Istraživači širom svijeta ubrzano rade na narednoj generaciji testova za koronavirus, koji bi rezultate mogli da daju za manje od jednog sata, bez teške opreme ili obučenog osoblja. Novi testovi, takozvani “point-of-care” (brzometni), mogli bi da se uzimaju u ljekarskoj ordinaciji ili čak kod kuće, i bili bi više nego dobrodošao napredak u odnosu na dosadašnje nelagodne briseve iz nosa, na čije se rezultate čeka i po nekoliko dana.
Neki testovi već postoje na tržištu, ali su uglavnom netačni i doktori izbjegavaju da ih preporučuju. No nova generacija mogla bi da ponudi mnogo tačnije rezultate, kažu istraživači, i da nas s vremenom dovede do testiranja na svakom mjestu. Pa ipak, ova tehnologija je još u povoju i neće biti dostupna klinikama u Americi u narednih nekoliko mjeseci.
Neki od testova u razvoju ne oslanjaju se na bris, već na cijevi kojima se prikuplja pljuvačka. Drugi potapaju uzorke uzete od pacijenata u hemijske koktele koji se ofarbaju ukoliko detektuju gene koronavirusa.
“Da bismo se izborili sa ovim virusom, moramo da testiramo najšire i najčešće moguće, a da rezultate dobijamo čim prije”, kaže dr Zev Williams sa Univerziteta Kolumbija u New Yorku, koji radi na testu iz pljuvačke. Njegov patent ne bi trebalo da obrađuje rezultate duže od trideset minuta.
Brži testovi mogli bi da se koriste u bolnicama, da se hitro skeniraju pacijenti na urgentnim odjeljenjima. Škole i kompanije mogle bi da ih nabave da bi pratile zdravlje učenika i zaposlenih. Neki testovi mogli bi da se razviju toliko da funkcionišu kao test za trudnoću – svako zainteresovan bi mogao kod svoje kuće da provjeri da li je zaražen.
“Što testovi budu lakši i brži, to će biti dostupniji”, kaže dr Ameš Adaldža sa Centra za zdravlje Univerziteta Johns Hopkins u Baltimoru, država Maryland. “I to će omogućiti svim građanima da se osjećaju kao da se stvari vraćaju u normalu.”
Većina dijagnostičkih testova trenutno dostupnih na tržištu traga za genetskim materijalom koji je specifičan za koronavirus. (U tome je razlikaizmeđu dijagnostičkih testova i testova na antitijela, koji uzimaju uzorak krvi i pokazuju da li je organizam imao prisustvo koronavirusa u prošlosti.) Oprobani metod uključuje štapić za bris koji se stavlja duboko u nos, sve do nazofarinksa, djela sistema za disanje u kojem se nosna duplja sreće sa ždrijelom.
“U trenutku kada vidiš taj štapić, pomisliš da nema šanse da ti je lice toliko duboko”, kaže Fernanda Ferreira, virolog sa Univerziteta Harvard. “A ispostavi se uvijek da jeste.”
Geni virusa moraju da budu ekstrahovani iz uzorka korištenjem posebnih hemikalija. Materijal se potom procesuira pomoću laboratorijske tehnike koja se zove “polimerazna lančana reakcija” (na engleskom PCR): mašina postavlja različite temperature kako bi ojačala genetski materijal, i tako omogućava i najmanjim tragovima virusa da budu primijećeni.
No brisevi i neophodne hemikalije često nedostaju, a invazivno uzimanje uzoraka podrazumijeva da imate i obučene zdravstvene radnike. Povrh svega, mnogi centri za testiranje nemaju PCR mašine, pa moraju da šalju uzorke u veće laboratorije, što znači da mogu da prođu dani, pa čak i nedjelje, prije nego što se rezultati vrate.
Jedna taktika koja bi mogla da uštedi vrijeme uključuje uzimanje uzoraka iz drugih djelova organizma, a ne iz nazofarinksa. Recimo, iz nozdrva ili iz grla. Ovi testovi su bezbolni, ali nisu uvijek precizni.
Na Institutu Brod u Cambridgeu, Massachusetts, jedan tim koristi tehniku koja može da kopira genetski materijal na istovjetnoj temperaturi. Ukoliko je virus prisutan, alatka za mjenjanje gena po imenu Crispr učinit će da sadržaj cijevi zasija na talasnoj svjetlosti koju može da otkrije svaki pametni telefon. Procedura traje manje od sat, i ima uspješnost detekcije od oko 90 odsto.
Laboratorijski eksperimenti poput Crispra su veoma precizni, i imaju veoma mali procenat lažno pozitivnih rezultata, kaže Katrin Frie, naučnicakoja radi na razvoju Crispr testa. Molekularna mašinerija u testu specifična je za novi koronavirus, i uopšte ne reaguje na srodne viruse.
No test doktora Williamsa je možda još jednostavniji: pljuvačka se dodaje u već pomješani set hemikalija, i potom se inkubira na 63 stepena Celzijusa oko pola sata. Ukoliko epruveta postane žuta, test je pozitivan. Test može da detektuje i najmanju količinu virusa. Procenat lažno pozitivnih uzoraka je manje od pet odsto, navodi se u studiji koja će tek biti objavljena.
(TBT, NYT)