom svijeta, Fatima Bhutto u New Kings of the World piše o tome kako se publika povezala s prikazom muslimana i vrijednostima predstavljenim u emisijama:
“Turska povijesna drama nije se ticala carskih ratova u muslimanskim zemljama poput Domovine, niti vatrenih pridika protiv neosvećenih zlih muslimanskih osvajača: ovdje su muslimani bili kraljevi.”
Za mnoge širom svijeta karakterizacija islamskog preporoda, povratak “poretku” čežnja je na koju su odgovorili. Minty kaže: “Činjenica da je uspio odjeknuti izvan muslimanskog svijeta pokazuje da ćemo, pruživši priliku da ispričamo svoje priče, otkriti da mi kao ummet imamo mnogo više zajedničkog nego što mislimo.”
Uoči debija urdske verzije Dirilisa: Ertugrul na udarnoj televiziji u Pakistanu u aprilu 2020. godine, premijer Imran Khan rekao je da emisija prikazuje islamske vrijednosti i ima veću kulturnu i historijsku težinu od Hollywooda i Bollywooda.
Do sredine maja sinhroniziana verzija na urdu jeziku oborila je rekorde pregleda na YouTubeu. Do septembra, njegov se utjecaj na Južnu Aziju osjetio kroz hrpu članaka koji su željeli prepoznati i rasvijetliti grozničavu maniju.
Objašnjavajući djelomično zašto je serija postala takav fenomen u Pakistanu, Iman Sultan piše: “Za Pakistance je Ertugrul bio iskustvo visoke definicije u pustinji nekvalitetne televizije, gdje su ograničeni budžeti, nepotizam u industriji i državno selektivno pokroviteljstvo glumaca , producenti i kanali udružuju svaku mogućnost kvalitetne kreativne produkcije. ”
U susjednoj Indiji Ertugrul se pokazao popularnijim pojmom za pretragu od filma i TV ličnosti Shah Rukh Khan-a, pa čak i indijskog premijera Narendre Modija.
Ertugrul je 2014. bio periferni lik u turskoj istoriji. Do 2020. stotine miliona ljudi širom svijeta nisu mogli zamisliti svijet bez njega.
Stvaranje carstva
Za globalni fenomen 21. vijeka, detalji o Ertugrulu Ghaziju i njegovom plemenu, čak i Osmanu, oskudni su. Službena dokumentacija Osmanlija započela je tek stoljeće kasnije. Ali Dirilis: Ertugrul nije previše zabrinut niti se plaši činjenica koje nema. Umjesto toga, ostaje vjeran sufijskim vrijednostima introspekcije, pročišćenja i izbjegavanja materijalizma koji su definirali razdoblje, kao i sveobuhvatnoj geopolitici koja je prijetila opstanku Turaka tokom 13. stoljeća.
Pišući o Anadoliji iz 13. stoljeća u Rodovima apsolutističke države, povjesničar Perry Anderson kaže da je Seldžučko carstvo više zanimao Nil nego Bosfor. Kao što je prikazano u emisiji, turska plemena koja su se naselila na granici suočila su se i sa Bizantincima na zapadu i protiv Mongola koji su napadali s istoka.
„Ovi pogranični ratnici i avanturisti nisu tražili zemlje samo po svojim jatima“, kaže on, „oni su takođe, postupkom samoizbora, obično ovjereni takozvanim izgledima gazija – militantnom, križarskom vjerom koja je odbacivala bilo kakav suživot sa nevjernikom. ”
Drugi povjesničari, poput Cemala Kaffadara, tvrde da je područje uz pomicanje granica vjerojatno bilo poroznije, promjenjivije i raznoliko u vjeri i trgovini nego što mi zamišljamo da su moderne granice. Osmanlije su se pojavile iz ovog poremećaja dok su se borili za uspostavljanje države za Turke.
Nagihan Haliloglu, predavač na Odjelu za komparativnu književnost na Univerzitetu Ibn Haldun u Istanbulu, kaže da je nekoliko povjesničara dovodilo u pitanje autentičnost povijesnih činjenica iz serije. “Vjerujem da je ono čemu podučava temeljni etos turske države, koji podržava islamsku i poslaničku tradiciju”, kaže Haliloglu.
