Goa, Indija – Sedmorica muškaraca sjurila su se niz put, sakrivši se iza kuća i trošnih zidova. Svaki je u rukama nosio mrežu. Lavež bijesnih pasa ispunio je vazduh, najavivši invaziju na naselje. Oni oprezniji psi su utekli. Šteta. Da su uhvaćeni, to bi možda bila najbolja stvar koja im se ikada dogodila. Lovci rade za Misiju bjesnila koja vakciniše pse.
Gou, najmanju indijsku državu, prvo su kolonizovali Portugalci i ona je prilično popularna među turistima. Iako je njene crkve izdvajaju od ostatka Indije, Goa sa njom dijeli ogroman broj uličnih pasa. Svuda ih ima. Kao i bjesnila.
Na godišnjem nivou u čitavom svijetu od bjesnila umire 59.000 ljudi, uglavnom u Africi i Aziji, a 99 odsto smrtnih slučajeva posljedica je ujeda zaraženog psa. Oko 40 odsto umrlih su djeca, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, koja je najavila kampanju za borbu protiv bjesnila koje prenose psi sa ciljem da broj umrlih do 2030. bude jednak nuli. SZO procjenjuje da u Indiji na godišnjem nivou od ujeda pasa zaraženih bjesnilom život izgubi 20.000 ljudi.
Misija bjesnila nastoji da u Goi demonstrira svoj program za sprečavanje širenja psećeg bjesnila. Na godišnjem nivou ova organizacija ulaže 300.000 dolara i vakciniše 100.000 pasa. Prošle godine nije bilo nijednog smrtnog slučaja izazvanog bjesnilom, dok ih je 2014. godine kada je kampanja započeta bilo petnaest. Program je podržala i vlada.
Rayan M. Wallas, koji se nalazi na čelu jedinice za epidemiologiju bjesnila u Centru za kontrolu i prevenciju bolesti u SAD, navodi da je kampanja Misije bjesnila u Goi “jedan od najuspješnijih programa u zemljama niskog ili srednjeg prihoda u posljednjoj deceniji”.
Efikasnost dijelom zavisi od muškaraca koji “love” pse. Dvojica hvatača su nedavno iza neke kuće napravili zasjedu; jedan je bio u savršenoj poziciji kada je pas skočio sa vrha zida. Kada je dotakao zemlju, upetljao se u mrežu koja ga je brzo onesposobila. Jedan od hvatača prišao je noseći u rukama vakcinu i dao psu injekciju. Drugi mu je čelo obilježio bojom. Kada su ga oslobodili, pas je pobjegao.
Cilj ovakvih organizacija koje se bore protiv bjesnila jeste pojavno istrebljenje zaraze, ali mnogi ovaj posao doživljavaju na drugačiji način – svrsishodniji i veoma važan. Ne zato što je nauka teška i komplikovana, već zato što kontrola bjesnila, kao i bilo koji drugi problem javnog zdravlja, zavisi od kontinuirane aktivnosti vlade.
Čak i u Indiji sa moćnom centralnom vladom, Maneka Gandi, član parlamenta, kaže da bjesnilo “nije prioritetno pitanje, nažalost”.
Iz slučaja u slučaj, bjesnilo postaje jedna od najsmrtonosnijih bolesti. Kada dospije u moždane ćelije kod ljudi, obično poslije dvije nedelje, izaziva konvulzije i preosjetljivost na svjetlosti , a kada se simptomi već ispolje, gotovo izvjesno je da će ishod biti fatalan.
Među stručnjacima za bjesnilo je konsenzus da ako se nivo vakcinisanosti kod populacije pasa zadrži preko 70 odsto u periodu od najmanje sedam godina, varijanta virusa koja se širi među psima mogla bi da iščezne.
U zemljama u kojima su psi postali isključivo kućni ljubimci, poput SAD i Zapadne Evrope, pseće bjesnilo je iskorjenjeno. U Africi, gdje od bjesnila svake godine život izgubi desetine hiljada ljudi, većina pasa, čak i ako trčkaraju slobodni, jesu porodični psi i radi se na podsticanju vlasnika da svoje pse sami dovedu na vakcinaciju.
U Indiji je drugačije. Pse lutalice nerjetko čuva sama zajednica u kojoj se kreću, ali niko ne odlučuje o tome gdje će oni živjeti, jesti ili se pariti. Niti hoće li biti vakcinisani. Rješenje je, smatra organizacija, poslati timove na teren da vakcinišu ulične pse.
Organizacija procjenjuje da vakcinacija jednog psa košta oko 2,5 dolara. Prema ovoj računici, vakcinisanje svakog psa u Indiji ukupno bi koštalo nešto manje od 90 miliona dolara, a Indija trenutno na liječenje povreda poslije ujeda zaraženih pasa troši 490 miliona dolara na godišnjem nivou.
Iako stručnjaci tvrde da je program Misije u Goi uspješan, Indija je ambivalentna.
Gandi je u mailu naveo da će psi koji su vakcinisani, ali ne i sterilisani u narednoj godini okotiti po 12 štenadi i da onda sve počinje iz početka.
Organizacija čiji je Misija dio bavi se i programima obuke veterinara i sterilizacijom pasa. U Indiji bi, međutim, znatno manji broj uličnih pasa značio i kulturološku promjenu.
Ljudi u Vadodari žalili su se da im psi odnose obuću. Ipak, kada su ih pitali da li bi željeli da u njihovom kraju ima manje pasa, većina je odgovorila – ne, da ne žele da psi nestanu. Mada, kada bi makar mogli da manje laju…
(TBT, NYT)