Piše: Hajrudin Som un, thebosniatimes.ba
Ovih dana je svijet, i veliki i mali, zaokupljen rokovima. Britance njihov premijer Johnson više ne zabavlja, nego zabrinjava krajem oktobra kao rokom izlaska iz Evropske unije. Bosni i Hercegovini jučer je istekao rok za imenovanje nove vlade. A danas ističe Evropi da Irancima olakša sankcije koje im je nametnuo predsjednik SAD-a. Iako je za Evropu i njenu uniju važniji ishod Johnsonovog sukoba s britanskim parlamentom, a za nas u BiH kako će se nastaviti mrtva trka političkih oligarha, tenzije oko nastavljanja ili zaustavljanja iranskog nuklearnog programa i dalje su opasnost za mir na prostorima širim od Srednjeg istoka.
Koliko god nepredvidiv u svojim svjetskim avanturama, predsjednik Donald Trump zna povući kočnicu kad uvidi da one mogu dovesti do novog rata u kome bi ginuli američki momci. Kako je činio sa sjevernokorejskim liderom Kim Jong-unom, tako je jučer ponovio za mnoge šokantnu želju da se susretne s iranskim predsjednikom Ruhanijem u Ujedinjenim nacijama, iako je na prvu najavu krajem avgusta dobio odbijenicu. Pitanje je, naravno, je li njemu više stalo do mira na Srednjem istoku ili do svog drugog mandata na čelu Amerike. Kao što i Johnsona manje brine u kakav će ekonomski haos Brexit dovesti Britance nego hoće li opstati u Down Streetu broj 10, ili Milorada Dodika šta bi za srpski narod BiH značilo njeno dalje razbijanje.
Danas bi, naime, u Iran trebalo da stigne odgovor vodećih članica EU na zahtjev Teherana da dobije ček na 15 milijardi dolara zaleđenih u svjetskim bankama kako bi se djelimično pokrili gubici od izvoza nafte. A zauzvrat bi u nuklearnim reaktorima Iran prestao obogaćivati uranijum iznad granice na koju se obavezao nuklearnim sporazumom iz 2015. godine. To je obećanje koje je njegov šef diplomatije Zarif dobio u Biarritzu, na avgustovskom samitu G7. Tamo ga je, na iznenađenje svih učesnika, pozvao francuski predsjednik Macron, a njegovoj tajnoj diplomatiji popuštanja pritiska na Iran nije mogao odoljeti ni predsjednik Trump. On se našao suočen sa jednom kancelarkom i predsjednicima vlada najbogatijih zemalja svijeta koji su ga svojom kritikom izvlačenja iz nuklearnog sporazuma s Iranom i iscrpljivanja iranskog naroda sankcijama doveli u situaciju da popusti i kaže kako je spreman da se sastane s Ruhanijem, kojeg “veoma cijeni”, i da razumije “iranski narod koji pati” zbog njegovih sankcija.
Kako je izgubio strpljenje što do jučer iz Evrope nije dobio traženi ček, kao prvi olakšavajući potez “patnji iranskog naroda”, predsjednik Ruhani je zaprijetio da će preduzeti “treći korak” kršenja granice obogaćivanja uranijuma, pošto se prva dva već sprovode: 8. maja i 7. jula prekoračen je limit od 3,6 posto. Ruhani je takođe rekao da “nismo, niti ćemo imati” bilateralne pregovore s Amerikom dok ona ne ukine sankcije. Ne zna se šta donosi dan, a šta noć, ali ni ta Ruhanijeva ne mora biti konačna, jer je već poslije Biarritza rekao da ga ne interesuje “slikanje” s američkim predsjednikom – što je mogla biti aluzija na Trumpov šou slikanja i rukovanja s Kim Jong-unom – ali to nije značilo da su isključene druge forme diplomatskih susreta i razgovora kakvi su i doveli do nuklearnog sporazuma.
Ova predigra s Evropljanima mogla bi biti uvod u glavnu igru koja bi se odvijala između dvojice predsjednika ukoliko evropski partneri izvrše obećanje, a Iran objavi da je zaustavio proces prekoračenja obaveza preuzetih u nuklearnom sporazumu. “Sve je moguće”, kaže Trump svojim tviterskim jezikom. “Oni bi željeli da riješe svoj problem. Mi to možemo riješiti u roku od 24 sata.” Pod problemom misli na inflaciju – iranski rijal izgubio je 75 posto vrijednosti – i druge teškoće zbog sankcija, a pod “mi to možemo riješiti” moglo bi značiti skidanje znatno širih američkih sankcija i odustajanje od zahtjeva da se Iranu nametne potpuno, a ne samo procesno i vremenski ograničeno odricanje od nuklearnog programa koji bi mogao dovesti do proizvodnje nuklearnog oružja.