Na taj način, emisija izmišlja i projektuje predosmansku prošlost koja je i odraz sufijske tradicije tog vremena, dok je u skladu s Erdoganovim projektom onoga što pokojna akademika Svetlana Boym opisuje kao “restorativnu nostalgiju”.
Ali upravo uvođenje lika Ibn Arabija (1165. – 1240.), arapskog andaluzijskog muslimanskog učenjaka i mistika, koji postaje Ertugrulov duhovni vodič, najbolje ilustrira sklonost emisije etosu, a ne činjenici.
U drugoj sezoni, Ertugrula zarobi opaki mongolski zapovjednik Noyan i priveže ga za čelični stup. Nakon što je podnio nemilosrdno mučenje, onesvijestio se. U snu ga posjeti Arabi (Ozman Sirgood) koji dolazi sa zdjelom vode.
Nakon što Ertugrul otpije gutljaj, Ibn Arabi iz Kur'ana prenosi priču o tome kako je jato ptica zaustavilo jemenskog vojskovođu i njegovu vojsku slonova da unište Kabu u Meki. Ptice bacaju kamenje na vojsku koja se približava, završavajući invaziju i štiteći sveto mjesto. “Kad ste u položaju slabosti, sjetite se da nisu uvijek veliki i snažni ti koji pobjeđuju”, kaže Arabi Ertugrulu u snu. “Bog odlučuje ko će pobijediti.” Ertugrul se na trenutak probudi, nasmiješi se, prošapta “hvala Bogu” za podsjetnik da nije sam, a zatim se još jednom onesvijesti.
Kasnije u seriji, kada preuzima vizantijski zamak, Ertugrul prve trenutke provodi zaključan u odaji na koljenima, moleći Boga da ne dozvoli da ga nemoć nadvlada. Ubrzo, Ibn Arabi posjećuje dvorac i upozorava Ertugrula. Ako bi želio da država bude vječna, kaže Ibn Arabi, Ertugrul bi morao “odgajati odane ljude, vladati s pravdom i biti pošten prema svim vjerama”.
Ibn Arabijeva riječ
Naglasak na poštenju i jednakosti prema nemuslimanima u seriji izgleda da služi kao primjer kako bi mogla izgledati samo islamska vladavina. Haliloglu kaže: „Ibn Arabi je utjelovljenje sufijske tradicije za koju Turci tvrde da su je apsorbirali kroz stoljeća, tradicije koja određuje način na koji živimo u svijetu, od mjesta gdje sjedimo za stolom do namještanja avlija i kuća . ”
Ali Haliloglu također ne odobrava kako je Arabi prikazan u seriji, rekavši da je sveden na istu vrstu čarobnjaštva kao Gandalf Sivi iz trilogije Gospodara prstenova Petera Jacksona (2001–2003).
Čini se da je jedina razlika u tome što Ibn Arabi umjesto tasta nosi tasbih (perle predanog poštovanja) i pravi zikr (ponavljanje svetih stihova) umjesto da šapuće na Sindarinu, jednom od izmišljenih jezika Međuzemlja. Takođe, u sumnji, citira priče i običaje poslanika Muhammeda, poznatog kao hadis, umjesto da hobitima nudi duhovite poteškoće između puhanja iz duge cijevi. Kao doborčudni bjelobradi šejh, orijentalistički prikaz Ibn Arabija kao bezvremenog istočnog mudraca rasplakao bi Edwarda Saida.
FOTO: (TRT/illustration Mohamad Elaasar)
Ipak, koliko god njegovo prisustvo u emisiji moglo biti anahrono, Ibn Arabi je poznat i kao svetac zaštitnik Osmanskog carstva. Emin Lelić, profesor osmanske historije na Univerzitetu Salisbury u državi Merilend, kaže: „Učenje Al-Shaykh al-Akbara (Najvećeg šejha), kako je bio poznat Ibn Arabi, zaživjelo je u Anadoliji, gdje je njegov duhovni nasljednik i usvojio sin Sadruddin al-Qunawi (Sadruddin iz Konye), izgradio je snažnu školu arabijevske misli. ”
Drugim riječima, Arabijevo prisustvo je simbol neupravičenog arhetipa sufijskog učenjaka i ratnika koji je i temeljni za Ertugrulovo razumijevanje islamske pravde i sastavni dio duhovne osnove bilo koje buduće države. To to je malo vjerovatno da su se ikad upoznali, manje je važno.
