Piše: Osman Softić, thebosniatimes.ba
Svoje geopolitičke interese američki planeri kamufliraju brigom za zaštitu ljudskih prava. Američke ratove protiv slabih, sankcijama iscrpljenih i vojno inferiornih protivnika, francuski naučnik Emanuel Todd nazvao je ‘teatralnim američkim mikromilitarizmom’ (Todd, 2001). Nakon perioda hladnog rata američku vojnu silu uglavnom su osjetile muslimanske i arapske zemlje čiji režimi se zbog otpora američkoj hegemoniji nisu uklapali u američku viziju svjetskog ili regionalnog poretka na Bliskom istoku. Protivnici koji su identificirani kao ‘osovine zla’, ‘podstrekači terorizma’ ‘trojke zla’ ili otuđeni elementi ‘rogue states’ označeni su kao prijetnja amerikocentričnom svjetskom poretku. Objekti agresije uglavnom su bile zemlje koje se odupiru dominaciji američkih poslovnih korporacija koje žele kontrolirati prirodne i energetske resurse tih zemalja. Na udaru su se našle i nemuslimanske zemlje koje su pokušale ostvariti veći stupanj autonomije i očuvati neovisnost od Vašingtona zbog drugačijeg modela ekonomskog razvoja nakon što su se uspjele osloboditi kolonijalnih sila. Na udaru američke agresije prvi put se našao Iran čiju su legitimnu vladu demokratski izabranog premijera Momahmeda Mossadeqa 1953 Amerikanci svrgnuli uz pomoć Velike Britanije kako bi na tron instalirali jednog od najvećih despota kojeg je islamski svijet ikad poznavao, monarha Rezu Pahlevija.
VELIKI I MOĆNI PRIJATELJI
Američke spletke osjetila je i Australia, jedan od najbližih saveznika SAD-a. 1975. Vašington je pomoću CIA-a kumovao u rušenju progresivne umjerene socijaldemokratske vlade koju je predvodio laburistički premijer Goff Whitlam, nakon dvije decenije konzervativne vladavine kojom je dominirao proamerički liberal Robert Menzies. Dvojica respektabilnih bivših premijera Australije, Malcolm Fraser (liberal) i Paul Keating (laburista) javno su kritizirali odsustvo nezavisne australijske vanjske politike i njenu servilnost Vašingtonu. Fraser je subordinaciji Kanbere Vašingtonu posvetio i knjigu ‘Dangerous allies’ (Opasni saveznici) u kojoj navodi da se Australia od svog postojanja ne samo u pogledu sigurnosti već i u sferi formuliranja vanjske politike oslanjala na pomoć ‘velikih i moćnih prijatelja’ “great and powerful friends”(Fraser, 2014). Ranije je to bila Britanska imperija a nakon nje SAD. Fraser tvrdi da je Australija smišljeno provodila politiku strateške ovisnosti (strategic dependence) o Vašingtonu u uvjerenju da će joj to omogućiti sigurnost i ekonomski prosperitet. Fraser je zagovarao nezavisnu vanjsku politiku Australije smatravši da Australija ne bi trebala slijediti Ameriku u njenim globalnim ratovima, pogotovo ako oni nemaju reperkusije po sigurnost Australije. Fraser je insistirao da Australija treba prekinuti stratešku ovisnost o Americi i okrenuti se nezavisnoj vanjskoj politici.
Američku silu su osjetile zemlje srednje i južne Amerike: Nikaragva, Čile, Venecuela, Panama, ali i druge zemlje regiona. U Čileu je 1973. na nagovor američkog državnog sekretara Henrija Kisingera a uz pomoć CIA-a svrgnut demokratski izabrani lider Salvador Allende. U Nikaragvi je 1981. Reaganova administracija ilegalno i tajno finansirala i obučavala najreakcionarnije desničarske terorističke pobunjenike (Contras), na isti način kao u Siriji tokom proteklih osam godina, koje je upotrijebila protiv popularne narodne socijalističke vlade Sandinista koje je u to vrijeme predvodio Daniel Ortega, današnji predsjednik Nikaragve. Sandinistička socijalistička partija dobila je ime po poznatom revolucionaru Augustou Cesaru Sandinou, koji se borio za slobodu od američke agresije 1930.
