Ukoliko postoji jedna tema od vitalnog značaja u vezi sa klimatskim promjenama, ali potcjenjena i zapostavljena, to je otpad: kako ga definisati, kako ga stvarati u manjim količinama, kako ga se riješiti a ne podsticati zagađenje životne sredine.
Ovo pitanje je donekle dobilo na značaju, bilo da je riječ o odlaganju plastičnih slamčica ili kartonskih kutija u kojima se šalju paketi.
Smanjenje štete od otpada moglo bi da podrazumijeva proširenje tradicionalne definicije otpada; on obuhvata ne samo smeće u klasičnom smislu već i otpad nastao kao posljedica neefikasnosti u svim vrstama sistema. To dovodi do dodatnog uvećanja emisije štetnih gasova.
Kompanije i grupe širom svijeta pokušavaju da odgovore na ovaj problem. Neke od njih koriste otpadni materijal za proizvodnju, druge nastoje da izbjegnu stvaranje otpada povećanjem efikasnosti i putem novih tehnologija.
Kada je Karin Withaker radio kao instruktor skuba dajvinga i svojim očima vidio kako se uništavaju tropske šume, uglavnom zbog proizvodnje industrijske hrane, odlučio je da iskoristi svoju diplomu iz održivog dizajna.
“Uništavamo prirodne ekosisteme kako bismo proizvodili usjeve koji se koriste u mreži industrijske hrane, a ono što je loše na zemlji još je gore pod vodom”, kaže Wihtaker o uništavanju tropskih šuma i odumiranju koralnih grebena.
Prema istraživanju Univerziteta u Minnesoti iz 2013. godine, tek malo ispod 40 odsto globalnih usijeva žitarica koristi se za prehranu životinja, dok se najveći dio kukuruza i soje uzgaja u industrijske svrhe. To je naročito neefikasan način da se prehrane ljudi: 100 kalorija žitarica ekvivalentno je količini od svega tri kalorije iz govedine ili dvanaest iz piletine.
Vitaker pokušava da promjeni hranu koju jede naša hrana. Rezultat je „Entocycle“, Whitakerov startup u Londonu koji otpacima i viškom hrane – nastalim u proizvodnji prehrambenih proizvoda – hrani larve Hermetia illucens, vrste mušice, koje otpad prerađuju u protein.
On navodi da se insekti potom uranjaju u brašno bogato aminokiselinama koje se u kombinaciji sa drugim sastojcima može koristiti za prehranu životinja. Izmet mušica može se koristiti kao đubrivo. Ovo brašno od insekata u nekom trenutku moglo bi da se koristi i u ljudskoj ishrani.
Whitaker kaže da bi na ovaj način bilo posječeno manje šuma kako bi se na njihovom mjestu uzgajale žitarice, ili za proizvodnju đubriva koja je odgovorna za jedan do dva odsto globalne emisije štetnih gasova. Pošto se za prehranu životinja koriste velike količine ribe, na ovaj način bi se umanjio prekomjerni ribolov.
“Kako da proizvedemo dovoljno hrane da nahranimo svijet i kako da u isto vrijeme stvorimo bezbjednu životnu sredinu?”, kaže Whitaker. “Čini se da se te dvije stvari međusobno isključuju, ali one moraju biti fundamentalno isprepletene.”
Druga kompanija pokušava da pronađe rješenje za probleme u industriji proizvodnje odjeće. Ova kompanija sa sjedištem u Finskoj, državi koja po stanovniku Zemlje ima deset stabala, nastoji da reinterpretira način na koji odjeću proizvodimo od drveta.
Drugo i treće najčešće korišćena tekstilna vlakna proizvode se od biljaka – pamuk i viskoza.
Viskoza se uglavnom proizvodi od drvene kaše, ali se u procesu proizvodnje koristi toliko hemikalija da mnogi smatraju da viskozu uopšte ne treba posmatrati kao biljno vlakno.
Tradicionalna proizvodnja vještačke svile povezana je sa brojnim štetnim praksama. Mreža za tropske šume otkrila je da se na godišnjem nivou za potrebe tekstilne industrije posječe oko 120 miliona stabala.
„Spinnova“ je kompanija za proizvodnju tekstilnog vlakna koju su osnovali fizičari Jan Poranen i Juha Salmela.
Pošto je saznao na koji način pauci proizvode svilu, Salmela se zapitao da li je moguće primijeniti isti princip u proizvodnji biljnih vlakana.
Jeste. „Spinnova“ koristi mehanički metod proizvodnje vlakana. Proces proizvodnje podrazumijeva 99 odsto manje vode od proizvodnje pamuka (istraživanje je pokazalo da se za proizvodnju jednog para farmerki utroši i do 11.000 litara vode), i to bez ikakvih štetnih hemikalija.
„Spinnova“ koristi drvenu kašu iz brazilskih šuma u saradnji sa „Suzanom“, jednim od najvećih proizvođača papirne kaše na svijetu. To takođe ima pozitivan efekat na klimu pošto šume apsorbuju ugljen-dioksid koji se otpušta u atmosferu. „Spinnova“ ima u planu da poljoprivredni otpad i bačenu odjeću iskoristi za proizvodnju vlakana.
Veliki problem u aspektu otpada je i elektronika. Japan ima napredan sistem reciklaže, ali sa drugim zemljama dijeli problem elektronskog otpada. E-otpad je posljedica odlaganja ogromnih količina mobilnih telefona, računara i televizora koji mogu da ispuštaju opasne hemikalije.
Organizacioni komitet Olimpijskih i Paraolimpijskih igara želio je da skrene pažnju na ovaj problem, te je za narednu godinu pripremio oko 500 medalja proizvedenih od e-otpada.
U više od 1.500 japanskih gradova i oko 2.400 prodavnica elektronskih uređaja, prikupljeno je više od 42.000 tona otpada, među kojim se našlo i više od pet miliona mobilnih telefona, saopštila je portparolka Olimpijade u Tokiju Masa Takaja.
Reciklažom ovih metala izbjegnuto je kopanje novog.
Iako ova inicijativa u Japanu neće riješiti krizu elektronskog otpada, navodi Vanesa Gray, zvaničnica agencije Ujedinjenih nacija, “ideja je veoma dobra” zato što skreće pažnju na problem.
“Ova inicijativa, naposljetku, pokazuje da način na koji trenutno funkcionišemo ima pogubne posljedice po društvo u kontekstu negativnih uticaja na zdravlje i klimatske promene”, istakla je Vanesa Gray. “Vrijeme je da updateojemo sistem.”
(TBT, NYT)