Mačevi i pronicljivost
Tahmid Quazi, student borilačkih vještina i duhovnosti iz Durbana u Južnoj Africi, fan je Dirilisa: Ertugrula. Prisjeća se kako je očaran sa uvodne scene u prvoj epizodi. Serija započinje razogvorom Ertugrula sa Dild Demirom, kovačem koji čelik pretvara u oružje poput sjekira, mačeva i bodeža.
Ertugrul imam Ali
“Bog je istina”, ponavljaju dok se naizmjence udaraju u zagrijani čelik postavljen na nakovanj. “Bog je vječan.” Ertugrul nastavlja: “Nema drugog mača osim Zulfiqara i nijednog hrabrog čovjeka osim njegove svetosti Alija.”
Quazi je rekao da ga je aluzija na Alija zapanjila. “Hazreti Ali, mir neka je s njim, uzor je duhovne mudrosti i besprijekorne vrline”, kaže on, “i najzanimljiviji ratnik u islamskoj tradiciji.”
Pozivanje na Alija nije slučajno niti je trivijalno. Ali je bio poznat kao viteški ratnik: njegova neumorna potraga za sveobuhvatnom pravdom kao borca i političkog vođe ono je što će kasnije pomoći u definiranju ideje o “idealnom” muslimanskom vođi poput Salahudina, sultana iz 12. stoljećaa koji je zauzeo Jerusalem od križara; ili, osam stoljeća kasnije, pobunjenik u liku Omara Mukhtara (u Lavu pustinje, mlado siroče po imenu Ali uzima Mukhtarove naočale nakon njegovog pogubljenja, a samim tim i pravednog otpora).
“Stalno pozivanje na hazreti Aliju, mir neka je s njim, pojavljuje se u najprikladnijim i najinspirativnijim trenucima”, kaže Quazi, “u njegovim razmišljanjima, u njegovim dovama, na njihovoj ceremoniji vjenčanja.” Opisuje Alija kao vođu alpskih ratnika, hrabrih, hrabrih, fajtera. ”
Quazi, koji je doktorirao na računarskom inženjerstvu, počeo je gledati serijuu krajem 2018. i tokom 2019. godine. Prošlog ramazana, porodica je ponovo počela da je gleda.
“Željeli smo proživjeti i ponovno naučiti lekcije, posebno da posvetimo veću pažnju prikazanim duhovnim osnovama”, objašnjava Quazi. „Gledamo to sa našim sinom, kako bismo mu pokazali dobar primjer muslimana. Zbog toga smo ga uopće i nazvali Salahudin. ”
Quazijeve komentare ponavlja britanska književnica Nafisah Kara, koja kaže da Ertugrul slijedi ideju muškosti koja premašuje borbe mačevima. “Mislim na karakteristike koje su poželjne kod muslimana kao što su odanost, skromnost, poštovanje suprotnog pola i izrazi ljubavi”, kaže ona. “Naši muškarci trebaju podsjetiti da se njihova muškost ne počiva na tome koliko su čvrsti, stameni i kruti, već koliko su samilosni, hrabri i pravedni.”
To ne znači da serija ponekad nije neukusna: nasilje je nemilosrdno, često oštro i neprimjereno za djecu. Izdajice izgube glavu. Neprijateljima se prerežu grkljani. Beskrajne usporene sekvence mogu biti iscrpljujuće.
Majka Ertugrul
Ali gledati muslimane na TV-u i na ekranu kao vođe, promišljene naučnike i koji kontroliraju svoju sudbinu daje snagu.
U vrijeme kada se toliko muslimanskih zajednica širom svijeta suočava s genocidom, etničkim čišćenjem, porastom i bijesnom islamofobijom, kao i autoritarnim i nepropusnim vođstvom, Dirilis: Ertugrul je katarzičan.
