Piše: Majed Abusalama, thebosniatimes.ba
Za moju porodicu i za ljude u Gazi, avgust je bio užasan. Izrael je bombardovao Pojas gotovo svakodnevno, čineći da se osjećamo kao da smo zaglavili u epicentru vječnog zemljotresa.
Eksplozije koje su ponekad bile udaljene kilometar od našeg doma, bile su tako glasne da moja dvogodišnja nećaka nije mogla spavati. Svaki put kada bi začula glasan udarac, brzo je kupila svoje igračke, kao da ih želi zaštititi od izraelskih bombi.
Prošli mjesec je bio zaista užasan, ali ni na koji način neobičan. Izraelski vojnici, borbeni avioni, dronovi i razarači uznemiravaju, zastrašuju i ubijaju narod Gaze redovno, i bez kazne, već decenijama. Izraelski napadi su dio dnevne rutine u Gazi. Kako bi mogli preživjeti i voditi nešto što liči normalnom životu, mi u Gazi nemamo izbora već da prihvatimo kao normalno nasilje oko nas.
Odrastajući u Gazi, uvijek sam osjećao neko vanredno stanje. Moja je porodica uvijek bila spremna na najgore, jer bi nam najgore moglo pokucati na vrata svaki čas, kao što je tokom napada na Gazu 2008., 2009., 2012. i 2014. Kao dijete, znao sam da nije normalno živjeti u strahu svaki dan. U svom srcu sam odbio normalizaciju svakodnevnih užasa, jer nisam htio izgubiti dodir sa svojom čovječnošću. Ipak, vremenom sam se morao pomiriti sa situacijom u koju sam rođen i sa svojom okolinom.
Alati ugnjetavanja, okupacije i urbanog ratovanja
Sada moja nećaka i hiljade druge djece koje žive pod izraelskom opsadom u Gazi, odrastaju sa istim strahovima i sa istim osjećajem stalnog vanrednog stanja. Dok pokušavaju spavati uz zvuk bombi i zaštiti igračke od užasa koji su im pred vratima, prisiljeni su da prihvate kao normalne nasilnu stvarnost kojoj nijedno dijete ne bi trebalo čak ni svjedočiti.
U proteklih nekoliko godina, teško da je prošao ijedan dan u kojem Izrael nije bombardovao, pucao na ili fizički izvršio invaziju na ono što nije samo najgušće naseljen predio na planeti, već i mjesto koje je pod opsadom duže od 13 godina, gdje vlada nestašica osnovnih potrepština za normalan život.
Izraelska kolonijalna infrastruktura kontroliše nebo iznad nas i zemlju i more oko nas, i u stanju je prodrijeti u naše najintimnije prostore, da nam pokaže svoju moć. Gdje god se osvrnete u Gazi vidite alate ugnjetavanja, okupacije i urbanog ratovanja – ograde, zidovi razdvajanja, oklopna vozila, borbeni avioni oblikuju pejzaž u kojem živimo.
Čak i kada ste kod kuće, zvuk vojnih dronova podsjeća vas da ste zatvoreni i da svaki čas možete biti napadnuti.
Vjerujem da Izrael svjesno stalno podsjeća Palestince u Gazi na svoje prisustvo. Čineći svoju okupaciju tako vidljivom i moć koju ima nad nama tako očitom, šalje nam poruku: nikada nećemo dozvoliti da budete normalni ljudi i da živite normalnim životom.
Dehumanizacija ljudi
Za Izrael, Gaza nije mjesto koje dva miliona muškaraca, žena i djece zovu domom, već „neprijateljski entitet“ – strano mjesto čiji stanovnici ne zaslužuju da ih se tretira dostojanstveno. Izraelska propagandna mašina, uz pomoć saveznika iz cijelog svijeta radi neumorno na dehumaniziranju ljudi Gaze, predstavlja ih kao nerazumne, nasilne „ekstremiste“ i kreira percepciju da je izraelska okupacija „humana“ i „civilizirana“.
Realnost je, naravno, umnogome drugačija. Iako Izrael nastoji da nas zastraši i ućutka, mi, narod Gaze, nismo spremni dozvoliti našem okupatoru da priča našu priču. Mi pretvaramo naše strahove, ranjivosti i frustracije u otpor i obraćamo se svijetu na sve načine kako bismo pokazali svoju tragičnu realnost, zahtijevali naša prava i posramili svoje ugnjetavače.
