Piše: Almir Fatić, thebosnaitimes.ba
Prve riječi kur'anske objave bile su: Čitaj, u ime tvoga Gospodara, Koji stvara, stvara čovjeka od zametka! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji peru podučava, Koji čovjeka podučava onome što ne zna. (el-‘Alek, 1-5)
Ovakav proslov kur'anskog razdoblja Božanske Riječi znakovit je iz više razloga. Tu znakovitost, prije svega, prepoznajemo u činjenici da je prva Riječ koja je kanula na srce Muhammeda, alejhisselam, bila u imperativnoj formi glagola učiti, čitati, studirati, poučavati. Islam je time navijestio epohu punoljetstva ljudskoga razuma, epohu koja će biti obilježena svestranošću ljudskoga znanja. Bitan naglasak koji nam predočavaju spomenuti kur'anski ajeti počiva u tome da je spasonosno samo ono znanje koje na pameti ima uzvišenog Boga. Učenje, znanje, nauka ili znanost koja računa na Boga uzvišenoga može donijeti i doprinijeti ljudskoj sreći i zadovoljstvu na obadva svijeta. Takvo znanje nas neprestano podsjeća da ljudski koraci, ljudska djela na ovoj Zemlji nisu uzalud. Time se čovječanstvo, također, podsjeća i na neupitnu istinu da ljudska djela imaju svoje posljedice na ovom, ali i na drugom svijetu. Samo s tom sviješću čovjek može ispuniti svrhu ili cilj svog obitavanja na prolaznom staništu ove Zemlje. Oduševljenje ovakvom vrstom znanja poteklog sa stranica vječne Božanske Riječi bilo je vidljivo u prvim stoljećima širenja islama i islamske poruke ljudstvu u cjelini. Ovdje je nemoguće nabrojati sve doprinose muslimanskih naučnika svijetu nauke. Ipak, spomenut ćemo samo neke od najboljih:
El-Havarizmije u 9. stoljeću ustrojio i proširio algebru.
Ibn Sina(lat. Avicenna), veliki muslimanski filozof i liječnik iz 10. stoljeća, napisao je ogromnu enciklopediju medicinskih znanosti pod naslovom Qanunfi t-tibb, opisujući po prvi puta neke bolesti svoga vremena, Ovaj Ibn Sinaov magnumopusje sve do 17. stoljeća bio glavni udžbenik medicinskih nauka na europskim univerzitetima.
Ibn el-Hejsem u svom vremenu vršu eksperimentalna istraživanja u optici. Pretpostavio je ono što je na Zapadu poznato kao ”Fermatov princip najmanjeg vremena.” On je, također, oglasio i zakon o inerciji, koj su kasnije otkrili Galileji Njutn.
El-Biruni je pretpostavio postojanje geoloških promjena i izgradio opservatorij u Indiji.
Srednjovjekovna muslimansa Španija (Andalus), s pravom nazvana ”svjetionok Evrope,” pripravila je put evropskoj renesansi i epohi razuma (Enlightenment). U Španiji, 11-stoljeća, živi i djeluje jedan od najvećih muslimanskih filozofa Ibn Rušd (lat. Averroes), dobro poznat kao zagovornik eksperimentalne metode u istraživanju prirode i kosmosa. Promatrano iz perspektive ondašnjeg vremena, to je predstavljalo neprocijenljivu vrijednost za svijet nauke, posebno ako prizovemo u sjećanje činjenicu da riječ ”metoda” u evropskoj učenosti zadobiva svoje puno značenje tek sa Dekartom, u 17. stoljeću.
Ova srednjovjekovna tradicija muslimanske učenosti, nažalost, dugo vremena je prekinuta. Zašto je to bilo tako i zašto je to i danas uglavnom tako – pitanje je koje zaslužuje posbnu pažnju.
Ova svijetla tradicija zaslužuje ponovno otkrivanje i naučno valoriziranje iz rakursa moderne naučne misli. Raduje nas činjenica da se muslimani ovoga doba vraćaju svojoj vlastitoj naučnoj tradiciji, na koju mogu biti ponosni, ali koja i obavezuje. Jedan od rijetkih muslimanskih naučnika, Pakistanac Abdusselam, prvi je musliman dobitnik Nobelove nagrade (1979) na polju fizike.
