Piše: Martin Chulov,thebosniatimes.ba
Čitavom dužinom horizonta kojim se nekada prostirala luka u Bejrutu, strši iskrivljen, iskidan čelik. S lijeve strane, kao pogureni od poraza, stoje razlupani neboderi odakle se kroz vrelu izmaglicu ka drugoj strani luke proteže opustjeli autoput sa razbacanim olupinama automobila. Saobraćajna barijera umazana je krvavim otiscima ruku onih koji su nekako uspjeli preživjeti stravičnu eksploziju i oteturati se s one strane apokalipse. Nulta tačka eksplozije koja je uništila veliki dio libanske prijestonice, nekada je bila prostrana zona skladišta, restorana, domova i radnji. Sve do utorka 4. avgusta uveče, bilo je to još uvijek živo srce umirućeg grada.
U srijedu je osvanula potpuno izmjenjena stvarnost. Veći dio istočnog Beiruta više nije podesan za život, prećutno priznaju malobrojni stanovnici i vlasnici radnji koji čeprkaju po razorenim građevinama. „Ne znam kako ćemo ovo preživjeti“, kaže Isam Nasir, upravnik prodavnice automobilskih guma koja se nalazila pored zgrade sa putničkom agencijom, picerijom i skupim kafićem; sve je uništeno.
S druge strane puta vidi se oštećena prodavnica mrtvačkih sanduka. Neki su popadali, drugi su razvaljeni. Obustavljen je čak i taj posao za kojim sad vlada velika tražnja. Čitavog jutra mještani utvrđuju gdje se šta nalazilo po kvartu Gemmayz, poznatom po kafićima, barovima i restoranima, a koji se razvijao i propadao u skladu sa promenljivim poslijeratnim prilikama u Bejrutu. „Tamo je sjedilo šestoro starijih ljudi“, kaže Malik, 36, irački radnik migrant iz Mosula. „Svega mi, smrt me prati gdje god da odem.“
Uništen je i Le Chef, jedan od posljednjih jeftinih restorana u gradu. Jedan od suvlasnika, Sharbel Bassil, ćutljivi ugostitelj sa gotovo 40 godina staža, povređen je u eksploziji i sada se oporavlja kod kuće. Ranjeni gosti kafane prvo su prebačeni u najbližu bolnicu St George koja se nalazi na brdu, direktno izložena luci. Tamo su zatekli teško oštećenu zgradu, mrtvo i ranjeno medicinsko osoblje. Uprava je donijela odluku, nezamislivu u svakoj drugoj prilici, da odbije prijem ranjenih.
„Nisam mogao nikome pružiti pomoć”, kaže jedan doktor koji se nije želio predstaviti. „Ostali smo bez struje. Neke kolege su ležale pod ruševinama. Dijelovi plafona još uvijek otpadaju… Preminula je većina naših pacijenata sa intenzivne. Bili su tu prije nego što se ovo desilo i treba ih ubrojiti u žrtve eksplozije. Njihova smrt će me dugo proganjati.“
Obližnja bolnica Dieu pretvorena je u jedan od centralnih gradskih prihvata za žrtve. Doktor Fadi Hadad, profesor interne medicine i imunologije, regrutiran je kao specijalista za traume. „Bilo je puno slučajeva pucanja slezine, teških povreda od udarnog talasa. Sigurno ne manje od 400. To su teški slučajevi. Nismo imali dovoljno ni ljudi ni opreme. Morali smo zovati studente i specijalizante. Mnogo naših kolega je povrijeđeno. Svi imamo ponekog od porodice ili prijatelja koji su ranjeni… Ranije sam radio u Crvenom krstu i viđao sam takve događaje, ali ni blizu ovolikih razmjera. Na hitnom prijemu po prvi put nismo bili u stanju da se pobrinemo za sve. Bili smo prinuđeni zauzeti 60 soba sa drugih odjeljenja za hitne slučajeve. Deset operacionih sala radilo je istovremeno, a hirurzi su operirali čitavu noć bez prestanka. Izgubio sam dvoje prijatelja.“
