Piše: Melvin Rogers, thebosniatimes.ba
Prošlog ponedjeljka, crni muškarac iz Mineapolisa po imenu George Floyd izgubio je život od ljudi koji su položili zakletvu da će ga štititi i braniti. Dok je molio za život, jedan od policajaca držao ga je prikovanog za zemlju pritiskajući mu vrat koljenom, sve dok Floyd nije izdahnuo. Svi smo vidjeli taj snimak, čuli pozive upomoć, molbu za milost. Njegova smrt prizvala je u sjećanje ne tako davna ubistva mnogih nenaoružanih crnih muškaraca. Kao i u drugim sličnim slučajevima, na upućene pozive svi su se oglušili, kako policajac koji ga je ubio, tako i trojica njegovih kolega koji su stajali po strani i posmatrali ubistvo. Floydova smrt je samo posljednja u nizu u dugoj historiji linčovanja crnih ljudi u Americi.
Ubrzo je grad gorio od gnjeva snagom koja je ravna težini prizora Floydove smrti. Nedugo zatim, policajci su pred kamerama odvukli novinara CNN-a koji je izvještavao o događajima u Mineapolisu, a u petak ujutro predsjednik se oglasio tvitom i zaprijetio da će poslati vojsku da puca na demonstrante. Eto istine o trenutku u kom se nalazimo: ova zemlja je potpuno iscrpljena i tetura se ka (mogućem) kolapsu.
Bijes koji smo vidjeli u Mineapolisu nije posljedica samo policijskog nasilja. Šira pozadina ovih protesta je nasilje države koje se manifestir, između ostalog, kao potpuno zanemarivanje nedaća crnih Amerikanaca. Dok su mediji izvještavali da pandemija disproporcionalno snažno pogađa crne zajednice, države su najavljivale planove za otvaranje i pokretanje ekonomije, zahtjevajući tako od crnih zajednica do podnesu dodatnu žrtvu. Malobrojni su obratili pažnju na strukturne nejednakosti u našem zdravstvenom sistemu i načinima na koje one doprinose pogubnijim ishodima za crnu populaciju. To nije posljedica samo ograničenog pristupa zdravstvenoj zaštiti, već i načina na koji rasne predrasude utiču na rad ljekara sa pripadnicima crne zajednice. Eksplicitno ili implicitno, propust da se taj problem kritički ispita, uz dužnu pažnju i brigu, u skladu je sa običajem naše zemlje da crne ljude redovno podsjeća da njihovi životi ipak manje vrijede.
Takav utisak je pojačan i sjećanjem na nedavne proteste naoružanih bijelih demonstranata koji su se usprotivili uputstvu vlasti da ostanu kod kuće. Kršeći preporuke utemeljene na iskustvu najboljih praksi zdravstvene zaštite, bijeli demonstranti su terorisali lokalne zajednice, uspješno zatvorili najmanje jedan kapitol i upućivali prijetnje državnim službenicima. Njihova bezobzirna demonstracija ličnog suvereniteta nije izazvala mnogo kritičkih reakcija, a predsjednik ih je čak i podržao. Na primjer, poslije protesta u Michigenu, tvitovao je: „Dobri su to ljudi, dobri, ali veoma bijesni. Oni samo žele dobiti natrag svoj život i ostanu sigurni!“
Nasuprot tome, reagirajući na proteste u Mineapolisu, upotrijebio je riječi segregacioniste Georgea Wallacea i ovako prokomentirao najavljeno angažiranje vojske: „Kada oni počnu pljačkati, mi počinjemo pucati“. Ukazivanje na pljačku uvijek se koristi kao opravdanje za zlo koje se nanosi crnim ljudima, kao i za prikrivanje inicijalnog događaja koji je pokrenuo proteste. Fokusiranjem na element nasilja u protestima potiskuje se kritika terora koji bijeli Amerikanci svakodnevno sprovode nad crnim tijelima, obično reagirajući na imaginarne prijetnje: „Nije poslušao naređenje“, „Osjećao sam se ugroženo“ i tako dalje. Time se zanemaruje sama logika protesta kao pokušaja opravdanog remećenja redovnog stanja da bi se ukazalo na nepravdu, logika koja je usmjerena upravo na stvaranje neizvesnosti. Neizvesnost koju protesti nose – kako u miroljubivim manifestacijama, tako i u haotičnim i razornim oblicima – sama je suština njihovog transformativnog potencijala.
Posljednjih sedmica bili smo suočeni sa nizom užasnih vijesti: sa brutalnošću policije, pandemijom, naoružanim braniteljima osobnog suvereniteta i predsjednikom koji manipulira najmračnijim elementima ljudske prirode i kulture Sjedinjenih Država. Sve to ukazuje na nesposobnost socijalne i političke kulture ove zemlje da proizvede zajedničko dobro, i zato nam se čini da je kraj možda blizu. Istina je da resursi naše političke i socijalne kulture – ono što nazivamo demokratijom – mogu biti iscrpljeni, ili bar mogu tako izgledati. U takvim trenucima događaji upućuju na nešto novo što se javlja na horizontu. Privid reda i mira je nestao. Demonstranti odbijaju status kvo – lahkoću s kojom policajci oduzimaju crne živote – ali nije jasno šta bi otuda moglo proisteći. Demonstranti to ne znaju i to ne zna predsjednik (iako se pretvara da ima kontrolu nad događajima).
Prostor koji se otvara pred nama – u procesu koji u ovoj zemlji upravo počinje – krajnje je nestabilan. Možda će se iz njega izroditi nešto bolje od ovoga što imamo, nešto poželjnije i pravičnije. Vidjeli smo zrak nade u solidarnosti koju je proizveo pokret Black Lives Matter i uvjerili se u efikasnost lobiranja kod lokalnih zakonodavaca. Ali taj slobodni prostor takođe bi mogao ispuniti autoritarizam – naš predsjednik već pjeva tu pjesmu. To je pjesma sirena koja snaži nasilne neonaciste i milicije sa vizijama koje savršeno odgovaraju predsjednikovoj riješenosti da Sjedinjene Države učini domenom bijelih muškaraca.
Opasnost je u tome što ne znamo da li je do ovih previranja došlo zato što Sjedinjene Države žele nešto novo i bolje ili zato što žele sačuvati ono što je već bilo. Naravno da trebamo biti zabrinuti i da se plašimo, ali ne demonstranata. Treba da strahujemo od mogućnosti da ova zemlja neće imati hrabrosti da zamisli sebe na nov način, da joj neće poći za rukom da značenje slobode odvoji od oduzimanja crnih života. Ima ironije u tome što bi oduzimanje crnih života moglo oboriti na koljena zemlju koja je na oduzimanju crnih života izgrađena.
(TBT, Boston Review)