Lelić kaže da se ne mora gledati unatrag da bi se shvatila popularnost emisije. Početkom 20. stoljećaa, Osmansko carstvo je za mnoge muslimane širom svijeta još uvijek „predstavljalo održivu političku i duhovnu alternativu zapadnoj, kolonijalnoj hegemoniji“.
„Treba pogledati mnoga pisma upućena osnivaču moderne Turske Mustafi Kemalu Ataturku, moleći ga da ne ukine kalifat 1924. godine od muslimana širom svijeta, posebno južnoazijskih muslimana. Politički zavađen i potčinjeni muslimanski svijet s početka 20. stoljeća žudio je za barem nekim osjećajem duhovnog sjedinjenja, u obliku kalifata, i očito to i dalje čini. ”
Dirilis: Ertugrul je, zajedno s drugim turskim serijama, već zabranjen u Egiptu, Saudijskoj Arabiji i UAE-u navodno iz ovog razloga.
Za fanove izvan Turske, Dirilus: Ertugrul umanjuje kontradikcije Osmanlija, čak i moderne turske države. Sam Ertugrul je očito utjelovljenje onoga što su Osmanlije ili muslimanski svijet trebali biti, a ne ono što su postali.
“To je jedna od pametnih stvari u ovoj emisiji – ona je smještena u postseldžučka vremena, prije Otomanskog carstva, tako da bogatstvo i palate koje povezujemo s Osmanlijama nisu tu”, kaže Haliloglu.
To bi moglo objasniti i zašto Dirilus Osman: Uskrsnuće Osmana, serija koja nasljeđuje Dirilis: Ertugrul – ili Payitaht Abdulhamid, hipernacionalistička emisija o posljednjem osmanskom sultanu prije ukidanja Hilafeta – ne uživaju isti nivo uspjeha izvan Turska.
Njegov uspjeh iznjedrio je i nove serije poput Buđenja: Veliki Seldžuci, kao i predstojeći Barbaros, o Hayreddinu Pasi, velikom pomorskom zapovjedniku Osmanskog Carstva, koji je živio u 16. stoljeću, a Zapad ga je prozvao jednim od najvećih gusara svijeta na otvorenom moru.
“Možda bi na emocionalnom nivou muslimanima širom svijeta bilo ugodnije i inspirativnije gledati početke nečega velikog, a ne njegov tragični kraj”, kaže Lelić.
Ertugrul, nada i Kashmir
U avgustu 2019. indijska vlada ukinula je autonomiju Kashmira, koji je bio predmet višedecenijskog sukoba između New Delhija i Islamabada. U danima koji su prethodili ukidanju člana 370 i u mjesecima koji slijede, Indija je ovoj pokrajini nametnula komunikacijske sankcije. Lideri pokreta za slobodu su uhapšeni, mladići su pohapšeni. Pohapeni su i članovi indijske klase administratora u Kashmiru, koji su obično surađivali s New Delhijem.
S mrtvim telefonima i internetom, zatvorenim školama i ulicama pod policijskim časom, Kašmirci su uronili u mračno doba, dok su komšije i okruzi bili odsječeni jedni od drugih. Vijesti su putovale usmenom predajom, često i pješice. Fotoreporteri Associated Pressa prokrijumčarili su svoje uratke iz Kashmira na memorijskim stikovima. Željni zabave i nade, Dirilis: Ertugrul se krijumario na fleš diskovima: za muslimane kašmirce njegova je priča bila njihova borba.
Prije toga, Kašmirci su bili dirnuti borbom Alžira protiv francuskog kolonijalizma, irskim i škotskim pozivima na vlastitu neovisnost od Velike Britanije i među najglasnijim su u vezi s palestinskim pravom na samoodređenje.
Tako je Dirilis: Ertugrul, turska serija, odgovara Kašmircima na kulturnom, kao i sa mnogim drugim narodima duž Puta svile.
Južno od Kashmira, u samoj Indiji, gdje muslimane demonizira veći dio medija, uključujući i Bollywood, emisija je prihvaćena sa simpatijama i pvojerenjem.
“Ertugrul zagoravra vjeru i disciplinu i borbu protiv nepravde”, kaže Nabiya Khan, politička aktivistica u Delhiju, koja je nedavno počela gledati emisiju. “To je i zabavno.”
