Piše: Christian C Sahner, thebosniatimes.ba
Malo je tako dubokih promjena u svjetskoj historiji kao što je to bio prelazak bliskoistočnih naroda na islam. Počev od srednjeg vijeka taj se proces odvijao stoljećima i to pod uticajem raznih faktora – osvajanja, diplomatije, uvjerenja, ličnih interesa i prinude. Jedan je činilac, međutim, uglavnom zaboravljen, mada je odigrao presudnu ulogu u nastanku specifično islamskog društva: brakovi muslimana sa pripadnicima drugih vjera.
U početku je miješanje muslimana i nemuslimana bilo uslovljeno prostom neravnotežom moći: muslimani su činili elitu vladajuće manjine koja je koristila resurse pokorenih naroda – i reproduktivne i ostale – kako bi rasla i ukorijenila se u lokalnim zajednicama. U tom smislu, prinuda je na duge staze imala znatno manji uticaj na vjersko preobraćanje od mješovitih brakova i konkubinata.
Pravila koja su važila za vjerski mješovite porodice uspostavljena su vrlo brzo, bar na muslimanskoj strani. Kur'an dozvoljava muškarcima da imaju i do četiri supruge, uključujući pripadnice „naroda jedne knjige“, odnosno Jevrejke i Hrišćanke. Muslimanke, međutim, nisu smjele da stupaju u brak sa nemuslimanima i, sudeći po raspoloživim historijskim izvorima, izgleda da je ova zabrana uspješno primjenjivana. U osnovi te zapovijesti leži shvatanje da je brak vrsta ženskog porobljavanja: ako je žena vezana za muža kao rob za gospodara, onda ona ne može biti potčinjena nevjerniku.
Na vanbračne odnose uticala su osvajanja u 7. i 8. vijeku, te masovna porobljavanja naroda širom sjevera Afrike, Bliskog istoka i centralne Azije. Robinje nemuslimanskog porijekla često su bile prinuđene da seksualno opslužuju svoje muslimanske gospodare, dok su se u mnogima od tih veza rađala i djeca.
Kako su muslimani mogli da drže koliko god robova žele, seks sa Jevrejkama i Hrišćankama smatrao se zakonitim, dok je seks sa zoroastrijankama i drugima izvan „naroda jedne knjige“ bio formalno zabranjen. Konačno, svi su oni smatrani paganima, bez validnog božanskog spisa ekvivalentnog Tori ili Jevanđelju. Ali pošto je u ranom periodu tako mnogo robova poticalo iz zabranjenih zajednica, muslimanski zakonopisci smislili su zaobilazna rješenja. Neki pisci iz 9. vijeka, na primjer, smatrali su da je dozvoljeno navesti, ili čak prinuditi zoroastrijanske žene da promjene vjeru, što ih je činilo dostupnima za seks.
Bilo da su se rađala iz bračnog ili ropskog odnosa, smatralo se da su djeca u mješovitim porodicama automatski pripadala muslimanskoj vjeri. Ponekad bi se Jevreji ili Hrišćani preobraćali pošto su već zasnovali porodice: ako se njihov prelazak na islam desio prije nego što bi im djeca postala zakonski punoljetna – u 7. ili 10. godini, zavisi od škole islamskog prava – djeca su pripadala očevoj vjeri. Ako se očevo preobraćanje odigralo poslije sticanja punoljetstva, djeca su bila slobodna da biraju. Čak i kada bi očevi i djeca promijenili vjeru, majke su mogle da zadrže svoja jevrejska ili hrišćanska uvjerenja, po pravu koje im je pripadalo prema šerijatskom zakonu.
Mješoviti brakovi i konkubinati omogućavali su muslimanima – koji su na početku islamske historije činili tek manji procenat stanovništva – da se brzo integrišu sa svojim podanicima, što je legitimizovalo njihovu vladavinu nad novoosvojenim teritorijama i uvećavalo njihovu brojnost. Na taj način bi i nemuslimanske religije brzo nestajale iz porodične loze. Zaista, s obzirom na pravila koja su uređivala vjerski identitet djece, mješovitost srodničkih grupa vjerovatno nije opstajala duže od jedne ili dvije generacije. Upravo su zbog mogućnosti nestanka, nemuslimanski poglavari – rabini, vladike i zoroastrijanski sveštenici – osudili mješovite brakove i ustanovili zakone koji ih zabranjuju. Kako su muslimani bili pripadnici elite, koji su uživali veći pristup ekonomskim resursima od ostalih, i njihova je stopa fertiliteta vjerovatno bila viša.
***
Naravno, teorija i stvarnost nisu se uvijek poklapale, pa su vjerski mješovite porodice ponekad prkosile zakonima, o čemu svjedoče i biografije hrišćanskih mučenika iz ranoislamskog perioda, malo poznate zajednice koja čini temu moje knjige Hrišćanski mučenici u islamu (2018). Mnogi od tih mučenika pogubljeni su za dijela poput otpadništva od vjere i svetogrđa, a nemali broj njih poticao je iz mješovitih porodica.
Dobar primjer je Bahus, mučenik ubijen u Palestini 786, oko 150 godina poslije smrti proroka Muhameda. Bahus, čiji je životopis zabilježen na grčkom, rođen je u hrišćanskoj porodici, dok mu je otac u nekom trenutku prešao na islam čime je promijenio i status svoje djece. To je jako potreslo Bahusovu majku koja se molila za povratak supruga pravoj vjeri, te je svoju muslimansku djecu upoznala sa hrišćanskim obredima. Kada mu otac umire, Bahus stiče slobodu da postane hrišćanin. Kršten je i zamonašen, što je razbjesnilo neke muslimanske rođake zbog kojih je uhapšen i pogubljen.
Slične primjere nalazimo u Kordobi, prijestonici islamske Španije, gdje je grupa od 48 hrišćana pogubljena između 850. i 859. godine, a njihov život opisan je u korpusu latinskih tekstova. Više mučenika iz Kordobe rođeno je u vjerski mješovitim porodicama, ali uz zanimljiv detalj: neki od njih javno su živjeli kao muslimani, dok su potajno praktikovali hrišćanstvo. Izgleda da je većina to činila bez znanja svojih očeva, dok se u slučaju dvije sestre to navodno odvijalo uz očev blagoslov. Na ideji da se može imati jedan javni zakonski identitet uz drugi privatni duhovni, u Kordobi je nastala jedinstvena potkultura kripto-hrišćana. Izgleda da je ova praksa trajala generacijama, naročito s obzirom da su se kripto-hrišćani i vjenčavali sa sebi sličnima.
Na Bliskom istoku su mješoviti brakovi danas rijetki. Jedan uzrok toga je dugoročni uspjeh islamizacije, uslijed čega na tim prostorima ima malo Jevreja i hrišćana s kojima bi se moglo stupiti u brak. Drugi razlog je činjenica da su preostale jevrejske i hrišćanske zajednice opstale i zato što žive u homogenom okruženju bez muslimana, ili zato što su uspostavile društvene norme koje oštro kažnjavaju mješovite brakove. Za razliku od današnjeg svijeta, gdje su zajednice čvrsto omeđene, srednjovjekovni Bliski istok bio je svijet iznenađujuće poroznih granica, naročito u spavaćoj sobi.
(TBT, Aeon)