Ilich Ramírez Sánchez poznatiji je kao Carlos ili Jackal ili Carlos Jackal. Od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća pa do sloma Istočnog bloka bio je među top pet svjetskih terorista. Nešto poput Bin Ladena 20. vijeka. Ali nije živio u pećinama. Volio je skupe hotele, cigare i Hermesove marame oko vrata…
Carlos služi nekoliko kazni doživotnog zatvora u Francuskoj. Oko njega se decenijama gomilaju najluđe misterije. Historijska je činjenica da su Carlos i pripadnici njegove terorističke grupe bili blisko vezani za tajne službe država istočnog lagera i arapske diktature u blokovski podijeljenoj Evropi na mađarsku i rumunsku obavještajnu službu, a s blagoslovom sovjetskog KGB-a i istočnonjemačkog Stazija.
CARLOSOVE MREŽE U SFRJ
Nije bilo dostupnih dokumenata o vezama samog Carlosa / Jackala te važnih ljudi iz njegove mreže s komunističkim režimom bivše Jugoslavije. Dosadašnja nagađanja i pretpostavke sada će zamijeniti tačni podaci iz dosad nepoznatih dokumenata i zabilješki jugoslovenske savezne tajne policije koji su sakupljeni u nekoliko mjeseci intenzivnog rada savezne i srpske službe državne sigurnosti u drugoj polovini 1983. Posebno je dragocjena i zanimljiva analiza i hronologija operativne akcije “Carlo 2” iz decembra 1983, o razbijanju Carlosove mreže u SFRJ. Oko 200 stranica pisanog materijala, fotografija i faksimila označenih kao “strogo povjerljivo” objavila je X Uprava Savezne službe sigurnosti…
Sigurnosne službe SFRJ nisu imale pojma da je najtraženiji svjetski terorista otvorio kancelariju usred glavnog grada tadašnje države. Karlos nije bio baš primjeran i miran gost glavnog grada. Prilikom kasnije rekonstrukcije arhiva i dokumentacije u milicijskoj stanici Voždovac (Beograd) izronio je izvještaj o uličnoj tuči sirijskog diplomate Michel Hadada, dakle Carlosa, i njegovog poznanika Božidara Miljkovića.
Nije sasvim jasno, ali se čini iz opisa događaja da se Carlos razljutio zbog uličnog kursa prodaje deviza kod pomenutog Miljkovića, kojeg služba opisuje kao kelnera i divljeg taksistu. Neko je dobio i bocom po glavi i završio na šivenju u bolnici. Navodno taj Miljković. Milicija je intervenirala, popisala učesnike i pustila ih. Niko nije imao pojma da se Carlos krije iza maske sirijskog diplomate…
Prema tvrdnjama samog Carlosa, njegov prvi dolazak u Jugoslaviju bio je 1969. Od tada pa do 1976. dolazio je „nekoliko puta“.
Tokom 1976. godine Carlos je tri puta boravio u Jugoslaviji. Ukupno dvije nedjelje proveo je u Beogradu i u malom mjestu pokraj Splita. Pridružili su mu se spomenuti Weinrich i kasniji pokajnik Hansa Joachima Klein. Putovali su još i Gerd Schnepel i Gerd Albartus.
Ovog potonjeg navodno je smaknuo Carlos 1987. nakon što ga namamio u Damask pa organizovao neko ad hoc suđenje jer je Albartus, sumnjali su, bio špijun istočnonjemačkog Stazija. Godinu dana kasnije, 1977, u SFRJ je otputovao samo Weinrich. U Jugoslaviji je bio pet ili šest puta, a jednom i u društvu Magdalene Kopp. Gospođa je izvjesno vrijeme bila njegova djevojka, a 1986. rodila je Carlosovo dijete, kćerku Elbu Rosa Ramirez Kopp. Sljedeće dvije godine, 1978. i 1979, ako je vjerovati Weinrichu i njegovim iskazima tokom izolacije, bilo je vrlo malo putovanja u SFRJ – tek dva njegova boravka u Beogradu zbog sastanaka s članovima Carlosove mreže.
LJEVIČARSKE TERORISTIČKE ORGANIZACIJE
Ozbiljnija operacija s teritorije SFRJ preduzeta je 1980. Jedan od članova Carlosove grupe preuzeo je određenu količinu eksploziva i oružja, a Weinrich je imao neki sastanak u Beogradu. Onda su 1981. Schnepel Schnepel i gospođa Kopp unajmili automobil u Beogradu u kojem su krijumčarili oružje.
Najintenzivnija je bila 1982. godina. Weinrich je 16 puta boravio ili prolazio kroz Jugoslaviju. U SFRJ je imao kontakte s rumunskom obavještajnom službom. Član grupe Abul Hakam bio je u Jugoslaviji šest puta, a Christa Margot Frohlich poznata bombašica iz Pariza, dva puta.
U SFRJ je doputovalo još nekoliko Carlosovih saradnika, uključujući pripadnike grčke ljevičarske terorističke organizacije ELA.
Preko teritorije SFRJ u države zapadne Evrope Carlos i ekipa prokrijumčarili su četiri raketna bacača s 50 projektila, dva sovjetska RPG-a 75, desetak poluautomatskih pušaka i snajpera, oko 20 pištolja (jedan s prigušivačem), sedam defanzivnih, tri ofanzivne i tri dimne ručne granate, 3.000 komada municije različitog kalibra, 115 kilograma TNT-a, 42 kilograma plastičnog eksploziva, 96 električnih i 236 običnih detonatora i četiri ručne radio-stanice.
(TBT, Nedeljnik)