To ne znači da emisija nije bez neugodnih podsvjesnih poruka. Uzmimo armenskog lika Hacaturyan Usta (Gokhan Bekletenler), koji Ertugrul spašava od izdajničkog Turčina u četvrtoj sezoni. Hacaturyan je prikazan kao dobar, popustljiv Jermen, koji Ertugrulu duguje život. Ali na kraju ga ubije isti izdajnički Turčin, odražavajući barem jedan turski pristup nijekanja armenskog genocida početkom 20. stoljeća.
Ertugrul dogan
Ili razmotrite kako se vidi kako se pleme raspada svaki put kad Ertugrul bude zarobljen i za njega se pretpostavlja da je mrtav, nastavljajući potrebu i želju za snažnim vođom. Zatim tu je fetišizacija smrti u ime nacije, kako kaže Josh Carney sa Američkog univerziteta u Bejrutu.
Ertugrul zaista govori beskrajno o ispijanju „šerbeta od mučeništva“, umjesto da surađuje s nasilnicima. Kao i Lav iz pustinje tako i Dirilis: Ertugrul nudi potlačenim muslimanima referentni okvir u razumijevanju uloge domaćih doušnika i saradnika u održavanju njihove potčinjenosti.
Ali čak i tada, postoje i drugi nagovještaji sojeva povezanih sa siratul mustaqeemom ili držanjem puta pravednika. Kad Ertugrul izrazi razočaranje zbog kukavičluka nekih članova svog plemena u drugoj sezoni, Artuk beg (glumi ga Ayberk Pekcan) koji mu je kasnije postao najbliži savjetnik, kaže mu: „Nemoj misliti da su svi hrabri kao ti, Ertugrul beg. Ne može bilo ko biti kao ti. ”
Pouke s kraja historije
Privlačnost Dirilisa: Ertugrul, njegov sveopći uspjeh, postavlja dublja pitanja o utvrđenim idejama o socijalnoj i ekonomskoj strukturi našeg života. Tokom 1980-ih i 1990-ih, taman kad je završio hladni rat i muslimani preko noći postali žrtveno janje za neuspjehe Zapada, rečeno nam je da smo stigli, kako je to opisao Francis Fukuyama, kraj povijesti. Mi smo bili ili za konzumerizam ili protiv zapadne civilizacije. Ali Dirilis: Ertugrul pretpostavlja ove pretpostavke na tri načina.
Prvo, pažljivo obraća pažnju na kulturne konstrukcije markera tradicionalnog identiteta koji odjekuju izvan Turske: narodna muzika, usmeno pripovijedanje, porodica, poštovanje starijih i ceremonijalan pristup hrani. Takođe odražava žene kao snažan i atraktivan dio ove tradicije, a ne u suprotnosti s njom.
Quazi kaže da se tajna emisije krije u prikazivanju “bratstva”, uključujući prikaz ženskog vođstva u islamu. “Žene u domaćinstvu Dirilis: Ertugrul nisu svedene i rezignirane kao domačice, već se otkrivaju kao izvor besprijekorne inspiracije, zajedno s prodornom inteligencijom, što dokazuje snažno pokazivanje liderstva.”
Dok drame iz turskog razdoblja žene obično predstavljaju halapljive prilježnice u Haremu, kaže Haliloglu, Dirilus: Ertugrul ih prikazuje kao uzore, ne poričući da moralni autoritet i socijalna privilegija i dalje čvrsto ostaju kod muškaraca.
Ertugrulova majka Hayme, njegova supruga Halime Sultan, njegova svastika Selcan i, kasnije, drugi likovi poput Aslahana i Ilbige Hatun igraju ključne uloge. One uzvrate odgovorom. Oni diktiraju. One se bore. One nose mrtve. One nisu na rezerviranim mjestima. One oblikuju narativ i odaju počast često zaboravljenoj ili izbrisanoj ulozi muslimanskih žena u islamskoj historiji.