Zemlje sjeverne, srednje i južne Amerike američka administracija smatra vlastitim dvorištem u koje ne dozvoljava pristup drugim silama. Ovakav odnos Vašingtona nepromijenjen je još od kad je SAD uspio potisnuti kolonijalne evropske sile Englesku, Portugal i Španiju iz svoje orbite. Tako je nastala Munroeova doktrina koja je označila početak američke regionalne hegemonije u zapadnoj hemisferi. Američki predsjednik James Munroe je 1823. proglasio zapadnu američku hemisferu zonom nepoželjnom za druge zemlje zabranivši evropskim kolonijalnim silama da se miješaju u region sjeverne i južne Amerike. Monroe je dao garancije da se američka vlada neće miješati u unutrašnja pitanja evropskih sila ni kolonijalne teritorije koje su ove zemlje kolonizirale drugdje u svijetu. Uspon američke vojne moći kao globalnog hegemona službeno se u početku nije opravdavao brutalnom silom. Naprotiv, američki narativ bio je naslonjen na slobodoljubivost američke republike i njenu navodnu opredijeljenost i motivaciju da pomogne koloniziranim zemljama da se oslobode tutorstva evropskih kolonijalnih sila, što je s oduševljenjem bilo prihvaćeno od strane koloniziranih zemalja. Sličnu strategiju Vašington je također primijenio i u zapadnoj Aziji koju danas nazivamo Bliskim ili Srednjim istokom. U ovom području američki predsjednik Dwight Eisenhower, nakon krize oko Sueskog kanala, primjenjuje 1957. politiku koja je podrazumijevala da se bilo koja bliskoistočna zemlja ima pravo obratiti Americi u slučaju prijetnje agresijom za koju se vjerovalo da bi mogla doći od Sovjetskog saveza ili neke druge sile. ‘Ajzenhauverova doktrina’ i danas je na snazi glede američke politike prema Bliskom istoku.
GRANDE STRATEGIJA
Američka velika (grand) strategija globalne dominacije utemeljena je na kombinaciji vojne i ekonomske sile ali i mehke moći koju Vašington projicira širom svijeta. Njena globalna dominacija utemeljena je prije svega na Monroevoj doktrini koja postulira apsolutnu kontrolu zapadne hemisfere i na vojnoj dominaciji nad nekoliko ključnih tačaka koje planeri u Vašingtonu smatraju kritičnim za očuvanje američke globalne hegemonije. Prema teoriji neo-realizma u međunarodnim odnosima koju postuliraju najznačajniji suvremeni američki teoretičari John Mearheimer i Stephen Walt, kao i njihovi prethodnici Hans Morgenthau i Kenneth Waltz, takođe protagonisti originalne varijante teorije realizma, za američku je hegemoniju važno da očuva kontrolu zapadne hemisfere i da projekcijom vojne moći, ekonomske dominacije i širenjem mehke moći ne dozvoli ni jednoj regionalnoj sili ili savezu više država da dovedu u pitanje američku dominaciju vlastitim aspiracijama da postanu regionalni hegemoni u tri najvažnije strateške regije svijeta: zapadnoj Evropi, Perzijskom zaljevu i istočnoj Aziji.
Tokom dvadesetog stoljeća SAD je u dva svjetska rata i jednom hladnom ratu svaki put porazila protivnike koji su nastojali uspostaviti regionalnu hegemoniju u Evropi i istočnoj Aziji. Amerika i njeni saveznici pobijedili su imperijalnu Njemačku, imperijalni Japan i nacističku Njemačku a u hladnom je ratu trijumfovala kao ideološki pobjednik nad Sovjetskim savezom koji se na miran način raspao. Prioritet Vašingtona u prošlom je stoljeću bio dominacija Evropom, zatim Perzijskim zaljevom a tek na trećem mjestu nad istočnom Azijom. Danas se ovaj redoslijed promijenio. Prema Mearsheimeru, Americi je danas na prvom mjestu prioritet očuvanje status quo u istočnoj Aziji gdje postoji najveći rizik i realna mogućnost ozbiljnog izazova američkom poretku u tom dijelu svijeta, koji dolazi od Kine. Narodna republika Kina ima ozbiljne ambicije i realne šanse da ugrozi dosadašnju američku dominaciju u istočnoj Aziji. Upravo zbog straha od mogućnosti kineskog izazova američkoj hegemonističkoj poziciji u istočnoj Aziji, Obamina administracija je 2012. inicirala potpunu reorijentaciju američke vanjskopolitičke i vojne strategije koja je podrazumijevala rebalans i pomjeranje 60 posto vojnog arsenala ka istoku Azije koja je ocjenjena kao najdinamičnija regija svijeta koja generira najviše bogatstva i inovacija. Obamina strategija nazvana je ‘pivot to Asia’ ili samo ‘pivot’. Ova strategija također je podrazumijevala i reorganizaciju strateških vojnih saveza