AUMETZ, Francuska – Dok je ostatak Francuske avgust proveo na plažama, “žuti prsluci” ponovo su se okupljali na istom mjestu kao i svakog petka uvečer. Dijelili su piće, sjedili na rasparanim stolicama i ofucanim kaučima pod drvenom nadstrešnicom.
“Na televiziji neprestano prikazuju gužve u saobraćaju”, kaže Rolland Gambioli, misleći na kilometrima duge kolone na auto-putevima na vrhuncu sezone. “Pomislili biste da su svi otišli na odmor, ali mnogi od nas nisu. Stvarnost je drugačija.”
Francuska je poznata po dugačkim ljetnjim odmorima. U Parizu je potpuno uobičajena stvar da vas na vratima pekare sačeka papirić na kom vas vlasnici obavještavaju da su otišli na odmor i da bi i sami trebalo da učinite isto. Ljetovanje je sveto, dijelom i zato što se smatra jednim od najvažnijih elemenata francuske demokratije.
“Ako u Francuskoj ne idete na ljetovanje kada i svi drugi, ispadate iz igre”, kaže Jérôme Fourquet, analitičar koji je nedavno objavio istraživanje o odmorima i nejednakostima u Francuskoj.
Iako 60 posto stanovništva i dalje odlazi na ljetovanje, sve je više onih koji to sebi više ne mogu da priušte, utvrdio je Fourquet, a da bi se prilagodila promjenama u potrošačkoj ekonomiji, tradicionalna mjesta za odmor poput kampova sada su namijenjena posjetiocima sa višim prihodima.
Propadanje dugo čuvane i cijenjene tradicije odraz je sve većih nejednakosti u društvu, jedne od brojnih promjena koje su uništile prećutni društveni ugovor među Francuzima. Pokret “žutih prsluka” između ostalog žalio se i na nemogućnost da radnici sebi priušte odmor.
“Žuti prsluci” više ne predstavljaju političku prijetnju kao prije samo nekoliko mjeseci, a na mnogim mjestima zabranjeno im je da se okupljaju poslije nasilnih ispada. Ipak, oni se i dalje drže kao društvene organizacije u mjestima poput Aumetza, malog rudarskog grada na deindustrijalizovanom sjeveru zemlje. Jedna od njih je Aurélie Mery, tu je Casse-cou koji je uživao da ga maltretiraju na demonstracijama u Parizu i nerazdvojni par Danièle i Clément. Tu je, takođe, gospodin Gambioli kome tepaju Papi zato što je najstariji. On je zadužen da vatra u baraci uvek gori i svoj zadatak shvatio je veoma ozbiljno.
“’Žuti prsluci’ su poput vatre”, kaže on. “Nekada vidite samo žar, ali mu je potrebno svega nekoliko sekundi da se ponovo rasplamsa.”
Većina njih nije nikuda otputovala ovog ljeta. “Jednostavno ne možemo to sebi da priuštimo”, kaže Aurélie.
Skoro je bila ponoć. Papi se pobrinuo da vatra pucketa. Ulicom su jurili automobili; Francuzi su se vraćali iz Luksemburga. Neki su čak trubili u znak podrške. Drugi su vikali kroz prozor.
Casse-cou – varilac čije je pravo ime Christophe Prod’homme – pustio je na svom smartfonu klip na kojem se vidi kako ga policajac šutira na protestu u Parizu. “Zato me zovu Casse-cou”, kaže; taj nadimak doslovno znači “slomljeni vrat”.
Prije nego što se pridružio “žutim prslucima”, posljednjih devet godina otkako se razveo svaki dan poslije posla provodio je igrajući “World of Warcraft”.
Sada ima aktivan društveni život. “Sadašnju djevojku sam upoznao ovdje”, kaže on, osmjehujući se Dominique Bary.
Pošto sve više Francuza sebi ne može da priušti ljetovanje, nešto posebno se izgubilo, smatra Dominique.
“U školi smo učili kako su se prethodne generacije borile za naše pravo da svake godine otputujemo i vidimo malo sunca”, kaže ona.
Radnici u štrajku su 1936. godine dobili od vlade ustupke među kojima je bilo i skraćivanje radne nedjelje na 40 sati, ali i plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje 14 dana – sada 25. Vlada je čak radnicima nudila karte za voz po subvencionisanim cenama. Broj ljudi koji odlaze letovanje odmah je skočio, sa 600.000 te godine na 1,8 miliona naredne i nastavio da raste u vrijeme poslije rata.
“Odmor je osvojen borbom i zato se smatra svetinjom”, kaže André Rauch, historičar koji je pisao o evoluciji koncepta odmora u Francuskoj.
(TBT, NYT)