Tog dana kada su Elizabeth Martucci i njen 11-godišnji sin i zvanično proglašeni zdravim, izašli su iz kuće u južnom delu New Jerseya noseći kredu. Na trotoaru su napisali poruku:
“Mi smo preživjeli kovid.”
“Htjela sam svima da kažem da sam imala to i da sam sada dobro. Da bi ljudi znali da to nije nikakva smrtna kazna”, rekla je gospođa Martucci.
Kupila je i majice na kojima je stajalo “Preživjeli covid-19”, pretpostavljajući da će se neke od njenih komšija u uličici u kojoj živi osjećati blago nelagodno.
Ali Elizabeth je uskoro shvatila koliko je potcijenila nemir sa kojim će se susretati i ona i njen sin Marcus. Više od mjesec dana pošto su ozdravili, neke komšije su ih izbjegavale. Neki su doslovno trčali kada bi ih vidjeli.
Ljudi koji su preživjeli virus izlaze iz bolnica ili iz kućnog karantina i susreću se sa svijetom koji nije previše spreman da ih dočeka raširenih ruku.
Zdravstveni stručnjaci i epidemiolozi slažu se da pacijenti potpuno oporavljeni od koronavirusa više ne predstavljaju rizik, niti mogu da zaraze druge osobe. Ali neki koji su preživjeli bolest i dalje se suočavaju sa stigmom.
Tu je veterinar koji je odbio da pomogne psu čija je vlasnica bila u bolnici. Tu je baštovan koji nije želio da potkreše živu ogradu u dvorištu čovjeka koji se oporavio. Tu su komšije koje su na kućni prag donijele supu, ali su napisale da im se ne vraća posuda.
“Duboko u sebi sam predosjećala da će me se ljudi plašiti jer sam imala taj virus”, rekla je gospođa Martucci (41). Ona se prisjeća kako se jedan komšija spotakao o ivičnjak u bezglavoj jurnjavi kada je primjetio njenog sina i nju da mu se približavaju na biciklima.
“Ali nisam mislila baš da ću biti prezrena”, kaže ova žena, koja radi sa nekretninama. “Posmatraju te kao zarazu, a ne kao preživelog.”
Zato je brzo bacila i one majice.
Nisu svi preživjeli smatrali da će ih pratiti stigma. A ona posebno boli jer se u svijetu govori o tome kako će otvaranje ekonomije zapravo najviše zavisiti od toga koliko su ljudi koji posjeduju antitijela spremni da se brzo vrate na posao. Uz to, oni bi trebalo da doniraju krvnu plazmu za eksperimentalna testiranja.
“Postoji ta dihotomija, između osjećaja da treba da odete i da date svoju plazmu i spasite nečiji život, i osjećaja da ste u kasti nedodirljivih”, kaže Sheryl Kraft,novinarka koja prati zdravstvo u Ferfildu, država Connecticut, i koja je pisala o svojoj borbi sa kovidom-19 i fizičkim i mentalnim posljedicama po njeno zdravlje.
“Mi smo kao neki izabrani”, kaže ona. “Možemo da se vratimo u društvo, možemo da doniramo plazmu, veoma smo vrijedni. Ali za ljude koji se plaše zaraze, mi smo kao izgnanici.”
Marc Levin, član gradskog vijeća New Yorka, osjetio je simptome virusa krajem marta. Zatvorio se u svoj dom dok se nije oporavio. Sedmicama kasnije, zaprepastio se kada je jedan radnik u lokalnoj perionici veša ustuknuo čim je ovaj ušao.
U Lindenhurstu, pedesetak kilometara istočno od Manhattana Flora Touloupis(60) vidjela je i dobrotu i opreznost jednog komšije. Nakon što ju je virus brutalno pogodio – imala je i upalu pluća i probleme sa zakrčenim venama – Kojoj je prvi susjed dostavio domaću pileću supu na prag.
Ali kada mu je poslala poruku da ga pita kada da mu vrati posudu, rečeno joj je da je baci.
Samanta Hoffenberg, koja živi na Manhattanu, kaže da razumije zašto ju je rođena porodica izbjegavala skoro dva mjeseca nakon što je pobijedila bolest: njen otac u aprilu je preminuo od virusa koji je dobio u bolnici. Sve je bilo veoma traumatično, kaže ona.
A nakon što se i ona zarazila, prihvatila je da treba da se drži podalje od voljenih osoba, čak i pošto se opravi.
No onda je 23. aprila izbio požar u njenoj zgradi. Odveli su je u bolnicu zbog udisanja dima i imala je panične napade. Socijalni radnik iz bolnice pozvao je njenu porodicu da im kaže da ona nema virus i da želi da ih vidi. Odbili su.
“Nikada nisam bila na tako mračnom mjestu kao tada”, kaže Samanta. “Moja porodica je bila toliko prestrašena od mene da nisu željeli ni da shvate koliko sam usamljena.”
(TBT, NYT)