Vašingtona sa ključnim američkim partnerima u istočnoj Aziji radi okruženja Kine a u cilju očuvanja američke regionalne hegemonije koju bi Kina mogla ugroziti. Ova doktrina predstavlja najozbiljniju promjenu američke ‘grand strategije’ od drugog svjetskog rata do danas i naišla je na ozbiljne kritike. Neki posmatrači su je ocijenili štetnom i nepotrebnom, tvrdeći da je ova doktrina oslabila američku poziciju na Bliskom istoku i u Evropi, te da do danas nije postigla očekivani rezultat, jer nije uspjela spriječiti rast Kine. Osim toga, sve više azijskih zemalja, kineskih susjeda, uviđa stanovitu korist od kooperativnog odnosa s Kinom, posebno u okviru najvećeg globalnog razvojnog projekta u povijesti čovječanstva, kineske infrastrukturne inicijative pojas i put (OBOR). Doktrina ‘pivot’ ka istoku Azije postulira revitalizaciju američke ekonomije većim angažmanom na istoku Azije, slabljenje i sputavanje kineskih potencijala i okruženje potencijalnog rivala kako Kina ne bi vremenom istisnula Ameriku iz regiona. Kičmu američke alijanse u Aziji čine prije svega tradicionalni saveznici Japan, Australia i Južna Koreja, kojem se nedavno pridružila India koja ima ulogu novog američkog strateškog partnera. Indiji odgovara slabljenje moćnijeg regionalnog rivala Kine. Vašington također računa na pomoć manjih ali strateški važnih zemalja: Vijetnama, Kambodže i Mijanmara te drugih partnera koje je Obamina administracija pokušala kultivirati u cilju njihovog regrutiranja za nove saveznike Vašingtona. Važan američki saveznik u istočnoj Aziji Tajland, druga je najmoćnija ekonomija ASEAN-a, poslije Indonezije. Svrgavanjem s vlasti proameričke političke dinastije kojom je upravljao bivši izbjegli lider Thaksin Shinawatra a kasnije njegova sestra i dolaskom na vlast vojne hunte 2014. Tajland se udaljio od Vašingtona i približio Kini s kojom ima bliske ekonomske odnose, posebno u okviru globalne kineske ekonomske inicijative Pojas i put (OBOR) ali i na vojnom planu. Okretanjem Tajlanda prema Kini oslabljena je pozicija Vašingtona u ovom strateški značajnom dijelu Azije. Pokušaj predsjednika Trumpa da omekša odnose sa Sjevernom Korejom također je motiviran željom da se približi granicama Kine. Toleriranje politike genocida nad Rohindža muslimanima u Mijanmaru i kultiviranje bliskih odnosa sa defacto liderom ove zemlje Aung Sang Suu Chi, takođe je sračunato sa ciljem uvlačenja Mijanmara u orbitu Vašingtona za slučaj vojnog sukoba s Kinom ako do njega dođe. Ipak, američka hegemonija u istočnoj Aziji koju Vašington projicira prije svega dominacijom nad Tihim i Indijskim okeanom a koju opravdava i legitimira potrebom očuvanja slobodnog protoka energenata i roba i zaštitom globalnog liberalnog poretka (rules-based international order). Kina je sila koja se zalaže za promjenu pravila igre i reviziju status quoa budući da je sadašnji poredak kreiran u interesu Amerike i njenih zapadnih saveznika i njihovih interesa. Teoretičari poput Mearsheimera vjeruju da Kina gaji ambicije za uspostavom regionalne hegemonije u istočnoj Aziji koji je realan, pod uvjetom da se ekonomski rast Kine nastavi dosadašnjim tempom, ali da to neće moći postići bez sukoba sa SAD-om, zbog nastojanja Vašingtona da zadrži američku dominaciju u istočnoj Aziji.
TIHA INVAZIJA
Amerikanci i njihovi saveznici Kinu optužuju za agresivnu politiku prema otočju u Južnom kineskom moru na čije teritorijalne vode pravo polažu Filipini, Malezija, Vijetnam i druge zemlje regiona. Ove zemlje ne žele ući u sukob s Kinom po ovom pitanju iako ih Vašington huška na zaoštravanje sukoba. Zbog očuvanja supremacije u ovom dijelu svijeta, američki liberalni vanjskopolitički establišment koristi razne strategije u cilju izazivanja međuetničkih sukoba, podržava separatističke pokrete u nekim zemljama, koristi i taktiku obojenih revolucija (npr. u Tajlandu i Maleziji) kako bi izazvao promjenu režima u onim zemljama regiona koje su prijateljski opredjeljene prema Kini u cilju dovođenja na vlast političkih snaga koje će biti agresivnije opredjeljene za konfrontaciju s Kinom. Najnovije subverzivne djelatnosti SAD provodi i u Hong Kongu koji iako pripada Kini zadržao je drukčiji politički sistem u skladu sa sporazumom jedna zemlja dva sistema (Cartalucci, 2019).
