Piše: Nikolas K. Gvosdev, thebosniatimes.ba
Da li globalna pandemija COVID-19 mijenja prirodu međunarodnih odnosa? Da li će poticati međunarodnu suradnju ili će promovirati dezintegracijske tendencije u globalnom sistemu, kako se nacionalne drzave postepeno budu okretale samima sebi? Da li ce doći do obnavljanja pokušaja „razdvajanja“ zemalja i preispitivanja globalnih lanaca snabdjevanja i transportnih mreža?
Da li ce li različite zemlje u pandemiji Covid-19 pronaci poticaj da jos intenzivnije surađuju, ili će pandemiju shvatiti kao priliku za sticanje prednosti u kontekstu “nadmetanja velikih sila”? U odredjenoj mjeri, sve ovisi o razlikama u poimanju esencije fenomena međunarodnih odnosa, odnosno, da li smisao IR-a podrazumjeva konkurenciju ili on znaci međunarodnu suradnju. U tom pogledu, prema jednom najnovijem istraživanju o americkom globalnom angazmanu koje je provedeno u Americi, americka javnost podjednako je podjeljena, pola je za jednu, a pola za drugu opciju.
Istraživanje je obavljeno prije globalnog širenja Corona virusa, tako da nije sadržavalo konkretno pitanje koje se isključivo odnosi na ovaj problem per se. Pomenuto istrazivanje bilo je fokusirano na raspravu o tome ‘da li će li klimatske promjene svijet potaknuti na suradnju ili će Sjedinjene Države koristiti poremećaje uzrokovane klimatskim promjenama da bi potaknule promjene kod njenih konkurenata. Pitanje je glasilo :‘Da li ce klimatske promjene proizvesti kolaboracijski odnos na međunarodnom planu, ili bi SAD trebao iskoristiti probleme uzrokovane klimatskim promjenama kako bi svoje konkurente primorao na reviziju državnih politika. Npr. Da li će prisiljavanje Kine da se suoči sa uzrocima klimatskih promjena kod kuce, ovu zemlju potaknuti da se okrene svojim unutrašnjim problemima, i manje paznje i resursa posveti širenju vojnog prisutva u susjedstvu i šire u svijetu? Takođe, Da li bi takav pristup takođe mogao postati katalizator pokretanja procesa, i pokreta za uvođenje korjenitih politickih i demokratskih promjena u Kini.
Istrazivanje je takođe pokušalo pronaći odgovor na pitanje da li će kratkoročni gubici koje Kina pretrpi i trgovinskom ratu sa SAD-om, uzrokovati dodatne probleme Kini u dugoročnom smislu. U Americi se, dakle, već uveliko vode rasprave o tome da li bi trebalo poduzeti određene destabilizirajuće korake radi sticanja prednosti u odnosu na Kinu ili je prikladnije da se osmisle i ojačaju novi mehanizmi suradnje izmeđđu SAD-a i Kine, na obostranu korist.
Na pitanje da li treba prioritet dati američkoj vanjskoj politici koja ima za cilj poticanje Kine na veću demokratizaciju ili primarni cilj američke politike treba biti fokusiran na mehanizme kako isposlovati sklapanje povoljnih trgovinskih ugovora i ugovora koji bi pomogli da se ublaze katastrofalne posljedice klimatskih promjena. Krajem februara vise od 61% ispitanika odbilo je takav pristup, 29% ih je bilo za (ostali su bili neodlucni). Ovo istrazivanje predstavlja znacajnu polaznicu koja postulira da kada se svijet suoči sa transnacionalnim krizama, onda se nesuglasice bacaju u stranu, i prioritet se daje suradnji. Ovakav zaključak potvrđuje tezu koju zagovara Amitai Etzioni (koju nazivamo “komunitarni realizam”). Ova teza postulira stav da je pokret za unapredjenje medjunarodne suradnje uveliko ovisan o spremnosti ljudi da se suoče sa zajedničkim prijetnjama za sve njih. bez obzira na to gdje žive. Sve spomenute propozicije danas se testiraju u realnosti, i od toga kakav odnos će različite zemlje pokazati prema pandemiji Covid-19, odredit će koja od gore navedenih preferenci prevladati u međunarodnim odnosima.
(TBT, Carnegie Council)