Zdravstveni radnici u Beirutu su bijesni na libansku vladu i s nepoverenjem prate šta će se dalje dešavati. U državi koju je već opustošio ekonomski slom, usljed decenija nekontrolirane korupcije vlasti, apeli političara za međunarodnu pomoć dočekani su sa dubokom skepsom. „Ako neka zemlja želi nam pomoći, molimo vas da šaljete pomoć institucijama kojima se može vjerovati“, kaže Hadad. „Ne preko vlade.“
U jednom od najtežih dana u burnoj historiji Beiruta osjećaj nepravde prožima sve. „Sutra dolazi Macron i vlasti će misliti da su se izvukli,“ kaže Butros Faris, prodavac. „Ništa nisu uradili od reformi i sad misle da neće ni morati. Bit će kao nekad kad su razne države ispisivale čekove za pomoć, a novac ovdje nestajao. Nadam se da francuski predsjednik to shvata.“
Kao neposredan uzrok eksplozije vlasti su identifiicrale džinovski tovar od oko 2.750 tona hemikalije amonijum nitrat koji je prije šest godina sa ruskog broda istovaren u nekoliko lučkih skladišta. Sada se raspravlja o tome kako je moguće da ova opasna smjesa stoji u blizini gradskog centra i ko je to odobrio. „Bit će vrlo zanimljivo čuti kako će to da opravdaju“, kaže Makram Hadag, 41, pravnik. „Ako ispadne da je to naredio neko iz vlasti, sve će se zataškati. Ili će optužiti nekog nižeg birokratu.“
Libanski zvaničnici su obećali petodnevnu istragu tokom koje će svaki službenik povezan sa spornom odlukom biti stavljen u kućni pritvor, a po potrebi i optužen. Bivši lučki radnik Jusuf Shehadi kaže za Guardian da je libanska vojska naredila njemu i ostalim lučkim radnicima da skladište hemikalije, uprkos čestim protestima drugih vladinih službi. „Žalili smo se zbog toga svih ovih godina. Svake nedjelje dolazili su ljudi sa carine i ulagali žalbe, kao i drugi službenici. Vojska je stalno govorila da nema gdje drugdje držati tovar. Svi su htjeli biti glavni, a niko nije htio donijeti odluku. Bilo je puno svađe oko toga. Svi zvanični zahtjevi su završili u fioci. Niko nije ništa preduzeo.“
Hvatanje u koštac sa uzrocima ovakve katastrofe ukazuje se kao još jedan test za vladu koja nije uspjela ubjediti mnoge Libance da je u stanju da ostvari proklamovani cilj uspostavljanja odgovornosti. „Ako sad ne bude rezultata, mnogi će zauvjek otići iz zemlje“, kaže Sara Mansur. „Ja idem čim budem mogla“. Guverner Beiruta kaže da je 300.000 ljudi već napustilo grad i prešlo negdje u unutrašnjost. Mnogi od njih neće se imati gdje vratiti, što potvrđuju inspektori koji su u srijedu već krenuli da mnoge ruševine obilježavaju kao nenastanjive.
Po trotoarima se gomilaju razbijeni prozori i vrata, dok komadići stakla pokrivaju ulice kao snijeg. Do kraja dana, vozila koja se probijaju zakrčenim ulicama razdrobila su staklo u prah. Dijelovi Beiruta izgledali su kao poslije pješčane oluje. Ipak, taj prizor nije potrajao. Općinski službenici i komšijski timovi sa lopatama i kofama čitavog dana su raščišćavali ruševine, dok se nisu ukazale strukture kojima će biti lakše upravljati ako novac ikada stigne da ponovo pokrene život.
Voda se dijeli svima koji su došli u pomoć u Gemmayz i obližnjem Mar Mihaelu. Iz razrušenih barova bazdi prosuti alkohol. Konvoj UN provlači se kroz dio grada sa noćnim klubovima – daleko od njihove uobičajene rute na granici sa Izraelom. Umorni radnici Crvenog krsta peru improviziranu hitnu pomoć na parkingu, koji je prethodne noći bio natopljen krvlju.
Jedino što je ublažilo posljedice eksplozije bilo je to što je većina noćnih barova zatvorena zbog korone. „Nismo radili“, kaže Niamh Fleming Farrell, suvlasnik kafića Ahliay’s cafe in Gemmayze. „To je sreća u nesreći. Ne znam kako bih podneo da smo imali poginule. Na sreću, imamo samo materijalnu štetu.“
(TBT, The Guardian)