Piše: Olga Zirojević, thebosniatimes.ba
Nova geografska otkrića i kršćanski misionari koji su u 17. vijeku dospjeli u udaljene zemlje donijeli su na zapad i svijet stranih religija. Ovo novo saznanje podsticalo je na poređenje raznih religija i dovodilo do otkrića paralela sa sopstvenom vjerom. Tako je kršćanstvo ugrađeno u opštu historiju religije, pa je i ideja tolerancije dobila odlučujući podsticaj. Njemački pjesnik i predstavnik prosvjetiteljstva, Gotthold Ephraim Lessing, protumačio je ovaj zahtjev za tolerancijom u svojoj paraboli Nathan Mudri (1779). On je tu prvi put bez predrasuda opisao tri „avramovske religije“ i dao im ista prava, a veliki sultan Saladin tu je predstavljen kao primjer državničke mudrosti i ljudske blagosti. Od tri religije, judaizma, kršćanstva i islama, simbolično prikazanih sa tri kruga, za Lessinga nijedna nije apsolutno prava. Ali svaka od njih je ipak u položaju da bude „bogu ugodna“. U tim trima monoteističkim religijama prisutna je božja objava i treba je poštovati.
U doba prosvjetiteljstva – u atmosferi punoj podsticaja – islam je ponovo otkriven, naročito u Francuskoj. Nastupajući racionalizam išao je na ruku pokušajima da se islam i njegov prorok objektivnije ocjene. U Muhammedu je viđen mudri zakonodavac, smjeli reformator, obznanjivač vjere koja je u njegovo vrijeme bila jedan mogući put, uz dvije druge monoteističke religije.
Tada se uvidjelo da islam, koji se tokom vjekova bio proširio na mnoga područja Azije, Afrike i Evrope ipak ne može biti tako apsurdan i smiješan, kako je tada većina ljudi mislila. Za Voltairea i ostale prosvjetitelje islam je bio religija čije učenje je bilo u saglasnosti sa razumom i koja, uz to, nije imala potrebe za klerom.
Nakon Voltairea, koji je vjerovjesnika Muhammeda načinio junakom jedne svoje drame (još nije bila lišena starih grešaka i klišea), javlja se, od sredine 18. vijeka, niz obrada Muhammedove biografije, u vidu drama i romana, u kojima se islamski poslanik pretežno pozitivno ocjenjuje.
Toj novoj slici islama u 17. i 18. vijeku pridonijeli su i prevodi Kurʼana, kojih je bilo sve više.
Tačnije, Evropa se prvi put susrela s Kurʼanom preko latinskog prevoda koji je urađen 1143. godine na podstrek benediktinskog opata Cleinias(Burgund), Petrusa Venerabilisa. Venecijanci će prvi štampati arapski Kurʼan 1537. A prvi prevodi Kurʼana sa arapskog originala na tadašnji narodni jezik objavljeni su: 1647. na francuski, 1734, na engleski i 1772. na njemački jezik (na ex-yu prostoru Kurʼan je, počevši od 1895, preveden u više navrata, a slijedili su potom prevodi na sve evropske i svjetske jezike).
Ali, sliku Orijenta, koji je za širu publiku bio postojbina Antihrista, promijenit će tek francuski prevod Hiljadu i jedne noći (1704) u kojem je islamski svijet bio veseo, čulan, tajanstven i privlačan. Uticaj priča iz Hiljadu i jedne noći na evropsku literaturu je bezmalo nepregledan.
Za Gottfrieda Herdera i potonje romantičare Istok će postati postojbina snova. Oni su se nadali da će na Orijentu naći nove vrijednosti i netaknuti čisti duhovni svijet. Koncept novog čovjeka propagirao je u Francuskoj Russo, a u Njemačkoj Ghete, koji je čak bio planirao da napiše i jednu dramu o Muhammedu. Gheteove Napomene i prilozi Zapadno-istočnom divanu pokazuju znatno poznavanje islama ovog kralja pjesnika, a još više njegove velike simpatije za ovu religiju: „Ako islam znači predanost Bogu, onda svi živimo i umiremo u islamu“. U svom Talismanu, opet, Ghete se poziva na Kurʼan: „A, Allahov je istok i zapad, kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana – Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna“ (2, 115).
Evolucija slike Orijenta i saznanja o islamu u 19. vijeku nisu ipak razumljiva bez pogleda na promjenljivu političku situaciju, počevši od one prouzrokovane Napoleonovim egipatskim pohodom (1798).
Pozitivna ocjena proroka Muhammeda nalazi se i u predavanjima engleskog književnika Thomasa Carlylea (1841). U svom djelu Muhammed, Hubert Grim prikazuje poslanika Muhameda kao socijalnog reformatora koji je iz svog rodnog grada Mekke htio da ukloni mnoge nevolje, vjerske i socijalne. Zbog toga je bogatima prijetio strašnim sudom i tražio obavezna davanja za siromašne.
U nauci se, pak, najviše raspravljalo o pitanju jevrejsko-hrišćanskih uticaja, a time i o samosvojnosti islama. Na tu temu značajan je prilog Johanesa Fuka Izvornost proroka (1936) u kojem on, uprkos u samom Kurʼanu priznatih dodirnih tačaka između tri religije, ne vidi to kao dokaz neposredne zavisnosti. Umjesto toga Fuk ističe ono stvaralačko i samosvojno u Muhammedovom poslanstvu.
Poznati škotski arabista Montgomery Watt, u svom djelu Muhammed, prorok i državnik (1961), opisuje islamskog proroka i kao osnivača jedne vjere i kao organizatora jedne države, koji je u jednom društvu – do tada sasvim bez ikakve predstave o državi – stvorio jednu religiju i jednu državu u nerazdvojivoj vezi. Dok je francuski islamolog Maxime Rodinson (1975) baštinu islama pokušao da protumači kroz psihološku i socijalno-istorijsku prizmu.
I da se ponovo vratimo Wattu. „Kompleks niže vrijednosti zapadne Evrope prema islamskoj civilizaciji – kaže ovaj arabista – izražavao se na različite načine. A da bi se taj kompleks kompenzovao, Evropljani su morali izopačiti sliku islama. Slika islama koju su stvorili kršćanski učenjaci toga vremena omogućila je drugim hrišćanima da vode borbu protiv muslimana kao borbu svjetla protiv mraka. Rat svjetla protiv mraka – to dobro zvuči. Ali u našem postfrojdovskom vremenu – kaže dalje Watt – znamo da je mrak koji pripisujemo našim neprijateljima projekcija mraka u nama samima, koji nećemo sebi da priznamo. Tako posmatrano, izopačenu sliku islama treba shvatiti kao projekciju tamne strane evropskog čovjeka“.
(TBT, Peščanik)