Tokom proteklih nekoliko godina intenzivirana je antikineska retorika i histerija protiv Kine u regionu koja ima za cilj jačanje lokalnih nacionalizama, demonizaciju Kine i širenje straha od kineske opasnosti. Koliko su neke zemlje podložne uticaju ove američke strategije protiv Kine najbolje ilustrira primjer Australije, jednog od najbližih američkih saveznika. U svrhu demonizacije Kine koristi se akademska zajednica i mediji a političari koji iskazuju ambivalentnost prema politici demonizacije Kine ili su proglašeni isuviše bliski kineskim stavovima protiv njih se provodi čistka ili ‘lov na vještice’. Mladi opozicioni senator Laburističke partije Australije Sam Dastyari koji je porijeklom Iranac, rođen u Teheranu, bio je prisiljen dati ostavku na sve parlamentarne dužnosti nakon optužbi da je održavao bliske odnose sa kineskim poslovnim tajkunom koji se dovodi u vezu za Komunističkom partijom Kine (Remeikis, 2017). Dastyari, donedavno jedan od najperspektivnijih mladih senatora i generalni sekretar najznačajnije regionalne partijske organizacije u Sydneyu, morao se povući jer je svojim izjavama proturječio zvaničnim stavovima laburističke partije kada je izjavio da ‘Kina ima pravo na svoj povijesni teritorij u Južnom kineskom moru’. Karijera ovog perspektivnog senatora preko noći je uništena zbog optužbi za bliskost politici Kine. Jedan od vodećih teoretičara društvenih nauka u Australiji, akademik centrističke orijentacije Clive Hamilton izazvao je revolt velikog broja građana, poslovne zajednice ali ponajviše kineske zajednice koja broji milion članova u Australiji, kada je objavio knjigu o navodnoj kineskoj invaziji Australije. Hamilton u knjizi ‘Tiha invazija: Kineski uticaj u Australiji’ optužio je Beijing da ima aspiracije prema Australiji koju smatra strateški važnom za svoje ambicije u Aziji. (Hamilton, 2018). Hamilton svoje optužbe na račun Beijinga temelji na izjavama elemenata imigrantske kineske zajednice, tradicionalno suprotstavljene komunističkoj ideologiji i bivšim kineskim diplomatima koji su zatražili politički azil u Australiji. Na temelju navodnog kineskog uticaja, vlada Australije donosi novi drakonski zakon kojim se nanovo regulira strano uplitanje u unutrašnja pitanja Australije i daju šire ovlasti obavještajnoj zajednici. Ove primjere navodimo tek ilustracije radi kako bismo pojasnili nivo antikineske histerije, demonizacije Kine i medijskog kondicioniranja javnosti za eventualni budući sukob s Kinom, u kojem se od američkih saveznika u regionu traži podrška za očuvanje hegemonije Vašingtona čak i onda kada je to u suprotnosti sa nacionalnim interesom zemalja regiona.
LIBERALNA HEGEMONIJA
Pad korumpiranog kleptokratskog režima Nadžiba Razaka u Maleziji 2018. godine čija je UMNO partija više od 60 godina kontinuirano vladala Malezijom ne bi bio moguć, unatoč najvećem finansijskom skandalu koji je zapamćen u novijoj političkoj povijesti jedne zemlje, a za koji se tereti bivši lider, da u jedra opozicije nije puhnuo vjetar iz Vašingtona upravo zbog pretjerane bliskosti bivšeg malezijskog lidera Kini, s čijim je državnim kompanijama potpisao niz kapitalnih projekata u okviru inicijative OBOR. Obzirom na strateški značaj malajskog moreuza (Straits of Malacca) za američku kontrolu trgovinskih puteva u jugoistočnoj Aziji sa stanovišta američkih hegemonističkih interesa bilo bi nedopustivo Maleziju prepustiti snažnijem uticaju Kine, što bi se neminovno desilo da je kojim slučajem Nadžibov režim ostao na vlasti. Stoga je finansijski skandal 1MDB odlično poslužio kao mobilizacijski mehanizam za homogenizaciju opozicionih snaga u Maleziji protiv režima, tako da je stvarni razlog američke podrške njegovom svrgavanju s vlasti, Nadžibov zaokret prema Kini, pao u drugi plan, na zadovoljstvo strateških planera u Vašingtonu koji su se mogli pohvaliti opredijeljenošću za demokraciju i borbu protiv korupcije i kleptokracije. Naravno, u drugim dijelovima svijeta kleptokrati puno većih razmjera od Razaka i dalje uživaju punu američku zaštitu i podršku.
