Prije dvadeset godina činilo se da će se u borbi protiv raka dogoditi dramatični preokret. Ljekari su se protiv bolesti borili na banalne načine, nerijetko tako što su jednostavno trovali ćelije koje se brzo razvijaju, bilo da su kancerogene ili zdrave. Ali istraživači su onda primjenili novu strategiju: lijekove koji targetiraju proteine koje proizvode ćelije raka, a koji su ćelijama neophodne za opstanak.
Jedan od takvih lijekova, „glivek“, donio je spektakularne rezultate kod pacijenata sa hroničnom mijeloidnom leukemijom. Ipak, klinička istraživanja koja su uslijedila bila su razočaravajuća. Prema istraživanju objavljenom početkom ove godine, svega tri posto lijekova protiv raka testiranih u kliničkim istraživanjima između 2000. i 2015. godine odobreno je za upotrebu u SAD.
Nedavno objavljeno istraživanje u magazinu Science Translational Medicine ukazuje na jedan od mogućih razloga neuspjeha: naučnici ciljaju pogrešne mete.
Jason Sheltzer, biolog specijalizovan za rak iz Laboratorije Cold Spring Harbor u državi New York, i njegove kolege došli su do ovog otkrića dok su pokušavali da osmisle novi test za karcinom dojke.
U određenim oblicima bolesti, ćelije raka stvaraju visoke nivoe proteina nazvanog MELK. Ranija istraživanja ukazala su da MELK igra ključnu ulogu u širenju raka; istraživači su već testirali lijek za rak dojke koji napada ovaj protein.
Tim dr Sheltzera upotrebio je instrument za alteraciju DNK Crispr kako bi izdvojili MELK gen u ćelijama raka. Trebalo je da se rast ćelija zaustavi, ali se to nije dogodilo.
“Ćelije raka nisu reagovale”, kaže dr Sheltzer.
Bilo je čudno što ćelijama uopšte nije bio potreban navodno ključni gen. Još čudnije bilo je ono što se dogodilo kada su naučnici ćelije raka izložili lijeku koji cilja MELK. Ćelije su se zaustavile – iako im je nedostajao upravo onaj gen koji bi lijek trebalo da napadne.
Tim dr Sheltzera je isti eksperiment sproveo sa još deset lijekova koji napadaju protein, a koji su trenutno u fazi kliničkih ispitivanja. Sa svakim lijekom dobijen je isti rezultat. Svaki navodno esencijalan protein ispostavio se nepotrebnim, a ćelije su prestajale da rastu pri izlaganju lijeku.
Greške koje je dr Sheltzer otkrio možda su se dogodile zato što su naučnici koji su u neprekidnoj potrazi za lijekom koristili nepouzdane instrumente i metode.
“Većina lijekova koja se danas nalazi u fazi kliničkog ispitivanja otkrivena je uz pomoć tehnologije od prije pet ili deset godina”, ističe dr Sheltzer.
Ta tehnologija, poznata kao RNAi, u to vrijeme djelovala je kao da može da bez problema vrlo precizno identifikuje i napadne rak. RNAi zapravo omogućava naučnicima da proizvedu molekul koji može da blokira ćelije da stvaraju određeni protein. Pod pretpostavkom da blokiranje proizvodnje proteina zaustavlja rast ćelija raka, naučnici su pokušali da pronađu lijek koji će napasti upravo taj protein.
Ima, međutim, onih koji nisu uvjereni u preciznost RNAi. Tehnika možda ne blokira samo ciljani protein, već i druge. Dr Sheltzer je ispitao ovu mogućnost sa jednim od lijekova u svom eksperimentu, OTS964.
Istraživači su dali lek koloniji ćelija raka iz kojih je ciljani protein odstranjen.
Veći dio je odumro, ali su neke ćelije ipak opstale, a svaka od njih imala je mutaciju u istom genu, onom koji enkodira protein nazvan CDK11B.
Eksperiment dr Sheltzera ukazao je da je protein od ključnog značaja za opstanak ćelija raka. Kada su istraživači odstranili gen CDK11B, ćelije raka su odumrle.
Traver Hart, također biolog specijalizovan za rak, navodi da naučnici moraju da na drugačiji način razmotre lijekove za rak koji su sada u fazi kliničkog ispitivanja.
To ne znači da je targetiranje esencijalnih proteina besmisleno. Naučnici samo moraju da se uvjere da napadaju prave proteine.
“Vjerovatno postoji čitav univerzum neistraženih lijekova koji napadaju ćelije raka”, smatra dr Sheltzer.
(TBT, NYT)