Ovog decembra će se navršiti 40 godina otkako je Sovjetski savez izvršio invaziju na Afganistan – period koji se podudara doslovno s cijelim životnim vijekom Islamske Republike Iran. Tokom te četiri decenije, Teheran se borio da zaštiti i projicira svoje interese unutar granica svog burnog istočnog susjeda. Iranske aktivnosti u Afganistanu nisu privukle vanjsku pažnju koju privlače operacije ove države u Iraku, Siriji, Jemenu i Perzijskom zaljevu. Ali Afganistan ostaje važna i često teška arena iranske vanjske politike, država gdje teheranski donositelji odluka polako ispravljaju kurs nakon što su decenijama podbacivali.
Iranski interesi u Afganistanu su u nekim aspektima lokalni. Iran je tradicionalno usmjeravao svoje napore na osnaživanje govornika perzijskog u ovoj državi i na zaštitu afganistanskih šiita – jednu petinu Afganistanaca čine šiiti – koji su posljednjih godina predmet užasnih napada sunitskih militanata, uključujući tzv. Islamsku državu (ISIL).
Ali iznad svega, Iran želi vidjeti stabilnost u Afganistanu. Sovjetska okupacija i kasnija nestabilnost poslali su, kako procjenjuju, tri miliona afganistanskih izbjeglica u Iran, gdje je njihovo prisustvo iscrpilo resurse i javne usluge u mnogim većim i manjim gradovima u državi. Štaviše, Teheran se plaši da će Saudijska Arabija iskoristiti nepostojanost u Afganistanu da oformi posrednike na iranskoj istočnoj strani.
Iako se Washington i Teheran ne slažu u mnogim drugim pitanjima, njihovi interesi nisu suprotstavljeni u Afganistanu. Iran ne želi učiniti svog istočnog susjeda poprištem sukoba između sebe i SAD-a. Iran neće napasti američke baze i vojnike u Afganistanu čak i ako eskaliraju neprijateljstva u Perzijskom zaljevu, jer bi to garantovalo previranja i nepostojanost na iranskoj istočnoj granici u narednim godinama. Iranski kreatori politika žele da američke snage napuste Afganistan, jer su uvjereni da se situacija u državi sada može srediti diplomatskim putem.
Što je više Iran stavljao stabilnost u centar afganistanske strategije, to je sve više popravljao odnose sa dotadašnjim neprijateljem: talibanima. Baš kao i SAD, Iran je prihvatio da je prihvatanje talibana jedini način da se izgradi mirnija budućnost za svog susjeda.
Braća po oružju
Duboke kulturološke i lingvističke veze povezuju Iran i Afganistan. Iranski nacionalni jezik farsi (ili perzijski), široko je rasprostranjen u Afganistanu u lokalnoj dari varijanti i u drugim dijalektima. Iranci i Afganistanci konzumiraju mnogo istih knjiga, TV programa i muzike. Herat, najveći grad u zapadnom Afganistanu, bio je dio Irana u 19. stoljeću i ima historijsko mjesto u perzijskoj kulturi. U moderna vremena, vjerski identitet je formirao još jednu važnu prekograničnu poveznicu. I predrevolucionarna iranska monarhija i Islamska Republika su mnogo uložile u afganistansku šiitsku zajednicu finansirajući džamije, univerzitete i humanitarne institucije prvenstveno među etničkom grupom Hazara, koji čine veći dio šiitske populacije u Afganistanu.
Sve ove veze odavno bacaju sjenu na iransku politiku u Afganistanu. Tokom sovjetske okupacije 1980-ih, Iran je bio u ratu sa Irakom i isuviše ometen da se uistinu fokusira na oblikovanje antisovjetskog afganistanskog otpora. Umjesto tog, podržao je priču šiitskih i hazara milicija. Nakon sovjetskog povlačenja, te su se milicije udružile u panšiitsku grupu nazvanu Hezb-e-Wahdat-e Islami Afghanistan (Stranka islamskog ujedinjenja iz Afganistana), ali je ona bila relativno minorna u poređenju sa sunitskim mudžahedinskim grupama koje podržavaju Pakistan, Saudijska Arabija i SAD.
Oblikujući svoju uključenost u Afganistanu kroz prizmu šiitskih i jezičkih poveznica, Iran je ograničio utjecaj koji je mogao imati na smjer kojim je ova država krenula nakon odlaska Sovjeta. Suniti, većinom Peštuni i talibani koje podržava Pakistan došli su na vlast 1996, ostavivši iransko Vrhovno nacionalno sigurnosno vijeće da negoduje zbog sudbine šiitske i populacije koja govori perzijski. Ovo je vijeće glasalo da izvrši napad na i zauzme Herat – ali ova se invazija nikada nije dogodila. Grupa povezana s Pakistanom i u savezu sa talibanima je 1998. ubila 11 iranskih diplomata i novinara u iranskom konzulatu u gradu Mazar-e Sharif na sjeveru Afganistana, a Iran je mobilizirao 200 000 vojnika na granici. Zajedno sa Indijom, Rusijom i drugim regionalnim silama, Iran je podržao Sjeverni savez, koaliciju grupa milicija koja se oduprla talibanskoj kontroli na sjeveru Afganistana.
