Piše: Jan Werner Muller, thebosniatimes.ba
Još od dvostruke katastrofe iz 2016 – referenduma za brexit i izbora Donalda Trumpa – širi se strah od „globalnog talasa“ populizma i ističu se nedostaci takozvane neposredne demokratije. U Ujedinjenom Kraljevstvu, biračkom tijelu je postavljeno prosto pitanje – da li ostajemo u Evropi ili ne; u SAD su stranački izbori u Republikanskoj partiji prepušteni neodgovornim biračima i radikalnim aktivistima. Stalno slušamo vapaje da su nam potrebni „čuvari kapija“ (gatekeepers), što je eufemistički način da se kaže da neoprane mase treba držati što je dalje moguće od mjesta odlučivanja.
Međutim ovaj liberalni impuls pogrešno tumači nedavnu historiju: upravo su elite, a ne mase, omogućile Brexit i Trumpa. Štaviše, besramno elitistički prezir prema direktnoj demokratiji ne samo da potvrđuje populističku retoriku, već istovremeno ignoriše činjenicu da referendumi mogu biti izuzetno efektno oružje protiv populista.
Trump i zagovornici brexita poput Nigela Faragea nisu pobjedili zahvaljujući nekoj fatalnoj mani neposredne demokratije, već zahvaljujući elitama koje su bile spremne na kolaboraciju sa njima. Lideri britanskih konzervativaca su možda s prezirom gledali na Faragea, ali su mnogi među njima smatrali da je njegov argument u korist Brexita ubjedljiv, kao što je establishment Republikanske partije u SAD dao blagoslov Donaldu Trumpu. Tačno, milioni britanskih birača glasali su za izlazak iz EU, a milioni Amerikanaca glasali su za predsjedničkog kandidata koji je očigledno nekvalifikovan za ovaj posao. Međutim, to je dobrim djelom bilo zato što su bili ohrabrivani od poznatih figura poput Borisa Johnsona i bivšeg predsjedavajućeg američkog kongresa, Newta Gingricha, da je to ispravan izbor.
Štaviše, partijske elite nisu samo dale svoj blagoslov populistima. One su isto tako odustale od sopstvene odgovornosti da formulišu koherentne političke platforme. Referendum za Brexit bio je direktan rezultat nesposobnosti konzervativnih lidera da dođu do zajedničke, obavezujuće odluke o članstvu Britanije u EU. Republikanska partija u SAD je de facto „autsorsovala“ svoj proces izbora kandidata privatnim kablovskim televizijama, čiji je glavna briga privlačenje gledalaca.
Ipak, da li su liberali u pravu kada tvrde da postoji neka dublja veza između populizma i direktne demokratije? Konačno, populistički političari obično pokušavaju da ustanove direktnu vezu između sebe i građanstva, izbacujući posredništvo tradicionalnih političkih partija, a tamo gdje je to moguće, i profesionalnih novinara. Figure poput Bepe Griloa, osnivača italijanskog Pokreta 5 zvjezdica, bez izuzetka i u istom dahu kritikuju i etablirane političare i tradicionalne medije. Svi populisti tvrde da posjeduju jedinstveno poznavanje „pravog naroda“ i njegove volje, te obećavaju da će slušati njegov „glas“.
Ova tvrdnja je skoro u potpunosti teorijska: i „narod“ i „glas“ su samo simboličke konstrukcije. U praksi, niko osim populističkog lidera zapravo ne mora da govori. Stoga referendum za populiste ima vrlo posebno značenje. Budući da je „pravi narod“ već unaprijed konstruisan, odgovor na bilo koje pitanje o narodnoj volji poznato je unaprijed. Zato je za populiste uloga „naroda“ u potpunosti pasivna. On samo treba da zaokruživanjem potvrdi volju populista.
Međutim, ovo je samo jedna koncepcija neposredne demokratije. Drugačiji pristup vidi referendum kao samo jedan momenat u širem i prije svega otvorenom procesu odlučivanja, u kojem građani odmjeravaju različite tvrdnje – i argumente za i protiv njih – prije nego što dođu do odluke. Umjesto da osnaživanjem „čuvara kapija“ igramo igru koja populistima odgovara, trebalo bi da se zapitamo kako referendumi mogu poslužiti svojoj odgovarajućoj demokratskoj funkciji.
Naravno, neko bi mogao ukazati na to da je šteta već načinjena, barem u zemljama poput Mađarske, Turske i Poljske, u kojima su populisti koristili izbore, a ponekad i izrazito manipulativne „nacionalne konsultacije“, za konsolidaciju svoje moći. Društveni naučnici tek počinju da se bave pitanjem o tome kako se autoritarni populistički režimi mogu transformisati nazad u prave demokratije. Potrebne su nam nove strategije za suočavanje sa onim što se naziva „demokratskim nazadovanjem“, „ustavnom retrogresijom“ i „autokratizacijom“.
Jedna ideja se fokusira na činjenicu da mnoge autoritarne populističke vlade profitiraju na tome što se suočavaju sa izuzetno podeljenom opozicijom, što je nerjetko posljedica svjesnog inženjeringa od strane samih populista. Podeljena opozicija ima poteškoća sa formiranjem koalicija i biranjem najboljeg mogućeg kandidata za suočavanje sa populističkim vlastodršcima (jer svaka partija želi sopstvenog zastupnika). Uzmimo za primjer naporne diskusije oko mađarskih parlamentarnih izbora 2018. Nakon rasprave o tome da li ekstremno desničarski Jobbik treba – i da li uopšte može – da uđe u savezništvo sa liberalnom ljevicom, opozicione partije su izašle na izbore uglavnom samostalno i koalicija premijera Viktora Orbana osvojila je 133 od 199 mjesta u parlamentu.
Nije potrebno naglašavati da je formiranje koalicije između ljevice i ekstremne desnice izuzetno problematično. Ali drugi problem je u tome što čak iako birači žele promjenu vlasti, oni mogu oklijevati da se upuste u taktičko glasanje koje bi na vlast dovelo jednako lošu, ako ne i goru alternativu. Teško je optužiti mađarske liberale za to što ne žele da glasaju za Jobbikovog kandidata.
Referendumi nude izlaz iz ove dileme, zahvaljujući svojoj binarnoj strukturi. Iako često uspostavljaju neobične koalicije, to birače ne uznemirava, jer one nestaju sa krajem referenduma. Što je još bolje, referendumi se mogu oblikovati tako da razotkriju nepopularnost populističke vlasti, na taj način podrivajući njenu tvrdnju da predstavlja volju naroda.
Shvatajući pravi demokratski potencijal referenduma, neke autoritarno populističke vlade – na primjer u Mađarskoj – dodatno otežavaju podnošenje autentičnih samoniklih inicijativa. Iako se to protivi uvreženom mišljenju – neposredna demokratija može raditi protiv populizma. Nema garancija da će takva strategija uspjeti u svakom kontekstu, ali je ona svakako bolja od čekanja da nas spasu „čuvari kapija“.
(TBT, Project Syndicate)