Kao mnogi stanovnici Gaze koji žive u Pojasu i širom svijeta, proveo sam svoj životni vijek boreći se protiv izraelskih kolonijalnih politika. Bio sam na prvoj liniji palestinske borbe za pravdu i slobodu, prvo u svom izbjegličkom kampu u Gazi, a kasnije u Njemačkoj. Zbog mojih nastojanja prijetili su mi, zastrašivali me, pa čak i pucali na mene. Ali ja nikada nisam odustao jer znam da je otpor jedini način da se osigura da postoji dekolonizirana budućnost za koju vrijedi živjeti, za mene, za moju porodicu i moju voljenu Gazu.
Ali nažalost, svijet izgleda nije zainteresovan da nas čuje. Izraelske kontinuriane zločine protiv Palestinaca razotkrivaju, uvijek i iznova, novinari, UN-ovi izvjestitelji, aktivisti i sami Palestinci. Pa ipak, većina svjetskih vlada nije učinila ništa da izvrši pritisak na Izrael da to do danas zaustavi. Neki su izdali prazne izjave da „osuđuju“ Izrael i „da snažno apeluju“ na njega da zaustavi napade na Palestince, ali nastavili su davati Izraelu diplomatsku, političku i vojnu podršku. Drugi su odabrali da šute i da okrenu glavu pred našim patnjama, što je još jedna moralna izdaja.
Držanje u stanju katastrofe
Ali međunarodna zajednica ne može nastaviti da ignoriše našu patnju. UN je izjavio prije neke tri godine kako očekuje da će Gaza postati „nepogodna za život“ do 2020. Od tada Izrael ne samo da je odbio poduzeti mjere da obrne brzo propadanje Gaze u postapokaliptičnu pustoš, već je intenzivirao svoje napade na Pojas, ometajući nastojanja aktivista, nevladinih organizacija i lokalaca da ovaj zatvor na otvorenom učine nastanjivim za još neko vrijeme. Budući da se sada novi korona virus širi kroz izbjegličke kampove i zajednice širom Gaze, ne možemo priuštiti da još čekamo da svijet prizna našu patnju i poduzme nešto.
Svake godine, 15. maja, Palestinci obilježavaju Nakbu, ili „katastrofu“, referirajući se na etničko čišćenje Palestine i gotovo potpuno uništenje palestinskog društva 1948. Od tog tragičnog dana, primarni strateški cilj Izraela bio je da drži Palestince u stanju katastrofe. Ovaj cilj je postigao gradeći kolonijalnu infrastrukturu kako bi nas spriječio da pobjegnemo od njegovog strukturalnog nasilja.
Izrael danas pokušava održati ovo stanje katastrofe kroz redovne vojne napade, svakodnevna bombardovanja i agresivan nadzor. Pokušava nas natjerati da se povinujemo tako što brutalno napada mirne proteste protiv svoje okupacije i ilegalnih naselja. Pokušava nas ućutkati kroz medijske kampanje koji nas predstavljaju kao „teroriste“ i „divljake“. Pokušava nas nagnati da zaboravimo svoju humanost i prestanemo se boriti za naše pravo da živimo slobodno i dostojanstveno uskrativši nam pristup struji, prisiljavajući nas da jedemo nejestivu hranu i pijemo otrovanu vodu.
Zločini protiv čovječnosti
Izrael drži Palestinu u stanju katastrofe tako dugo da se naša situacija sada čini „normalnom“ svijetu. Ali nema ništa normalno u trajnim izraelskim nastojanjima da uništi naše zajedničke i lične živote.
Palestinci će se bez sumnje nastaviti protiviti izraelskim kolonijalnim politikama i graditi prekrasne narative o otporu na lokalnom nivou. Ali ne možemo pobijediti u našoj ispravnoj, pravednoj i moralnoj borbi za slobodu, jednakost i dostojanstvo bez podrške međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj u aparthejdnom Južnoj Africi.
Iz tog razloga pozivamo međunarodnu zajednicu da sankcioniše i izoluje Izrael zbog njegovih ponovljenih zločina protiv čovječnosti u koloniziranoj Palestini. Ako svijet nastavi tretirati našu situaciju kao „normalnu“ i ne poduzme mjere, uskoro bi moglo biti prekasno da se spase moja domovina i moj narod.
(TBT, Al Jazeera)