Haliloglu kaže: „Ljudima je intrigantno što serija može učiniti da tradicija izgleda korisno i neophodno, a ne nešto što tlači. Mislim da je ovo dio njegove privlačnosti i za nemuslimansku publiku. Nomadski način života omogućava veći paritet među polovima i mislim da je to gledaocima vrlo privlačno. ”
Drugo, Dirilis: Ertugrul pokazuje kako mogu postojati muslimanska društva usredsređena i na potragu za socijalnom pravdom i na snažnu duhovnu jezgru. Emisija naglašava islamske rituale abdesta, molitve i sprovoda. Ako je grad ili čaršija ili selo osvojeno, osvajači uče ezane kako bi produhovili to područje islamom.
Nivo mukotrpnih detalja koji usredsređuju islam u emisiji normalizira osnovne islamske običaje i šerijat kao nijedan drugi u historiji popularnih TVserija. Na ovaj način kreće u prenamjenu popularne muslimanske historije, s dugim i mnogim epizodama dijelom obrazovnog priručnika za one koji su spremni otvoriti oči za druge mogućnosti. Za svaku osobu koja brzo napreduje kroz beskrajne borbe mačeva, postoji još jedan koji ove dugo razvučene scene vidi kao istjerivanje demona negativnih muslimanskih prikaza, kadar po kadar.
Braća Ertugrul
Ertugrulova hemija prema najbližim prijateljima i kolegama iz Alpa, Turgutom, Bamsiem i Doganom, kao i, kasnije, s Aliyar Beyem (glumi ga Cem Ucan) premosi se se i na susjedna plemena Cavdar.
Aliyar je, također, učenjak i borac koji nosi Zulfiqar, u još jednoj referenci na imama Aliju, suprotstavlja se zadubljenju vlastite porodice željne moći da postane najbliži saveznik Ertugrula.
Treće, Dirilis: Ertugrul sugerira mogućnost pravednog i egalitarnog društva, obilježenog niskim porezima, udobnošću i brigom za slabe, starije i siromašne. To što je Ertugrul stvoren da se modelira na Aliju, priziva sliku idealnog društva uopće. To znači obeshrabriti višak bogatstva, odbiti svjetovne potrage, preraspodjelu bogatstva, poštenu trgovinu i uklanjanje siromaštva.
FOTO: (TRT/illustration Mohamad Elaasar)
Ali referenca na Alija govori i o utjelovljenju poduzimanja akcije u vrijeme ugnjetavanja umjesto usvajanja politike klijetizma ili pristajanja na vlast, što direktno govori o dilemama s kojima se danas suočavaju mnogi muslimani.
Lelić, profesor osmanske historije sa Univerziteta Salisbury u saveznoj državi Maryland, kaže da alegorija susreta sveca i ratnika možda najbolje objašnjava krajnju draž emisije. Moderni svijet, kaže, zapravo je priča o trijumfu trgovca – ili korporacije – nad vjerskom ili državnom vlašću, u onome što mi razumijemo kao kapitalističko-humanistički svjetski poredak.
Ali ovaj hvaljeni kapitalistički model nije pridobio većinu za sebe. Umjesto toga, ljude je ostavio na cjedilu, da obespravljeni čeznu za alternativama. Danas se stručnjaci pitaju: je li individualizam američka religija?
Čak i kada se kasnije bori pod zastavom seldžučkog sultana, postane guverner i na kraju mu je darovan Sogut, Ertugrul je i dalje siromašan: posjeduje samo mač. Kasnije, kada se utvrdi da je njegov sin Gunduz financirao zajmodavce novca koji naplaćuju kamate, što je u osnovi zabranjeno po islamskom zakonu, Ertugrul mu oduzima sve pogodnosti. “Oni koji nemaju Allahovo odobrenje, nikako ne mogu imati moje, sine”, kaže mu Ertugrul.
Ertugrulova pravda
Nezadovoljstvo se, međutim, ne odnosi samo na kapitalističko-humanistički svjetski poredak, već i na licemjerja sekularnog svjetskog poretka.
Emisija odbacuje dvojbe između religije i sekularizma koje se često nameću muslimanskim društvima.
I upravo je ovo odbijanje popuštanja, tvrdoglava rasprava da bi i drugi svijetovi mogli postojati, možda je Dirilis: Ertugrulovnajveći doprinos muslimanskoj mašti.
(TBT, MEE, Autor: Azad Essa)