Ako je Trumpu prije svega drugog stalo do reizbora naredne godine, a njegovim sankcijama Iranu protive se čak i mnogi republikancima naklonjeni birači, predsjedniku Ruhaniju je stalo do mnogo važnijih i dugoročnijih ciljeva nego što su izborne kampanje. Iako pod turbanom šiitskog velikodostojnika, on predvodi pokret reformi striktnog, tvrdokornog političkog sistema koji se oslanja isključivo na teokratske vrijednosti. Islamska revolucija je pobijedila i opstala četiri decenije, ali – slutim da tako razmišlja – da bi se nastavila, mora se odreći represivnih metoda iz svojih prvih godina i izolacije od svijeta. Konzervativno krilo šiitskog klera u parlamentu, a posebno komandanti Revolucionarne garde, paravojske koja je jača od regularne armije, svi oni su da se ne okrnji taj prvotni sukus islamske revolucije. A okrnjiće se ako se zemlja otvori prema zapadnom svijetu i vrijednostima zapadne demokratije, a pogotovo ako se pomiri s Amerikom.
Ukratko, to je razlog otpora popuštanju Americi, makar i po cijenu daljih patnji cijelog iranskog naroda, pa i protivljenja eventualnom Ruhanijevom “rukovanju” s predsjednikom Trumpom na narednom zasjedanju Generalne skupštine UN-a. Zbog toga se predsjednik Ruhani ne usuđuje previše izazivati te krugove, ali bi išao do kraja ako bi Amerika ukinula sankcije.
Na evropskim zemljama je da sada na djelu pokažu koliko su protiv američkog povlačenja iz nuklearnog sporazuma i za ukidanje sankcija, koje su one i pokušale ublažiti, ali su popustile pod pritiskom Trumpove administracije.
Ali ima jedna druga zemlja i jedan drugi čovjek, Izrael i njegov premijer Netanyahu, koje nikako ne raduje sve ovo što se od Biarritza događa između Amerike, Evrope i Irana. Netanyahu smatra da egzistencija Izraela zavisi od Irana kakav je on danas, pa je i svoj opstanak na čelu vlade poslije ponovljenih izbora koji ga očekuju za desetak dana povezao s mogućim američko-iranskim popuštanjem. Odmah nakon samita G7 u Biarritzu on je naredio avijaciji da napadne neke vojne objekte u Siriji i Hizbulahove u Libanu koji su, kako se pretpostavlja, pod iranskom posadom i opremom. Očekivao je neku iransku odmazdu, kako bi Trumpa odvratio od namjere popuštanja Ruhaniju. To se nije dogodilo. A jučer su se, dakle istog dana kada Trump ponavlja spremnost da se nađe s Ruhanijem u UN-u, u New York Timesu pojavile izjave anonimnih zvaničnika iz Tel Aviva da bi Izrael uskoro mogao napasti Iran, sa ili bez američke dozvole, uz uvjerenje da im predsjednik Trump “neće stati na put”.
U ovo o napadu i dalje ne vjerujem, kao što nisam vjerovao ni prije desetak godina kada se svakog časa očekivao zajednički američko-izraelski udar na Iran. Drugo je Iran, a drugo Sirija, Irak ili Liban ili sve arapske zemlje zajedno. Netanyahu je svjestan da je Iran suviše tvrd orah da bi ga razbio, prije bi slomio vlastite zube. Iranska odmazda mogla bi zapaliti cijeli Srednji istok, što bi, u krajnjem ishodu, bilo opasno i po egzistenciju samog Izraela. A što se tiče predsjednika Trumpa, on bi se rado rukovao s predsjednikom Ruhanijem ne samo zato da bi ubrao koji poen za predsjedničku kampanju ili što ga i po Americi i svijetu uvijek prati kompleks Baracka Obame koji je prvi pružio ruku Irancima, ali nije mu prihvaćena, nego zato što i on shvata da se iranski islamski sistem ne može slomiti ni najžešćim sankcijama kakve poznaje savremeni svijet.
(TBT, Oslobođenje)