Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Bajramski koncert duhovne muzike sa ilahijama i Mevludom održan je u Titovoj ulici pored spomenika „Vječne vatre“, a na Tabiji je najavljen muzički solo koncert Gorana Bregovića na kojem će popularni Sarajlija pjevati pjesme sa albuma „Tri pisma iz Sarajeva“. Bajramski koncert „U dergjahu mog srca“ nije tako pompezno najavljivan kao Bregovićev koncert „Tri pisma“, a autorstvo svih numera, kao i samog Mevluda, uopće nije tretirano u najavama. Tek je ime Džemaludina Latića spomenuto na bini u pozdravnoj najavi voditeljice. Ni mediji koji su izvijestili o ovom izvanredno organiziranom koncertu nisu spomenuli Latićevo ime. A u stvari, riječ je o vrlo značajnom događaju promocije novog Mevluda, spjeva o Muhammedu, a.s., kojeg je napisao Latić.
ISTOČNA RENESANSA
Stoga je ovo bio historijski koncert. A kad je u pitanju duhovna muzika i pjesma bosanskih muslimana, onda Latiću, koji je suveren na tronu kad je ovo pjesništvo u pitanju, pripadaju svi drugi historijski koncerti. Latić se već kao student javlja kao autor poeme „Amberom ti cvali puti“ sa kojom je 1980. godine izveden mevludski program u Carevoj džamiji u čast obliježavanja 1400 godina postojanja islama.
Potom će se 1990. godine održati historijski koncert ilahija i kasida u „Zetri“,, gdje pored sevdahlinke, dominiraju Latićeve ilahije. Sve što je rađeno od tada do danas, u formi koncerata duhovne muzike u Bosni i Hercegovini, bila je priprosta komercijalizacija i estradizacija duhovne muzike, tako da su ovakvi koncerti bili izgubili na značaju i na popularnosti. Faruk Drina i Mensur Brdar, kao menadžeri ovih koncerata, nažalost, iz koristoljublja su odstranili Latića sa koncerata iako su bez dozvole autora rabili njegove tesktove i numere.
Latić već dugi niz godina nije miljenik režima iako je svojim djelima zadužio samu SDA, napisao je himnu za ovu stranku – „Ja sin sam tvoj“. Čak je Latić kao autor sa svojom poemom „Srebrenički inferno“, na osnovu koje je Đelo Jusić komponirao istoimenu pjesmu posvećenu šehidima Srebrenice, zadužio naciju. Čime bi se Bošnjaci svijetu predstavili u Srebrenici prilikom obilježavanja genocida da nije tog Latićevog djela? Uzevši sve u obzir može se reći da su Latićeva djela najkorisnija i najkonzumiranija od strane vjersko-nacionalnih bošnjačkih elita. I pored svega toga Latić danas ima imidž više političkog disidenta nego miljenika režima. Valjda je zbog toga Rijaset IZ u BiH poništio raspisani konkurs za mevlud, a nakon što je Latić uredno dostavio svoj Mevlud.
U svom obraćanju na otvaranju izložbe „AH, MEJLI…“ posvećenoj Mevludu, u Vijećnici 5. augusta ove godine, Latić je podsjetio na važnost ovog događaja za ukupnu bh. kulturu, a ponajviše u ovom gradu, gdje je stoljećima, tokom tzv. „istočne renesanse“, kako je ovo stoljeća bh. kulture, prije trideset godina, nazvao Čedomil Veljačić, nastajalo je jedno izuzetno pjesništvo na bosanskom, ali i na drugim jezicima: turskom, arapskom i perzijskom, i ispisivano arapskim, latiničkim i ćiriličkim pismom.
„Prema jednom istraživanju rahm. Minke Memije, našeg poznatog bosaniste i historičara bh. kulture“, napomenuo je Latić, „u istoj toj epohi u našoj zemlji pisalo se i stvaralo na još nekoliko pisama i jezika: latinskom, crkvenoslavenskom, sefardskom, italijanskom, ruskom… tako da je neshvatljivo da našu zemlju, tako prosvijećenu i – za ondašnje prilike –svijetlu nazivaju „tamnim vilajetom.“ U čitavom stvaralaštvu naših četiriju kulturnih renesansa, divansko pjesništvo je doživjelo najtežu sudbinu. U svome eseju „Pokušaj sistematizacije bošnjačke književnosti“ rahm. Mustafa Imamović je ustvrdio kako je to pjesništvo – kao i sve što su Bošnjaci ispisali na hurufatu -, preko sto godina bilo ekskomunicirano ne samo iz jugoslavenskog, južnoslavenskog već i iz cijelog evropskoga kulturnog konteksta“.
Latić nije krio da je sretan što je ušao u silsilu tih naših pjesnika i svojim ilahijama, kasidama, gazelima, rubaijama, mesnevijama…, evo i svojim Mevlud-i-šerifom, donio koju pregršt u tu surahiju na hastalu ukupne bh. književnosti.