Uzimajući u obzir ovu historiju, Iran je odabrao da podstakne vojnu koaliciju predvođenu SAD-om koja je koristila vojnike Sjevernog saveza da zbaci talibane s vlasti u novembru 2001. Iako prošireno američko prisustvo u Afganistanu nije oduševilo iranske lidere, rastući pakistanski i saudijski utjecaj u ovoj državi ih je još više uznemirio.
Iranski zvaničnici su se zabrinuli zbog ponovljenih pakistanskih pokušaja i prije i poslije sovjetske invazije 1979. da postave vlade u Kabulu kojima dominiraju Peštuni. Pakistan ovisi o pomoći iz Saudijske Arabije i kanališe saudijske interese u ovoj regiji sponzorirajući tvrdokorne selefijske grupe, nudeći tajnu podršku nasilnim pobunjenicima koji djeluju u iranskim pokrajinama Sistan i Baluchistan i možda najvažnije, rasplamsavši antiiranske frakcije među talibanima. Kao što su predvidjeli napadi u Mazar-e Sharifu 1998, sunitski militanti su gađali iranske mete u Afganistanu ranije i mogli bi opet.
Unapređenje odnosa
Iranski lideri su očekivali da će svrgavanje talibana 2001. umanjiti pakistanski utjecaj na afganistansku politiku. Umjesto tog, pakistanski utjecaj se nastavio manje više nesmanjen čak i nakon što su napadi od 11. septembra uzbunili regiju, što je izazvalo frustraciju u Teheranu.
Ciljevi Islamabada u Afganistanu se nisu promijenili. Pakistan vidi prijateljsku afganistansku vladu kao ključnu za svoju „stratešku dubinu“ u pogledu svog rivala Indije. Ovaj uporni imperativ da podijeli talibane čak i nakon što je ova grupa svrgnuta čak i pred međunarodnom brukom.
Veze između Pakistana i SAD-a su pretrpjele neke probleme zbog ove predanosti. Ipak Iran i ne vjeruje baš da američko vojno prisustvo u Afganistanu može regulisati utjecaj Islamabada. S tim u vidu, Iran podržava povlačenje američkih snaga sve i ako je cijena ponovno osnaživanje talibana. Iran će nastaviti njegovati čvrste odnose sa vladom Ashrafa Ghanija—nedavno su iranski i afganistanski zvaničnici pristali na pobližu energetsku saradnju – ali kakve god bile ambicije Kabula, Teheran je shvatio da će talibani i njihova podrška u Pakistanu ostati glavni akteri u Afganistanu. Ako Iran želi ostati relevantan u ovoj državi i minimizirati pakistanski utjecaj, također se mora dodvoravati talibanima.
Iranski odnos s talibanima već je znatno napredovao u odnosu na zajedljivost iz 1990-ih. Iako SAD periodično optužuje Iran da sarađuje sa talibanima na operacionom nivou, malo je vjerodostojnih dokaza koji bi sugerisali takvu saradnju. Mnogo dokaza, međutim, sugeriše da se popravljaju političke veze između Irana i talibana. Prošlog decembra je Ali Shamkhani, sekretar iranskog Vrhovnog nacionalnog sigurnosnog vijeća, potvrdio da je Iran počeo održavati pregovore sa talibanima – u koordinaciji sa vladom u Kabulu – kako bi se pozabavio „raširenom nesigurnošću“ u Afganistanu.
Neke talibanske frakcije gaje animozitet prema šiitskim Afganistancima i Iranu. Ali druge frakcije talibana su spremne uspostaviti bolje odnose sa Teheranom. Iranske diplomate daju vođstvu talibana više razloga da im vjeruju. Iran javno signalizira svoje priznavanje značaja talibana: iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif je podstakao je bijes Ghanijeve vlade kada je na indijskoj televiziji insistirao u januaru 2019. da talibani moraju igrati ulogu u bilo kojoj budućoj političkoj konfiguraciji u Afganistanu.
Prije dvadeset godina, čak i prije deset godina, takva bi retorika bila nezamisliva za iranskog ministra vanjskih poslova. Ali Iran je revidirao svoje prioritete u Afganistanu i pokušat će postići dogovor s talibanima bez obzira na to šta SAD uspije ili ne uspije postići. Samo sedmicu dana nakon što su razgovori sa SAD-om propali u septembru, talibanska delegacija je stigla u Teheran. Iran zna da mora držati svoje bivše neprijatelje blizu kako bi veće neprijatelje držao pod kontrolom.
(TBT, Foreign Affairs)