Druga neuralgična tačka na kojoj SAD želi po svaku cijenu očuvati dominaciju je Perzijski zaljev. Za Vašington nije toliko bitna kontrola šireg Bliskog istoka, npr. Levant, jer taj dio nije kritičan za očuvanje američke regionalne hegemonije, osim u mjeri koliko je to bitno za sigurnost Izraela. O tome svjedoči prepuštanje Levanta Rusiji i Iranu nakon poraza američkog projekta promjene režima u Siriji koji su najviše podržavali američki saveznici Turska, Qatar i druge zaljevske zemlje, i naravno, Izrael. Dominacija nad Perzijskim zaljevom pak, apsolutni je prioritet za očuvanje američke hegemonističke pozicije. Kroz Perzijski zaljev prolazi preko 30 posto svjetskih naftnih i plinskih energenata. Oni nisu toliko važni za SAD u pogledu konzumacije koliko je za Ameriku bitno da kontrolira, dozira i upravlja njihovu proizvodnju, da ih po potrebi negira svojim potencijalnim rivalima, prije svega Kini, ali i da spriječi nezavisno raspolaganje naftnim resursima u zemljama poput Irana, koje Vašington smatra neprijateljem. Perzijski zaljev predstavlja žilu kucavicu globalne ekonomije upravo zbog energetskog značaja ovog dijela svijeta, bez čijih bi energenata došlo do paralize i kolapsa svjetske ekonomije.
Treći prioritet Vašingtona je dominacija Evropom. Otuda je u protekle dvije godine, nakon izbora Donalda Trumpa, primjetan sve veći strah koji pokazuju evropski protagonisti i glavni korisnici politike liberalne hegemonije. Liberalne proameričke evropske elite svakim su danom sve više na udaru kritika rastuće evropske ljevice, a još više ultrakonzervativne desnice, koja je u politici predsjednika Trumpa prepoznala svojevrsnog saveznika. Evropske liberalne elite koje su se tokom proteklih godina ozbiljno otuđile od svojih naroda zaštićene koncentracijom birokratske moći u Briselu odakle sve vrijeme primjenjuju beskrupuloznu neoliberalnu politiku a u interesu malog broja bogatih oligarha i poslovnih korporacija i privatnih interesa, zanemarujući pritom volju, sentiment i legitimne aspiracije svojih građana, odgovorne su za rast ekstremne desnice i populističkih i šovinističkih demagoga koji nastoje profitirati od paralize evropske političke elite. Ipak, prioriteti američke globalne politike koji je tjeraju na veći angažman na istoku Azije i u Perzijskom zaljevu, Evropu će učiniti još manje relevantnom za američkog hegemona. Ovaj autor vjeruje da je strah od američkog udaljavanja iz Evrope koje iako nije sasvim izvjesno, može se smatrati logičnim slijedom koji diktiraju globalni američki imperativi neovisno od toga ko ovoga momenta sjedi u ovalnom uredu Bijele kuće. Taj strah je jedan je od osnovnih razloga sistematskog, sinhronizovanog i histeričnog demoniziranja Rusije i njenog lidera Putina koji dolaze iz medija i centara moći kojim dominiraju protagonist projekta liberalne hegemonije. U vrijeme hladnog rata američka politika širenje liberalizma i američkog sistema vrijednosti bila je znatno sputana postojanjem Sovjetskog saveza zasnovanog na suprotstavljenom sistemu vrijednosti, komunističkoj ideologiji i drugačijem modelu ekonomskog razvoja koje je ova sila nastojala promovirati u nekim dijelovima svijeta kao alternativu američkom poretku. Zbog rivalstva dvije supersile koje su posjedovale ogromni arsenal nuklearnog oružja, nije došlo do njihovog direktnog sukoba zahvaljujući strahu od upotrebe nukleranog