Piše: Joseph Massad, thebosniatimes.ba
Francuska je u krizi.
Oficijelni i neoficijelni kršćansko-francuski radikalni ekstremizam, koji se legitimizira pod krinkom onoga što Francuzi pretenciozno nazivaju laicité, nastavlja pojačavati svoje napade na francuske i nefrancuske muslimane.
Kolektiv protiv islamofobije u Francuskoj (CCIF) popisao je 1,043 islamofobna incidenta koja su se desila u 2019. godini (porast od 77% u odnosu na 2017) – 68 fizičkih napada, 618 slučajeva diskriminacije, 210 slučajeva mržnje govora i poticanja rasne mržnje, 93 slučaja klevetanja, 22 slučaja vandalizma nad muslimanskim svetim mjestima i 32 slučaja diskriminacije povezane sa borbom protiv terorizma.
Francuska kršćanska i tzv. „sekularna“ mržnja prema muslimanima je dio svakodnevnog govora francuske vlade, stručnjaka i medija.
Zapravo, normalizacija govora mržnje protiv muslimana ne samo da legitimizira institucionaliziranu diskriminaciju čije su žrtve francuski muslimani, nego i podstiče na nasilje protiv njih, unutar i izvan Francuske, uključujući i oružani napad na džamiju u Brestu i ciljani napad na njenog popularnog imama Rachida Eljaya u junu 2019, kao i napad na džamiju Bayonne u oktobru 2019. u kojem je povrijeđeno četvoro.
Izvan Francuske, teroristi koji su počinili masakr u Christchurch džamiji na Novom Zelandu, ubivši 51 muslimana i ranivši njih 49, citirao je ubilačke teorije islamofobičnog francuskog mislioca Renauda Camusa, kao inspiraciju za svoja nedjela.
Oktobra 2019. godine, francuski predsjednik Emmanuel Macron (isto ime, značenja „Bog je s nama“, kojim je anđeo Gabrijel nazvao Isusa) i njegov tadašnji Ministar unutarnjih poslova Christophe Castaner (i on nazvan po samom Isusu) povezali su terorizam u Francuskoj sa raznim karakteristikama francuske muslimanske vjere i kulture, uključujući bradu, molitvu koja se obavlja pet puta dnevno, konzumiranje halal hrane, itd.
Čista je slučajnost da su predsjednik i njegov ministar nazvani po Isusu Kristu, što znači da ne bi trebalo podrazumijevati da svi oni koji nose ime po Isusu proživljavaju krizu sa „islamom“, već je riječ o samo nekoliko njih koji iskazuju antimuslimansku „sekularnu“ mržnju.
‘Oslobađanje’ islama
Prošle sedmice je Macron izjavio da je „islam religija koja je u krizi širom svijeta danas, i to ne viđamo samo u našoj zemlji“. Dodao je da on pokušava „osloboditi“ islam u Francuskoj od stranih utjecaja, tako što će unaprijediti nadgledanje finansiranja džamija.
Ali Macron nije prvi francuski vladar koji želi „osloboditi“ islam.
Riječ je o staroj francuskoj „sekularnoj“ tradiciji. Kada je Napoleon Bonaparte izvršio invaziju na Egipat i Palestinu 1789. godine, njegov lukavi plan bio je da slaže Egipćanima da su on i njegova vojska „vjerni muslimani“ i da su došli da oslobode muslimane i islam od memlučke tiranije.
Njegov pokušaj prevare nije uspio i Egipćani su mu se, kao i Palestinci, suprostavili. Poražen, vratio se u Francusku, nakon što je njegova vojska počinila neviđene zločine u Egiptu i Palestini. Kriza koju su Napoleon i Francuska imali sa islamom prije dva stoljeća bila je to što su poraženi u palestinskom gradu Acre. Tri decenije kasnije, kada je Francuska izvršila invaziju na Alžir, Francuzi više nisu morali lagati da su muslimani da bi ih osvojili, opljačkali i uništili njihova sveta mjesta.
Službeni casus belli koji je King Charles X koristio da opravda invaziju na Alžir 1830. godine bilo je odbijanje Francuske da otplati svog dug za žito, kojima su alžirski trgovci snabdijevali Napoleonovu francusku vojsku tokom talijanske kampanje pod Prvom republikom. Kako su alžirski trgovci bili iz Livorno jevrejskih bankarskih porodica iz Bacre i Busnaca, javna rasprava u to vrijeme u francuskoj imala je „antisemitski prizvuk“.
Ironično, ovo je isti kralj Charles koji je 1825. natjerao oslobođene robove Haitija, čija je revolucija zbacila francuski kolonijalizam i ropstvo, da plati milione odštete zbog gubitka imovine njihovih bivših, bjelačkih francuskih vladara, koji su ih porobili, u zamjenu za francusko diplomatsko priznanje i podizanje kaznene blokade nad Haitijem.
