Piše: Dominique Moisi, thebosniatimes.ba
Charles de Gaulle imao je „određenu ideju o Francuskoj“. Ali da li Ursula von der Leyen, naredna predsjednica Evropske komisije, ima određenu ideju o Evropi, kao što ju je imao Jacques Delors kada je bio na najvišoj funkciji Evropske unije?
Možda je to nepravedno i nebitno pitanje. Uostalom, pogledi samog Delorsa na Evropu su evoluirali tokom vremena. Još šire, evropska politika (a samim tim i političari) je postala pragmatičnija i manje idealistička tokom pola vijeka od De Gaulleove smrti. Političari današnjice su (u najboljem slučaju) ambiciozni izvršioci i, češće nego što to nije slučaj, lukavi u preživljavanju. Ipak, naredni predsjednik Komisije će preuzeti dužnost u vreme kada je Evropi očajnički neophodan vizionarski lider, a ne puki ugovarač.
Istina, daleko od toga da je Von der Leyen loš izbor. Ona će biti prva žena na najvišem položaju u EU, i prva osoba iz Njemačke na tom mjestu od Waltera Hallsteina krajem 1950-ih i 1960-ih, kada su evropske integracije bile u povoju. Osim toga, Von der Leyen je neupitno proevropski nastrojena i atlantista. A, kao bivša njemačka ministrica odbrane, upoznata je sa sve kritičnijim sigurnosnim problemima sa kojima se Evropa suočava.
Drugim riječima, Von der Leyen zadovoljava mnoge kriterije, iako je njena nominacija bila rezultat složenog niza kompromisa. Pa ipak, uporedo uz opće osjećanje olakšanja što su se lideri EU uspjeli složiti oko kandidata, ostala je zabrinjavajuća sumnja u to da li će Evropa zaista imati najbolju osobu – i tim – na čelu.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron često je govorio, i javno i privatno, da bi kvalitet trebalo da bude jedini kriterij za izbor evropskih lidera, dok su nacionalnost i politička pripadnost od sekundarnog značaja. Ipak je već previše dugo Evropa birala svoje lidere uglavnom na osnovu njihovih ograničenja – ne samo zato što su nacionalni lideri željeli osigurati da nemaju rivale u Briselu.
Od Jose Manuela Barosoa – čovjeka poznatog uglavnom po njegovoj jedinstvenoj sposobnosti da ne kaže ništa na deset jezika – do Jean-Caludea Junkera, najvišu poziciju u Evropi su držali upadljivo prosječni lideri. Posljedični deficit liderstva je Evropskoj uniji nanio veliku štetu tako što je pojačao sve prisutniji osjećaj otuđenosti između građana i elita na kontinentu. S obzirom na to da se Evropa sada suočava sa najvećim vanjskim i unutrašnjim izazovima, od uspona Kine do širenja populizma, ona mora konačno napraviti promjenu i početi birati svoje lidere na osnovu njihovih zasluga.
Macron, sa svoje strane, od samog početka nije krio svoje visoko mišljenje o još jednoj ženi potencijalnoj predsjednici Komisije: Dankinji Margrethe Vestager. Kao komesarka EU za tržišnu konkurenciju, Vestager je uspješno primijenila pravila bloka protiv američkih tehnoloških giganata, a verbalni napadi predsjednika Donalda Trumpa na nju su samo dodatno povećali njenu popularnost među Evropljanima.
Ali sada je na Von der Leyen da napravi jasan zaokret u odnosu na razočaravajući mediokritet skorašnjih lidera EU. Naročito kada su posredi ekonomska pitanja, njen uvodni pragmatični govor u Evropskom parlamentu je bez sumnje bio uvjerljiv, uz kombiniranje kohezivnosti i jasnoće u njenoj želji da se krene ka post-ugljeničnom svijetu. Ona je i ozbiljan politički igrač. Mnogi u Njemačkoj vjeruju da je ona ministarstvo odbrane smatrala odskočnom daskom ka ostvarivanju svoje stvarne ambicije: da postane kancelarka.
Ipak se mnogi evropski posmatrači, uključujući i mene, i dalje pitaju da li Von der Leyen ima pravu kombinaciju harizme, čvrstine, otpornosti i političke inventivnosti da bi bila lider kakav je Evropi potreban. Za početak, duboko podijeljeni Evropski parlament će biti mnogo teže okupiti i upravljati njime nego ikada ranije. Čisto nacionalna politička pitanja će češće preuzimati prednost, dok će se složeni, oportunistički savezi stalno sklapati, mijenjati ili raskidati.
Osim toga, čak i najharizmatičniji predsjednik Komisije bi možda imao muku prevladati napetosti i kontradikcije koje su svojstvene tom poslu. Von der Leyen će morati zadržati povjerenje nacionalnih lidera koji su je nominirali, a da pritom ne izgleda kao njihov portparol. Istovremeno, ona mora zadobiti povjerenje Evropskog parlamenta, koji ju je tijesnom većinom potvrdio za predsjednicu. Iznad svega, ona mora biti ljudsko lice uglavnom anonimne birokratije EU i da se, kao takva, direktno i ubjedljivo obraća Evropljanima.
Ovo bi nekima moglo djelovati kao nemoguć zadatak, ali to je sada važnije nego ikad. Kada je evropska himna, Bethovenova „Oda radosti“, svirala na uvodnom zasjedanju novog parlamenta ovog mjeseca, poslanici britanske Stranke za Brexit su okrenuli leđa, a članovi stranke Marine le Pen Nacionalni zbor su odlučili da ostanu sjediti.
Činjenica da takvo barbarstvo u srcu EU postaje gotovo banalno čini izbor predsjednika Komisije još značajnijim. Nadajmo se da je Von der Leyen zavarala skeptike, i da je zaista lider kakav je Evropi potreban i kakvog zaslužuje.
/Autor je specijalni savjetnik na Institutu Montaigne u Parizu/
(TBT, Project Syndicate)