oružja. Svaki direktan sukob dvije super sile nosio je rizik upotrebe nuklearnog oružja. Posjedovanje arsenala nuklearnog oružja garantirala je uzajamno uništenje koje su teoretičari međunarodnih odnosa tog perioda nazvali pseudonimom MAD (mutually assured destruction – uzajamno zagarantovanom destrukcijom). Nakon raspada SSSR-a, SAD se osjetio trijumfalnim. Ni jedna sila mu se više nije mogla suprotstaviti. Američka vojna moć u jednom momentu postala je tako velika i neograničena, a njena ekonomija tako robusna i bez premca u svijetu do te mjere da je to navelo neke strateške planere u Vašingtonu da američki sistem vrijednosti, kapitalizam, američki model liberalne demokracije i pogled na svijet odjedanput mogu silom nametnuti ostatku svijeta. Madeleine Albright, državna sekretarka Clintonove administracije, izjavila je kako je “Amerika nezamjenjiva nacija” (indespensible nation). “Mi smo veći od ostalih, mi vidimo dalje od ostalih” (we stand taller, we see further), izjavila je Albright opijena američkom vojnom moći. Ovaj period u novijoj povijesti SAD-a i međunarodnih odnosa karakterizira američki unilateralizam koji više ne preza od upotrebe vojne sile radi ostvarivanja ciljeva američke vanjske politike gdje to u toku hladnog rata nije bilo čak ni zamislivo. Američki teoretičar Charles Krauthammer 1990. objavljuje esej ‘The Unipolar Moment’ ‘Monopolarni trenutak’. On pak, upozorava da američki monopolarni moment neće trajati duže od jedne decenije, upozorivši da će ponovo izroniti nestabilni multipolarni poredak. (Mastanduno, 1997).
ERA KRAJA POVIJESTI
Trijumfalna opijenost američkom moći i superiornošću liberalne demokracije nad sovjetskim komunizmom, navelo je neke teoretičare političkih nauka u Americi da postuliraju tako optimističke teorije kojim su pokušali dokazati da je svijet uplovio u eru kraja povijesti. Francis Fukuyama, ugledni teoretičar političkih nauka, 1989. piše esej a kasnije i knjigu ‘Kraj povijesti i posljednji čovjek’. Fukuyama postulira da je trijumfom liberalne demokracije nad ostalim ideologijama ljudsko društvo, makar u sferi ideja, dosegnulo kraj povijesti ali da se to još uvijek nije manifestiralo u realnom i materijalnom svijetu. Po Fukuyami, liberalna demokracija najsavršeniji je sistem organizacije ljudskog društva kojem se ni jedna druga vrijednost ne može suprotstaviti. Fukuyamina teorija, ma koliko bila utopijska kao i komunizam, budući je utemeljena na stanovitom obliku tumačenja Hegelove filozofije dijalektičkog materijalizma na čijim se vizijama temeljio i utopijski socijalizam, postala je opasna teza. Američki su je stratezi i vojni geopolitički planeri u Vašingtonu ozbiljno shvatili i njome pokušali naučno opravdati vođenje intervencionističke politike i neokolonijalnih ratova protiv muslimanskih zemalja. Neokolonijalne ratove u Afganistanu i Iraku pravdali su borbom protiv terorizma koji su sami dobrim dijelom producirali. Pokušaj Vašingtona da zagospodari cijelim svijetom opijen trijumfom monopolarnog trenutka Paul Kennedy označio je kao ‘imperial overstretch’, neograničeno širenje koje finansijski ne može izdržati. Ovaj vodeći historičar univerziteta Yale opisao je nagon za imperijalnim ambicijama Vašingtona čije je planere kritizirao da su se toliko pružili da više nisu u stanju kontrolirati svoje vojne i ekonomske imperijalne aspiracije (Gaiser, Kovač, 2012).