1827. godine, Hussein Dey, vladar osmanlijskih Alžiraca, zahtijevao je da dug plati francuski konzul, Pierre Deval, koji je to drsko odbio. Razbješnjen konzulovom uvredom, Dey ga je udario muhalovkom – i nazvao ga „pokvarenim, bezbožničkim, idolopokloničkim nitkovom“.
Okupicija Alžira
Invazija je pokrenuta sredinom juna 1830. godine, a Alžir je pao 5. jula. Finansijski iscrpljena Francuska opljačkala je alžirsku državnu blagajnu i pokrala do 43 miliona franaka u zlatu i srebru, pored suma koje su nestale i onih koje je potrošila francuska okupaciona vojska. Možda bi siromašne zapadnoafričke zemlje, koje i dalje imaju dug prema Francuskoj, danas trebale dokazati koliko su se oni samo asimilirani u ‘francustvo’ tako što će opljačkati francusku državnu blagajnu.
Direktni ciljevi invazije, kako ih je Charles pobrojao svom Francuskom nacionalnom parlamentu 2. marta, bili su osveta Francuza za alžirsku uvredu, „obustavljanje piratstva i vraćanje Alžira kršćanstvu“.
U skladu sa francuskim kršćanskim ciljevima, osvajačka francuska vojska preuzela je džamije i nasilno ih pretvorila u crkve i katedrale, uključujući i najveći osmanlijsku Ketchaoua džamiju u glavnom gradu, izgrađenu 1612, koja je pretvorena u katedralu Sv. Filip, u decembru 1832.
Te iste godine Francuzi su istrijebili cijelo pleme Ouffias, ne poštedivši niti jednu ženu ili dijete i uzevši svu njihovu imovinu.
Poput današnjih francuskih kršćanskih supremacističkih intelektualaca i njihove mržnje i rasizma prema muslimanima, početkom 1840-ih, Francuski slavljeni mislilac Alexisa de Toquevillea iznio je svoj stav po ovom pitanju kako je „moguće i neophodno da postoje dva seta zakona u Africi, jer se radi o dva očito različita društva. Kada su u pitanju Evropljani [kolonijalni naseljenici u Africi], apsolutno nas ništa ne spriječava da ih tretiramo kao da su sami; zakoni koji se primjenjuju na njih moraju se primjenjivati isključivo na njih.“
On se nije slagao sa bojažljivcima koji su se protivili francuskom barbarstvu i njihovoj upotrebi blitzkriegova protiv alžirskog stanovništva. „Često čujem ljude koje poštujem, ali s kojima se ne slažem, koji smatraju pogrešnim to što palimo polja, praznimo silose i zarobljavamo nenaoružane muškarce, žene i djecu. Ovo su, sa mog stanovišta, žalosne nužnosti, ali one kojima svi oni koji pokrenu rat protiv Arapa moraju pribjeći. I, ako bih morao biti sasvim otvoren, takvi činovi u meni ne bude ništa veći revolt od mnogih drugih koje ratno pravo očito odobrava i koji se dešavaju u evropskim ratovima.“
Francusko barbarstvo
- godine, alžirski muslimani pobunili su se protiv francuske vlasti, sa 150,000 ljudi koji su se priključili snagama lokalnog Kabyle vođe, Al-Muqranija.
Francuska genocidna mašinerija odgovorila je ubistvom stotina hiljada, koji su, zajedno sa smrtnim slučajevima od gladi koju su uzrokovali Francuzi kasnih 1860-ih, činili jedan milion alžirskih žrtava (oko trećinu stanovništva). Francuzi su sravnili nekolicinu gradova i sela, te uništili cijelu elitu alžirskog društva. Ali čak ni to nije riješilo „krizu“ koju Francuska ima sa islamom.
- godine, francuska zaokupljenost njihovom “krizom” sa islamom se povećala. To je posebno bilo uzrokovano time što je Francuska, koja “jeste i sve više, neupitno, postaje velika muslimanska sila,“ s obzirom na njeno pripajanje novih kolonija sa velikim muslimanskim stanovništvom, morala znati kako će islam izgledati u 20. stoljeću.
Ovo je postala toliko velika briga da je pokrenuta kolonijalna „potraga“ za znanjem. Urednik uglednog francuskog kolonijalnog žurnala „Questions diplomatiques et coloniales“, Edmond Fazy, odlučio je istražiti pitanje „budućnosti islama“ do 2000. godine.
Budućnost islama
Kao i mnogi islamofobični francuski kršćani danas, Fazy je bio zabrinut zbog povećanog i nepotpuno registriranog broja muslimana širom svijeta (on je naveo cifru od 300 miliona, što čini petinu svjetske populacije) i širenja njihove „jednostavne“ religije u Africi.