Zašto govorimo o potrebi, zapravo o nužnosti gore spomenute koncepcije znanja ili učenosti? Prije svega, zbog bjelodane istine da ”moderna” nauka, lišena metafizičkog korijena, čak ga i negirajući, nije donijela modernom homo sapiensuželjenu sreću i spasotvorno znanje. Mnogi muslimanski i nemuslimanski mislioci današnjice upozoravaju da ovovremeni čovjek ne može postići puninu svoje slobode i cilj svoga življenja ako zaboravi svoje metafizičke korijene, svoje nebesko porijeklo! Znanje koje nije imalo na pameti uzvišenog Boga, znanje koje je iz djelokrug iščililo metafiziku, proglašavajući Boga ”mrtvim”, pored toga što je olakšalo život ljudima na Zemlji, donijelo je i zastrašujuće opasnosti koje savremenom čovjeku prijete katastrofama nepreglednih razmjera. Neke od najpogubnijih posljedica takog bezbožnog razvoja nauke su:
- razbijanje jezgre atoma, što nije dovelo samo do humane upotrebe atomske energije već i do spravljanja atomske bombe;
- naučni prodor u strukturu gena, što je zaprijetilo pojavom neprekinute serije čovjekolikih majmuna (problem kloniranja);
- ”naučna” obrada ljudske psihe, a što je razorilo autoritet roditelja, vjeroučitelja, čak i same Objave;
- ekološka katastrofa (Džemaludin Latić, Islam i svjetskereligije, 2000).
Ovu su, čini se, zastrašujuće prijetnje koje realno ovu našu Planetu mogu pretvoriti u dimnu zavjesu, strovaliti je u najdublji ambis, a sudbinu čovjeka učiniti prezrenom i bijednom. Zato je danas sve veći broj zabrinutih naučnika, ma kojoj religijskoj tradiciji pripadali, koji u svojim studijama i knjigama pozivaju umne ljude čovječanstva da preispitaju svoju metodologiju naučnog istraživanja svijeta i čovjeka. Uloga religijskih učenja ovdje je od velike važnosti.
Sa islamske tačke gledišta, svijet kojim nas okružuje, kao i sam čovjek, predstavlja Božiji znak (ar. ajet, lat. Vestigo Dei) koji napućuje na svoga Stvoritelja. Čovjek jeste najvažnije, ali ne i jedino biće zemaljskih prostranstava. Kur'an na svojim stranicama spominje i najsićušnija stvorenja (mušica, mrav, pčela, pauk). Kur'an je također krcat opisima iz prirode, iz kojih jasno razaznajemo stav islama prema prirodi i okolini koja nas okružije. Dakle, priroda u islamu ima sakralni karakter. Čitava Zemlja je, prema hadisu Muhammeda, alejhisselam, sedždište– mjesto činjenja sedždeuzvišenom Allahu. Time je islam uspostavio neraskidivo jedinstvo svetog i profanog. Temeljno učenje islama tevhid (jednota, jednost Uzvišenog Boga) implicira, u stvari, takav odnos. Shodno tome, onečistiti prirodu znači onečistiti i oskrnaviti Božiju Jednotu. U islamu je to značajno naglašeno. Ove temeljne odrednice kur'anskog učenja, koje ovdje samo apostrofiramo, itekako su bile na umu gore navedenih i drugih muslimanskih srednjovjekovnih naučnika, koji su razvili jednu naročito vrstu tradicionalne islamske učenosti zasnovane na metafizičkim postulatima. Ova učenost nije bila u sukobu sa svijetom prirode. Zapravo, onako kako se čovjek odnosi prema prirodi, ona mu tako i uzvraća!
Stoga se pridružujemo onoj ideji današnjih naučnika koji pozivaju čovječanstvo, posebno njegov najumniji dio, da se vrate na tradicionalne metafizike koje su razvijale jedinstvosvihpostojećihegzistenataovoga svijeta, a u kojim vrhuni ideja o Apsolutu. Dakle, nužno je da se ljudstvo na Zemlji vrati ”svetoj znanost” (sacredknowledge) (Seyyed Hossein Nasr) ukoliko želi osigurati izvijesnu budućnost svojim potomcima.
U spoju znanja i pobožnosti krije se put do humanijeg odnosa prema prirodi i njenog očuvanja!
(TBT)