Vojni stratezi i političari američkog estabišmenta poput Madeleine Albright postavili su pitanje svrsihodnosti posjedovanja tako velike vojne sile koju su imali na dispoziciji ako tu silu ne mogu upotrijebiti u cilju širenja demokratskih vrijednosti i ideala na kojima je zasnovana američka republika. Još popularniji ideolog američkog naučnog establišmenta od Fukuyame, professor Samuel Huntington, jedan od vodećih američkih politikologa lancirao je tezu o tzv. sukobu civilizacija. Obe teorije pojavile su se na početku monopolarnog svjetskog poretka kojim je dominirala Amerika u eminentnim časopisima američkog liberalnog establišmenta National Interests i Foreign Affairs. Obje teorije su, svaka na svoj način, bile opasne i pogrešne, jer su američkim strateškim planerima koji su čekali priliku za nametan je liberalne hegemonije omogućile teoretsku osnovu i opravdanje za nekontroliranu upotrebu vojne sile u cilju širenja američkih vrijednosti i njihovo nametanje ostatku svijeta ne mareći pritom za različite povijesne, kulturološke, ekonomske i ideološke vrijednosti i partikularnosti ostatka svijeta. Ovaj monopolarni moment u modernoj povijesti svijeta označio je početak nove američke politike koji je ugledni teoretičar međunarodnih odnosa u okviru škole realizma, profesor John Mearsheimer nazvao početkom širenja liberalne hegemonije za koji Mearsheimer tvrdi da je doživio potpuni neuspjeh i krah (Mearsheimer, 2018). Kao teoretičar škole ofanzivnog realizma u međunarodnim odnosima Mearsheimer važi kao jedan od najozbiljnijih kritičara američke politike liberalne hegemonije koju su različitim intenzitetom i u drugačijim nijansama američke administracije primjenjivale kako u vrijeme administracije Bila Clintona i Georgea W. Busha tako i u vrijeme prvog predsjedničkog mandata Baraka Obame. Ova politika se primjenjuje prema zemljama istočne Evrope, uključujući i zemlje nastale na ruševinama bivše Jugoslavije. Pokušaj njene primjene prema zemljama muslimanskog svijeta, pak, doživjela je nešto drugačiji epilog. Politika liberalne hegemonije primjenjivana je putem upotrebe vojne sile u Iraku, putem obojenih revolucija u zemljama istočne Evrope, prvenstveno Ukrajini, širenjem NATO pakta na istok, i to u suprotnosti sa obećanjima i garancijama koje je američki predsjednik Ronald Reagan verbalno dao Mikailu Gorbachovu. Ova politika zagrizla je tvrd orah onog momenta kada je u ime demokracije, slobode i ljudskih prava, putem obojenih revolucija i izazivanjem nereda i destabilizacijom Gruzije i Ukrajine, pokušala građane ovih zemalja kondicionirati za kasniju inkorporaciju u NATO. Strategija širenja liberalne hegemonije naišla je na oštru reakciju Rusije čiji nacionalni interes nije mogao dopustiti širenje NATO-a do granica same Rusije. Za izbijanje sukoba u Ukrajini i aneksiju Krima od strane Rusije John Mearsheimer stoga isključivo optužuje politiku američke administracije koja ih je neminovno isprovocirala, dok poteze Moskve smatra sasvim očekivanim i opravdanim. Štaviše, ruski predsjednik Vladimir Putin primijenio je isti princip koji Amerika sama primjenjuje u sferi kojom dominira a po principima Monroeove doktrine.
GLOBALNI UNILATERALIZAM
Demonizaciju Rusije i histerične medijske napade koje u proteklih nekoliko godina lansiraju zapadni centri moći povezani s agresivnom politikom širenja liberalne hegemonije, nedavno je potpuno demaskirao i predsjednik malezijske vlade Mahathir Mohammed. Mahathir je izrazio sumnje u optužbe zapada da su pro-ruske separatističke snage na istoku Ukrajine oborile malezijski putnički avion koji je pogođen raketom iznad kriznog područja za vrijeme najžešćih sukoba u Ukrajini (Anisah Shukry, Wout Vergauwen, 2019). Nedavno objavljeni izvještaj američkog specijalnog tužioca Roberta Muellera zaduženog da istraži optužbe na račun Donalda Trumpa za navodnu kolaboraciju sa ruskim službama kako bi ostvario pobjedu na izborima, dokazao je da nije bilo nikakve veze između miješanja Kremlja i izbora Trumpa za predsjednika SAD-a. Muellerov izvještaj oborio je optužbe da je Trump navodno bio u dosluhu sa ruskim interesima. Pomenuti primjeri ilustriraju neke od najupečatljivijih pokušaja demonizacije Rusije i Vladimira Putina. Histerična medijska hajka kojom se Putina sračunato pokušava diskreditirati, a Rusiju optužiti za potencijalnog agresora, govori do koje mjere su protagonosti širenja liberalne hegemnije spremni otići