Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ako bismo se rukovodili nekadašnjom procjenom Alije Izetbegovića, koju je izrekao na novogodišnjoj pres-konferenciji, da je spas i(li) izlaz iz političke bosansko-hercegovačke krize u demokratskijoj Hrvatskoj i slaboj Srbiji, trenutno stanje u našem okruženju je takvo da smo preko (novogodišnje) noći imali razloga postati bar malo optimisti.
Moratorij na dijalog sa Srbima
Nikad nisam napisao negativan tekst o Zoranu Milanoviću i uopće nisam posumnjao u njegovu pobjedu. Zaista ga smatram najboljim učenikom Ivice Račana, najizvornijeg socijaldemokrate na Balkanu u postkomunističkom periodu.
Tako da mi njegova pobjeda nad Kolindom Grabar Kitarović malo tukne na onu nadu Alije Izetbegovića koju je priželjkivao, tačnije je reći vapio je za tim, prije skoro dvije decenije.
Kao što mi (pred)novogodišnje i božićne slike koje su emitirane sa pravoslavnog istoka, od Banje Luke i Beograda, do Podgorice, govore da je Srbija, a ponajviše samo pravoslavlje, u dubokoj krizi. Tu mislim na šaketanja i pičkaranja za govornicama u narodnim skupštinama kako u Banjoj Luci i Beogradu, tako i u Podgorici. Taj srpsko-crnogorski pravoslavni svijet je toliko zapušten i primitivan da niko ozbiljan kako na Balkanu, tako ni u cijeloj Evropi ne bi poželio u ovakvom stanju voditi politički dijalog sa njihovim, ovakvim političkim liderima. To trebaju zahvaliti svojim vjerskim liderima, posebno patrijarhu Irineju, iako ja prije svega mislim na Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Da sam na mjestu Bakira Izetbegovića interno bih proglasio moratorij za bilo kakav dijalog sa Srbima, po bilo kom osnovu, sve dok se ne „dozovu pameti“ i ne porade na političkoj kulturi. Za takav stav bi Izetbegović imao puno razumijevanje diljem Evrope, osim kod njegovog političkog idola Recepa Tayipa Erdogana, koji je ostvario veoma intimne odnose sa liderima pravoslavnog istoka od Vladimira Putina, do Aleksandra Vučića, pa i Milorada Dodika. A ni Milo Đukanović mu nije mrzak.
Zato je trenutak pobjede Milanovića za još jednu bogdu važniji kako za Bosnu i Hercegovinu tako i za region. Njegova politika prema Srbiji, dok je bio premijer , bila je ispravnija od one koju je vodio B. Izetbegović, jer je smatrao da se na Srbiju mora vršiti dodatni pritisak, da se opameti (sic!), i da je Vučić četnik.
Nažalost, moj optimizam koji me je obuzeo zbog pobjede Milanovića, u korijenu bude sasječen kad mi pred oči dođu likovi iz Bosne i Hercegovine s kojima će on morati surađivati. Prvi mi na oči izlazi Željko Komšić koji je za Milanovića izjavljivao da je „pametniji“ i , valjda samo zbog toga, „opasniji“ od Grabar Kitarović. Lahko je biti pametniji od Kolinde, a lakše od Komšića, ali optužba da je opasan po Bosnu i Hercegovinu ne samo da je teška objeda već i notorna glupost kakvu je samo on mogao izvaliti.
Čekići orasi
Bakir Izetbegović se ne mora sastajati sa Milanovićem, jer on ima svog predstavnika Šefika Džaferovića. Ko bi u svijetu politike poželio sresti ovog i ovakvog političkog mejta? Vjerujem, niko! Ali, i kao takav sigurno će imati priliku sresti Milanovića i od takvog susreta bi moglo biti kakve-takve fajde. Nebitan je odnos Dodika sa Milanovićem, bar kad je bosanska politika u pitanju. Njegova uloga može biti samo kurirska, da mu prenosi od Vučića poruke i obrnuto.
Najveći Milanovićev problem će biti odnos sa Draganom Čovićem. To će bukvalno za njega biti politika „dvosjeklog mača“. Kako je nedavno u intervjuu sa Senadom Hadžifejzovićem izjavio Božo Ljubić, Hrvati u Bosni i Hercegovini su „žrtvovali politički pluralizam“ za račun homogenizacije pod izgovorom odbrane od majorizacije njih kao nacije. Ljubić je, dakle, priznao da na područjima gdje HDZ ima vlast zaveden autokratski način vladanja, dakle diktatura. To je, kako smo čuli na pobjedničkom Milanovićevom govoru, u potpunoj suprotnosti sa njegovim političkim vizijama i principima.
Zato je Ljubić toliko hvalio Izetbegovića što je uspio okupiti nacionalni svoj koalicioni blok. Prema Ljubićevom poimanju vlasti ova koalicija je na putu da ostvari sve ono što je HDZ ostvario, a to je ukidanje političkog pluralizma. Pošto Ljubić vjerovatno više zna nego većina Bošnjaka, on vjeruje u još jedan važan momenat kada je formiranje koalicije SDA – DF – SBB u pitanju, i stoga vjeruje da će i sa te strane biti podržani koraci koji idu u smjeru autokratizacije političkog ambijenta u kojem vladaju. Radi se o informaciji da iza ove nacionalne bošnjačke koalicije, glavom i brkovima, stoji turski predsjednik Recep Tayip Erdogan. Kako je Čović „progutao žabu“ i prihvatio Komšića kao Izetbegovićevog stranačkog koalicionog partnera, iako zna da je izborna kampanja njegovog DF-a finansirana iz Turske, tako je Izetbegović „progutao kornjaču“ prihvatajući Fahrudina Radončića za koalicionog partnera, iako ovaj zna da je on Čovićev politički intimus, možda i veći od Dodika.
Zbog općeg imidža da iza svih Izetbegovićevih političkih projekata, pa i same koalicije SDA – DF – SBB, stoji Erdogan, i da su „u njegovim rukama i čekić i orasi“, Milanović će morati „progutati tri žabe“, prije nego i pomisli na suradnju s njima. Jer on je javno kritizira Recepa Tayipa Erdogana kao autokratu, skupa sa njemu vrlo sličnim profilom autokrate Viktorom Orbanom.
Naravno, Milanović nije ni Stipe Mesić, ni Ivo Josipović, vremešni, dobrodušni, ali marginalizirani hrvatski ljevičari koji su bili naklonjeni Bosni i Hercegovini, pa su ovakve stvari Bošnjacima „progledavali kroz prste“. Milanović ima svoju političku moć, svoju biračku bazu, kao i veoma respektabilan rejting u političkim evropskim krugovima. Takav rejting je iz Bosne i Hercegovine jedno vrijeme, možda, uživao samo Haris Silajdžić i niko više.
Sa kime bi Milanović najrađe surađivao u Bosni? Naravno sa Nerminom Nikšićem i njegovim SDP-om, odnosno sa Bh. blokom. I neće to biti do Milanovića, koliko do Nikšića, pa u neku ruku i Peđe Kojovića. Oni trebaju naći modus i poduzeti inicijativu kako bi izgradili odnose koji bi imali za cilj poboljšanja odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji su na najnižoj mogućoj razini. Možda je ovo i prva prava velika prilika Nikšiću da pokaže svoju državotvornu politiku, što mu njegov rival Komšić često osporava.
Vjerovali ili ne u to da će Nikšić znati iskoristiti ovu veliku šansu, moram reći da smo osuđeni na takve nade koje bi nam morale doći iz opozicije. Od vladajućih struktura niko ništa više ne očekuje!
(TBT)