Piše: Serge Halimi, thebosniatimes.ba
Bijela kuća, petak, 4. septembar 2020. godine. Scena traje manje od jednog minuta. Donald Trump sjedi za ogromnim stolom kojim dominiraju pozlata i telefoni. Pored se nalaze dva mala, čista stola – na prvi pogled sliče na đačke klupe. Za jednim je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić; za drugim, kosovski premijer Avdulah Hoti. Trump ulogu mirotvorca shvata na posve sirov način. Vidno je obuzet oduševljenjem, budući da je upravo primorao dvije nekada zaraćene države na dogovor, i to u regionu u kom je do tog trenutka glavnu riječ vodila Evropska unija. U ovom svom puču uživa utoliko više – do te mjere da sebe smatra dostojnim Nobelove nagrade za mir – budući da je prije nešto više od dvadeset godina administracija demokrata, predvođena Viliyamom (Billom) Clintonom, bila ta koja je bombardirala bivšu Jugoslaviju.
Trump, potom, niotkuda izjavljuje: „Srbija radi na tome da tokom mjeseca otvori komercijalnu kancelariju u Jerusalemu i da slijedećeg jula tamo preseli i svoju ambasadu.“ Zasjednut za svojim malenim stolom, predsjednik Vučić kao da je iznenađen ovom najavom koja nije ni u kakvoj vezi sa svrhom ove ceremonije (običan privredni sporazum između Beograda i Prištine). On baca pogled na dokument koji treba potpisati, a zatim se okreće prema svojim savjetnicima, zabrinutog izraza lica. Već je kasno: Beniamin Netanahu, po svoj prilici bolje obavješten od njega, prilazi mu i čestita…
FOTO: Ilustracija (ZORAN SVILAR – „Nesmotrenost“)
U odgovor na ovu poslasticu za Trumpa i njegovo evangelističko biračko tijelo posvećeno kolonizaciji Palestine, Vučić momentalno žanje ukore Evropske unije, budući da se Beograd našao na pozicijama suprotstavljenim njenoj zvaničnoj politici na Bliskom istoku, uprkos tome što Srbija već godinama preklinje da se pridruži Uniji. Jedan evropski zvaničnik, Karl Bildt, ide toliko daleko da javno ismijava izbezumljeni pogled srbijanskog predsjednika u trenutku Trumpove „izraelske“ objave. Palestinski ambasador u Beogradu izražava ljutnju. Portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova prenosi još jednu fotografiju sastanka u Washingtonu, na kojoj Vučić ne djeluje ništa bolje: dok sjedi ispred svog imperijalnog američkog kolege, predsjednik Srbije izgleda kao neki tupan kog je direktor škole pozvao u svoju kancelariju. Zbog toga je prinuđen da tri dana kasnije „razjasni“ svoj stav o Bliskom istoku: „Dajemo sve od sebe da se pridržavamo deklaracija Evropske unije. S tim u vidu, vodimo računa i o našim interesima.“
Lakše reći nego učiniti. Vučić, kao srpski nacionalista koji potiče sa krajnje desnice, ne boluje od nostalgije za Jugoslavijom. U to se vrijeme, međutim, Josip Broz Tito visoko kotirao na međunarodnoj sceni. Što se tiče Kosova, ukoliko je i uspjelo da definitivno prekine odnos potčinjenosti spram Srbije, postalo je kolonija Sjedinjenih Država. To je, zapravo, uobičajena dilema u koju nacionalisti zapadaju: raskidajući odnos s narodima koji su im geografski i kulturno bliski, oni osvajaju „nezavisnost“ čija cijena često umije biti podređivanje dalekim i oholim silama. Primorani su da umilostive jedne ili druge. Čim izađu iz svojih državica, autokrate postaju vazali.
(TBT, Le Monde)