u cilju očuvanja ideoloških pozicija na kojim počiva globalni američki hegemonizam. Nosioce agresivnih metoda širenja ideologije liberalne hegemonije bilo bi pogrešno reducirati na politiku jedne ili druge američke administracije. Tu politiku provodile su i demokratska i republikanska administracija. Dominantnu udarnu snagu i protagoniste ove ideologije čini uticajna klika moćnih pobornika neokonzervativne struje koja je dominirala u vrijeme Bušove, a njeni ostaci zadržali su se i za vrijeme Obamine administracije. Iako je Donald Trump pobjedio na predsjedničkim izborima, obećavši otklon od politike širenja liberalne hegemonije u vanjskoj politici, njeni su se protagonisti ponovo našli na ključnim pozicijama u Bijeloj kući i Stejt Departmentu. Simboliziraju ih ideološki zeloti John Bolton, Michael Pompeo i nekadašnji Reaganov operativac za tajne operacije. Pomenuti radikalni neokonzervativci i zagovornici agresivnog militarizma u vanjskoj politici predstavljaju veliki izazov i teret za politiku predsjednika Trumpa, budući da ga svim silama nastoje uvući u rat sa Iranom, koji je prije svega ilegalan i bio bi poguban za čitav region, u suprotnosti je sa američkim nacionalnim interesima, a mogao bi izazvati i katastrofu globalnih razmjera sa nesagledivim posljedicama za čitavo čovječanstvo. Bez obzira na krah politike širenja liberalne hegemonije, na što već duže vrijeme upozoravaju neki od najozbiljnijih američkih teoretičara međunarodnih odnosa, liberalnu hegemoniju podjednako su prihvatile i primjenjivale republikanske i demokratske američke administracije. Razlozi za to su uvjetovani kadrovima koji popunjavaju najznačajnije pozicije američkog ministarstva vanjskih poslova (State Department) koji su ideološki determinirani liberalnim hegemonizmom zbog liberalnog obrazovanja i činjenice da su njihove karijere, unapređenja i materijalni probitak, ovisni o politici širenja liberalne hegemonije. Američke vojne intervencije po pravilu slijedi višedecenijski angažman američkih kadrova u međunarodnim organizacijama koje imaju vodeću ulogu u projektima obnove političkih institucija, pravosudnih organa, reforme ekonomskog sistema i privatizacije državne imovine i to po principima neoliberalnog kapitalizma, preustrojstva medijskih sistema, izgradnjom alternativne kulturne zajednice. Ipak, kao što argumentirano tvrdi Stephen Walt, eri američkog globalnog unilateralizma došao je kraj, ali to jastrebovi u Vašingtonu još uvijek ne žele priznati, jer se Trumpova administracija i dalje ponaša arogantno kao da je Amerika svemoćna i da svoju volju još uvijek može silom nametnuti protivnicima, saveznicima ili neutralnim zemljama. (Walt,2019). Upravo tu politiku provodi Trumpova administracija uvođenjem trgovinskih ratova ili diktiranjem neprihvatljivih uvjeta zemljama koje smatra svojim neprijateljima za koje unaprijed zna da će biti odbijeni, nakon čega, kao u najnovijem slučaju sa Iranom, uvodi drakonske sankcije, nadajući se da će njeni protivnici pokleknuti i pristati na sve što se od njih zahtjeva. Drugi primjer je tzv. ‘plan stoljeća’ za Palestinu koji je Jared Kushner prezentovao u Bahrejnu, a kojim se želi udovoljiti isključivo zagovornicima ideje stvaranja velikog Izraela. Namjerno sabotiranje nuklearnog sporazuma sa Iranom smišljeno je da se ova nezavisna zemlja ekonomski oslabi, da ju se prisili da ponovo pokrene program obogaćivanja urana, kako bi onda Vašington imao razlog za agresiju ili pokušaj promjene vlasti u Iranu i instalirao garnituru koja će biti subordinirana volji Vašingtona i izvršavati diktat Amerike. Ipak, teško će i jedna zemlja povjerovati Vašingtonu kad zna de najveće spletke dolaze upravo iz Amerike. Ovakvo arogantno ponašanje američke administracije još više će približiti Iran, Rusiju i Kinu, a druge zemlje će biti potaknute da aktivno traže alternativu amerik-centričnom finansijskom sistemu. Trenutna nestabilnost, smatra Walt, ukazuje na nadmetanje dvije vizije globalne geopolitike u realnom svijetu. Prva vizija još uvijek vjeruje da je američka moć i dalje neokrnjena i da nastavak dosadašnje agresivne politike neće proizvesti ozbiljniju štetu Vašingtonu. Druga vizija, kojoj pripada Walt, zagovara oprez u uvjerenju da u interesu dugoročnog mira, stabilnosti i prosperiteta Vašington mora odustati od arogantnog ponašanja i prihvatiti civilizirane norme ponašanja i respekta čak i prema svojim neprijateljima.
(TBT)