Mnogi autori u žurnalu smatrali su opravdanim manipulirati islamskom teologijom i nagovoriti muslimansku ulemu ne samo da proizvedu moderni islam, koji će evropska modernost tolerirati, nego i, nadali su se, oslabiti Osmansko carstvo.
Najpraktičniji savjet, međutim, došao je iz francuske škole arabista, koju su mahom činili francuski kolonijalni naseljenici (pied noirs) u sjevernoj Africi. Jedan od njih, Edmond Doutte, specijalista za religiju i islam iz ecole algerienne, pričao je o svom susretu sa muslimanskim fanatizmom i netrpeljivošću.
Tradicionalno obrazovani muslimani su se, čini se, „odmakli od nas“, za razliku od domorodačkih radnika, koji su se pobratimili sa kolonizatorima i usvojili „naše navike“. Umjesto da suzbiju „pretjerane religijske manifestacije“ postojećeg islama, Evropljani su imali produktivniji zadatak na umu.
„Mogli bismo, zapravo, podržati rođenje novog islama, koji je naklonjeniji kompromisu i toleranciji u Evropi; da podstaknemo mladu generaciju uleme, koja radi u tom smjeru, i da povećamo broj džamija, medresa i muslimanskih univerziteta, s tim da u njima zapošljavamo isključivo pripadnike novih teorija.“
Doutteovi komentari zvuče tako poznato, jer bi ih danas vrlo lako mogao izgovoriti neki suvremeni francuski – ili zapadnjački – političar ili stručnjak.
Projekat transformiranja islama u nešto što bi evropsko kršćanstvo i francuski laicite mogli tolerirati nastavlja se i u 2020. godini, ali sa nezadovoljavajućim rezultatima, kako smatra Macron.
Konstantna institucionalizirana diskriminacija od strane francuske države nad muslimanskim građanima ne pokazuje nikakve znakove popuštanja pod Macronom. Francuska je danas i dalje duboko u dominantnom diskursu šovinizma i mržnje, koji se ne razlikuje od onoga koji je uvijek dominirao francuskom kulturom, čak i prije Francuske revolucije.
Istina je da široko rasprostranjena kršćanska supremacistička i fašistička kultura mržnje širom Evrope i Sjedinjenih država, koja podsjeća na evropsku kulturu mržnje iz 1930-ih, ne zaobilazi ni Francusku, ali Francuzi (poput Izraelaca) su neprevaziđeni u ispoljavanju iste sa minimalnim eufemizmima. produktivniji zadatak na umu.
„Mogli bismo, zapravo, podržati rođenje novog islama, koji je naklonjeniji kompromisu i toleranciji u Evropi; da podstaknemo mladu generaciju uleme, koja radi u tom smjeru, i da povećamo broj džamija, medresa i muslimanskih univerziteta, s tim da u njima zapošljavamo isključivo pripadnike novih teorija.“
Doutteovi komentari zvuče tako poznato, jer bi ih danas vrlo lako mogao izgovoriti neki suvremeni francuski – ili zapadnjački – političar ili stručnjak.
Vrijeme za naplatu
Projekat transformiranja islama u nešto što bi evropsko kršćanstvo i francuski laicite mogli tolerirati nastavlja se i u 2020. godini, ali sa nezadovoljavajućim rezultatima, kako smatra Macron.
Konstantna institucionalizirana diskriminacija od strane francuske države nad muslimanskim građanima ne pokazuje nikakve znakove popuštanja pod Macronom. Francuska je danas i dalje duboko u dominantnom diskursu šovinizma i mržnje, koji se ne razlikuje od onoga koji je uvijek dominirao francuskom kulturom, čak i prije Francuske revolucije.
Istina je da široko rasprostranjena kršćanska supremacistička i fašistička kultura mržnje širom Evrope i Sjedinjenih država, koja podsjeća na evropsku kulturu mržnje iz 1930-ih, ne zaobilazi ni Francusku, ali Francuzi (poput Izraelaca) su neprevaziđeni u ispoljavanju iste sa minimalnim eufemizmima.
Kriza koju Francuska konstantno doživljava sa muslimanima je kriza francuskog šovinizma i odbijanja bijelih supremacističkih kršćana i laic Francuza da prihvate da je njihova zemlja jedna trećerazredna neokolonijalistička sila sa dominantnom retrogradnom kulturom, koja insistira na očuvanju nezaslužene slave iz prošlosti, kada su morali oprati svoje genocidne grijehe koji su se širili od Kariba ka Jugoistočnoj Aziji, do Afrike, i koji su ubili milione ljudi od kraja 18. stoljeća.
Ono što Francuzi moraju uraditi jeste vratiti dug koji duguju svima onima koje su opljačkali i ubili širom svijeta od tada. Samo će to okončati „krizu“ koju Francuska ima sa „islamom“ i samom sobom.
(TBT, MEE, Prijevod N.L.)