U Gradskoj Vijećnici je 5. avgusta 2019. godine otvorena izložba „Ah, Mejli“ povodom objavljivanja Mevluda Džemaludina Latića.
Promoviranje novog mevluda uvijek je mnogo više od promoviranja bilo koje i bilo čije zbirke pjesama, a za tu izuzetnost postoje barem dva razloga.
Prvo, mevlud kao književno djelo je svojevrstan tradicijski provodni motiv; on je od one vrste stožernih tekstova cijeloga jednog kulturnog kruga, dijahrono i sinhrono, koji tu kulturu „armira“ ne dopuštajući silama entropije da je destruiraju u ogromnom prostoru i u preduboku vremenu. Naime, u muslimanskoj tradiciji, u povijesti te religije i njene kulture, napisan je gotovo bezbroj mevluda na mnoštvu jezika muslimana u svijetu. U toj jedva preglednoj raznolikosti uvijek je isti „kohezivni faktor“ – rođenje poslanika Muhameda (a. s.) kao osobe koja će u epskom totalitetu mijenjati svijet. Dakle, riječ je o uvijek istom motivu u pjesničkim zahvatima koje bi bilo teško i pobrojati u prostoru i vremenu. Sa stanovišta teorije književnosti (ali i historije književnosti), ta osobena književna vrsta (radije bih je svrstao u književni rod) je fascinantan faktor intertekstualnosti koji u svekolikoj autorskoj raznolikosti mevlūdādjeluje integrativno u jednoj izrazito razuđenoj tradiciji, ne dopuštajući da se ona raspline u prostoru i vremenu. O tim moćima mevlūdāu domenu intertekstualnosti – koja je vrlo zahvalna i produktivna metoda – mogla bi se napisati obimna studija. Osim toga, osobenost mevlūdāsadržana je i u tome što oni na naročit način i vrlo uspješno održavaju čitavu jednu mnogostoljetnu književnu produkciju na „rubnom prostoru“ (a uvijek se na rubovima zbivaju najzanimljivije stvari!) – između „profane“ i religijske/pobožničke književnosti. Iz toga proizlazi izuzetan status i moć mevlūdā– kao neprekidna tenzija ka sakralizaciji jedne kulture.
Druga izuzetnost mevluda je u književnoteorijskoj, književnohistorijskoj pa i estetičkoj činjenici da on ima elementarna obilježja epa kao književnoga roda: iako je posvećen jednoj osobi (Poslaniku), on uvijek predstavlja zahvat u epskom totalitetu – upravo kao ep – jer je Poslanik bio u misiji koja je izrazito nadindividualna, koja se ispoljava u općem, čak u sudbinski općem (epski!), koje je iznad svakog individualnog i lokalnog; on je, dakle, svojevrsna epska pojava u pozitivitetu kakav može sadržavati i izražavati samo ep svojim totalitetom.
Posebno teorijsko pitanje (koje nije za ovu priliku) jest kako tumačiti ili interpretirati činjenicu da se mnoštvo autora u povijesti bave – autorski! – istim epskim motivom.
Prethodnim uvodom – samo kao skicom – želio sam pokazati kako je promocija Mevluda Džemaludina Latića uistinu izuzetan događaj – drukčiji od promocije bilo kakve vrste pjesama. U bilo koju kulturu ne ulazi novi mevlud svaki čas. Stoga imam dojam da naša javnost – pogotovu značajan dio akademske javnosti koja postojano gubi pravo da se tako i naziva – nije svjesna kakav događaj se sinoć zbio u Vijećnici.
Izložba koja je tom prilikom otvorena referira se na divansku književnost, što je još jedan prilog pozitivnom, vrijednosnom kontinuiranju tradicijskog i modernog, savremenog. „Struktura“ promotivnog događaja također je zanimljiva. Priređivač izložbe – sigurno u saradnji s Latićem – postavio je izvode tekstova i fotografije dosadašnjih autora mevlūdāu našoj kulturi. Ta gesta višestruko je značajna. Naime, time Latić izražava svijest o potrebi uvažavanja tradicije, posebno tradicije mevluda; on profesorskom objektivnošću ističe kako su i drugi znameniti autori pisali mevlude i ispoljava afirmativan odnos prema njihovim djelima. Dakle, Latić profesorskom uozbiljenošću i odgovornošću, ali i pjesničkom odvažnošću, itekako, pridružuje svoj Mevlud tome nizu mevlūdāu povijesti bosanskih muslimana. To je dobra ideja, znatno bolja i čestitija nego da je promovirao samo svoj Mevlud: ovo je bio otvoreni i odvažan poziv na samjeravanje vrijednosti.
Sinoćnjom izložbom i promocijom zbiva se još nešto naročito. Naime, kada u neku tradiciju ulazi novo i vrijedno književno djelo, onda ni ta tradicija ne može više ostati ista, ne može biti statična, jer novo djelo vrši snažna gibanja u cijelom vrijednosnom sistemu svoje vrste, ili roda čak; tradicija u svekolikoj prošlosti postaje živa. To je ona jedinstvena čarolija za koju je kadra umjetnost i zbog koje ona jest toliko dragocjena.
A Latićev Mevlud ulazi kao poetski artikuliran i snažan glas u tu svekoliku „mevludsku polifoniju“.
(TBT, Autor akademik Esad Duraković)