Shirley Doyen bila je iscrpljena. Starački tom “Christalain”, koji je vodila sa svojim bratom u jednom bogatom kraju Brisela, bio je na udaru Covida-19. Osam štićenika umrlo je za svega tri nedjelje. Pojedini zaposleni štitili su se od virusa samo pomoću mantila i naočara koji su im ostali sa maskenbala, kada su se prerušavali u ljekare.
A pomoć nije dolazila. Doyen je molila bolnice da preuzmu inficirane žitelje. Odbili su. Nekada bi joj samo rekli da im da malo morfijuma i da pusti da ih smrt odnese. Jednom su joj rekli da se moli.
A onda je, desetog aprila, sve postalo još gore.
Prvo je preminuo jedan štićenik, u 1.20 ujutru. Tri sata kasnije, umro je još jedan. Pa još jedan, u 5.30 ujutru. Dežurna sestra već tada je znala da nema smisla da zove hitnu pomoć.
Shirley Doyen je stigla poslije zore i vidjela Addolorata Balducci (89), koja se tresla od Covida-19. Njen sin, Franco Pacchioli, tražio je da zovu ljekare, i preklinjao ih da odvedu njegovu majku u bolnicu. Umjesto toga, dali su joj morfijum. “Vaša majka će umrijeti”, rekli su mu i otišli. Osam sati kasnije, to se i dogodilo.
Žarišta, nedostatak medicinske opreme i nepažnja nadležnih priča su koja važi za staračke domove širom sveta. Ali belgijski “odgovor” imao je još jednu strašnu začkoljicu: bolnice i ljekari nekada su izričito odbijali da pomognu starijim ljudima, čak i ako su imali slobodnih bolničkih postelja.
Nekoliko sedmica ranije, virus je napunio bolnice po Italiji. Kako se to ne bi dogodilo i u Belgiji, vlasti su odlučile da praktično ignorišu staračke domove. Iako su italijanski ljekari pričali kako su morali da biraju kome će pomoći, zbog nedostatka prostora i opreme, sistem u Belgiji nije ni stigao do te dileme.
Čak ni na vrhuncu pandemije u aprilu, kada su odbili gospođu Balducci, sobe na odjeljenjima intenzivne nege nisu bile popunjene više od 55 odsto.
“Jednostavno nisu htjeli da primaju stare ljude”, kaže Shirley Doyen. “Imali su prostora, ali ih nisu željeli.”
Belgija je, prema nekim podacima, imala najveću stopu preminulih od koronavirusa na planeti, a djelimično je to posljedica staračkih domova. Više od 5.700 štićenika preminulo je na vrhuncu krize, od marta do sredine maja. Dvije od tri smrti u Belgiji bili su ljudi iz domova.
Od svih pogrešnih koraka koje su vlade napravile tokom pandemije, rijetki su imali toliko razarajuće posljedice kao neuspjeh da se zaštite starački domovi.
Zvaničnici širom svijeta jednostavno su isključivali staračke domove iz svih planova o pandemiji. Čak i danas evropske zemlje imaju najveći broj smrtnih slučajeva, a to je odraz onoga što se dešavalo u staračkim domovima.
Tužioci u Španiji sada istražuju slučajeve pacijenata koji su ostavljeni da umru. U Švedskoj su pojedini ljekari priznali da su odbijali da prime starije pacijente. U Britaniji, vlada je naredila hiljadama starijih pacijenata – uključujući neke koji su imali Covid-19 – da se vrate u staračke domove i oslobode prostor mlađima koji boluju od novog virusa.
No time što su se usredsredili na spašavanje bolnica, evropski lideri su ponekad ostavljali štićenike i zaposlene u staračkim domovima da se staraju sami o sebi.
Matt Keeling, savjetnik za hitnu pomoć u Velikoj Britaniji, nedavno je svjedočio da su ljekari mislili da su ovi zaštićeni. “Činilo nam se da je to možda dovoljno”, dodao je on.
Nije bilo. Svega oko jedne trećine staračkih domova u čitavoj Evropi imalo je specijalne timove i ljude koji su prošli obuku za zaštitu od zaraznih bolesti. Većina nije imala čak ni stalno zaposlene ljekare.
Malo je zemalja u kojima je sve ovo bjelodano kao u Belgiji, gde su vladini zvaničnici odbijali čak i da testiraju stanovnike staračkih domova pre nego što ih je preminulo na hiljade. Domovi su bili i na listama čekanja za maske i mantile.
Belgijske vlasti odbacuju optužbe i tvrde da nebriga prema starima nikada nije bila njihova zvanična politika. No pošto nije bilo nacionalne strategije, neki sada priznaju da su pojedine bolnice i ekipe hitne pomoći mislile da je sasvim u redu da se ponašaju kako su se ponašali.
Osećaj sramote
Situacija je bila toliko teška da je organizacija “Ljekari bez granica” slala timove stručnjaka koji su bili obučeni da rade u zemljama pogođenim ratom. Kada je 25. marta jedna ekipa stigla u “Val des Fleurs”, državni starački dom udaljen svega nekoliko kilometara od sjedišta Evropske unije, osjetili su samo jezivu tišinu i ustajali miris sredstava za dezinfekciju.
Sedamnaestoro ljudi preminulo je za svega deset dana. Nije bilo zaštitne opreme. Manjkalo je kiseonika. Polovina svih zaposlenih bila je zaražena. Neki su pokazivali znakove traume kakva se viđa u predjelima gdje se dogodila neka katastrofa, zaključio je jedan psiholog iz organizacije.
I direktorica i njena zamjenica imale su Covid-19, a v. d. direktorice srušila se u stolici i počela nekontrolisano da jeca čim je vidjela ekipu lekara.
“Nikada nisam mislila da ću raditi za ’Ljekare bez granica’ u svojoj zemlji”, priča Marine Tondeur,, belgijska medicinska sestra koju je posao vodio i u Južni Sudan i na Haiti. “To je ludo. Mi smo bogata zemlja.”
(TBT, NYT)