„Bosanski mevludi su poseban izraz te ljubavi, i ja sam sretan što se – fala milom Allahu, dž.š.- uvrštavam u silsilu naših pjesnika mevluda: Ali-dede Bošnjaka, hafiza Saliha Gaševića, Safvet-bega Bašagića, moga ahbaba Rešada Kadića i svih drugih. Na Ilhami-babinom putu, mnogi od nas, muslimanskih bošnjačkih pjesnika, upravo zbog svoje pjesničke riječi, proživjeli smo teške živote, prošli kroz robije, ponižavanja, osporavanja, ekskomuniciranja… Evo, Grad u kome smo hapšeni i iz koga smo progonjeni, iz tame ćelija i tuge surguna, večeras nas vraća na londžu svoje raskošne i plemenite svjetlosti“, rekao je Latić.
NEDAĆA NE DOLAZI SAMA
Ovdje treba dodati da kad je duhovna tradicija bosanskih muslimana u pitanju baš za njih vrijedi narodna mudrost da „nevolja nikad ne dolazi sama“. Nakon što su se našli u epicentru evropske inkvizitorske mržnje i islamofobije od Balkanskih ratova, potom i Prvog svjetskog rata, bosanski muslimani su ostali bez svoje inteligencije koja je pogubljena ili protjerana. Potom su nakon Drugog svjetskog rata postali žrtve rigidnog ateizma i komunizma, da bi nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu „nesreća“ došla sa islamskog Istoka u vidu rigidnog selefizma koji njihovu duhovnu tradiciju odbacuju kao bid'at/novotariju koju treba iskorijeniti. Posebno je izvođenje mevluda kao vjerske ceremonije bilo „trn u oku“ selefijama te su stoga žestoko agitirali protiv toga. Baš kako je Turčin Sulejman Ćelebi napisao svoj Mevlud, nama poznat u prijevodu Saliha Gaševića, kao odgovor na islamofobiju koja je kuljala Evropom nakon Balkanskih ratova, i za Latićev Mevlud se može reći da je odgovor na selefijsku propagandu kojom se željelo zatrti ovo i ovakvo pjesništvo u Bosni i Herecgovini.
Latić je sigurno jedan od najplodotvornijih živih intelektualaca u Sarajevu. Koliko god je plodotvoran i svestran intelektualac, još više je kontroverzan, posebno iz vremena javnog političkog angažmana kad se smatrao glavnim savjetnikom Alije Izetbegovića, odnosno ideologom SDA. Zbog toga njegova popularnost nije srazmjerna veličini i vrijednosti njegovih djela. Ali u jednom je Latić vrlo konzistentan i vrlo uspješan – to je njegovo duhovno pjesništvo koje je krunisano pisanjem Mavluda. Time je osvojio kraljevski tron duhovne lirike pisane na bosanskom jeziku. I Bog zna da li će ga ikad iko nadmašiti i skinuti sa tog trona.
Ako bi se osvrnuli na vrijeme Latićevih prvih poetskih koraka, oni koji se sjećaju toga vakta sigurno će reći da je to bilo zlatno doba Sarajeva. Osim ZOI-a, što je internacionalno proslavilo Sarajevo, tada se u Sarajevu pojavljuje jedan mladalački zanos kojeg predstvaljaju jednako „Bijelo dugme“ i „Nadrealisti“ , kao i Tabački mesdžid. Kao što je Goran Bregović bio spiritus movens „Dugmeta“, tako je Latić bio spiritus movens Tabačkog mesdžida. Koliko je Latić dao islamskom duhu i identitetu Sarajeva, toliko je Bregović dao u nacionalnom i kulturološkom smislu bosanskom indentitetu. Pošto se, evo, Bregović i Latić, kao prilično vremešni ljudi vraćaju u svoje Sarajevo, nadahnuti porukama onog Sarajeva u kojem su stasali, možemo ih smatrati kulturnim obnoviteljima „Sarajevskog duha“.
Nije puka koincidencija da je Abdulah Skaka, sadašnji gradonačelnik Sarajeva, dijete roditelja koji su se upoznali i zaašikovali, naprimjer, u Tabačkom mesdžidu, kao što nije puka činjenica da Goran pjeva svojim kćerkama kao da pjeva svim religijama u Sarajevu. Bregović želi da generacije njegove djece uživaju u svojoj mladosti kao što je on uživao u svojoj; i to u Sarajevu! Bez obzira na Skakin loš politički imidž u proteklom periodu, odluka da podrži ove umjetnike i njihove koncerte, pokazuje da njegova generacije cijeni, poštuje i razumije generacije koje su živjele i uživale u najplemenitijim kulturnim i duhovnim zaostvaštinama Sarajlija. Bregović i Latić sa svojim djelima stoje rame uz rame jedan pored drugog u dugoj kalvakadi sarajevskih umjetnika. Samo ih mi baš ni ne vidimo takvima.
(TBT)