N.N., djevojčica iz Srebrenice, koja je preživjela pad enklave
“Minulo je pet godina kako je Srebrenica pala u četničke ruke. Bila sam još dijete, ali nikad ne mogu zaboraviti lipanj 1995.godine. Srebrenica i okolna sela su konstantno granatirani tih dana pa su nam i škole bile prestale raditi. Voljela sam dolaziti do škole jer sam se tu viđala i igrala sa svojim prijateljicama. Srbi su i ranije znali što se događa u Srebrenici jer su ulazili u grad u unproforskoj uniformi.
Tog ljeta sam završila peti razred osnovne škole. Četnici su najprije napali Zeleni Jadar – industrijsku zonu udaljenu od grada dvanaest kilometara. Kolone naroda su se počele slijevati prema Potočarima pod kišom granata. Moji su vjerovali da će se ipak sve smiriti i da još nije sve tako beznadno.
Ni sutradan nije bilo ništa bolje i mi smo morali krenuti put Potočara. Dio muškog življa je krenuo šumom ka slobodnoj teritoriji u jednu veliku neizvjesnost. Po dolasku u Potočare smjestili su nas u jednu veliku tvornicu. Bili smo preplašeni i nismo znali što da radimo.
Odjednom se pojavio jedan četnik obučen u unproforsku uniformu i počeo vikati i prijetiti: “Niko neće izaći iz tvornice što neće krvavo platiti”, urlao je četnik među masom izbezumljenih žena, djece i staraca.
Te noći nismo mogli spavati od krikova koji su dopirali sa svih strana šireći se u dubini noći, a od okolnih brda vraćao se eho dajući još strašniji zvuk ovim kricima. Muškarce i djecu su izvodili iz tvornice i više ih nisu vraćali. Nitko više nije znao što se s njima desilo.
U strahu sam samo Boga molila da svane dan i da krenemo prema Kladnju. Ujutro smo majka i ja krenule da nađemo vodu za piće, mada smo više bile gladne nego žedne. Pored česme se nalazila jedna kuća čiji su zidovi bili skroz krvavi. Stala sam i pošla majci da kažem, a onda se sledila i ukočila. Razapet čovjek stajao je uz tu kuću.
Taj prizor ne mogu zaboraviti za čitav život. U strahu sam se brzo vratila.
Glasovi o sinoćnjim masakrima su se brzo širili. Prošao je još jedan dan i spustila se druga teška noć. Drhtala sam od straha i neke studeni. Pred zoru se čula jeka i plač. Pred tvornicu su dolazile silovane i isječene žene koje su umirale.
Jezivi prizori ispunili su moje djetinje oči. Tog dana, 12. juna, smo autobusima najzad krenuli prema Kladnju. Muškarce i dječake su odvajali na drugu stranu govoreći da će po njih navodno doći drugi autobus.
U Bratuncu su nas zaustavili i tražili novac pitajući ima li neko da se preziva kao neki naši borci, te nabrajali nekoliko prezimena. Bratunački Srbi su se smijali i dizali tri prsta. U Kravici ista scena, ali nitko ništa nije smio da govori. Putem prema Novoj Kasabi smo vidjeli naš zarobljeni narod s podignutim rukama iznad glave.
Mnogi su prepoznavali svoje bližnje. Put do Kladnja bio je kao put do vječnosti. Nakon dva dana provedenih na Dubravama, prebacili su nas u školu u Mramor.
Kad god pogledam u daljinu nadam se da će se odnekud pojaviti moj amidža o kom ni danas ne znamo ništa. Njegove dvije kćerke ga željno očekuju i ne žele vjerovati da ga nema.
Život nastavlja svoj neumoljivi hod. Mi moramo dalje kroz život, koji nam je uskratio najljepše dane djetinjstva. Ono što sam preživjela u Srebrenici ne mogu nikad zaboraviti.”
N.N. iz Cerske, rođena 1956.godine. Majka četvero djece. Od marta 1993. godine živjela je kao izbjeglica u Srebrenici sve do njenog pada. Suprug je nestao u lipnju 1995.godine
“Predali smo se UNPROFOR-u u Potočarima u nadi da će nas zaštiti od zločina i maltretiranja. Prvi dan u Potočarima doživjela sam poniženje od četničkih vojnika. Prilikom odlaska u jednu kuću da donesem deku, četnici su me uhvatili.
Jedan mi je stavio pušku pod vrat i natjerao me da s njim uđem u kuću. Tražio je od mene novac. Kad sam rekla da nemam novaca, počeo me pretresati. Novac nije našao, nego mi je zapovjedio da skinem obuću, da bi me zatim dograbio za prsa i izbacio na stepenice.
Rekao mi je na kraju, da o ovome što se desilo ne smijem nikome pričati, jer će me naći među narodom i zaklati.
Prepoznala sam toga četnika što me pretresao i maltretirao. Bio je to sin Drage Gajića. Pitao me je odakle sam i kad sam odgovorila da sam iz Cerske, rekao je da je na mjestu Grobić stradalo dosta njihovih i da će oni iskorijeniti “muško uho” u Cerskoj zbog toga.
Poslije toga događaja u kući, ja sam se toliko uplašila da nisam znala gdje se nalazim. Vratila sam se među naš narod, gdje su me pitali: “Što si to tako preblijedjela?”
Ispričala sam što je bilo.
Svojoj djeci sam spremila kruha, a moj suprug je gledao kako jedu sluteći što će biti, rekao je: “Jedite, možda više nikad nećemo zajedno jesti!”
U Potočarima sam vidjela još jednu užasnu scenu. Na kraju jedne livade leže poklani ljudi i žene, pored njih četnik u bijelom ogrtaču kolje kravu. Prišla mi je još jedna žena i onda se četnik okrenuo prema nama, opsovao nam Boga i rekao: “Što gledate? Isto je ova krava pustila krv kao i ovi što leže.”
N.N., rođena 1958. godine u selu Joševa. Udana u selo Karačići, majka četvero djece. Poslije protjerivanja iz Karačića živjela je u Srebrenici od proljeća 1993. do ljeta 1995.godine
“Dana 11. juna 1995.godine istjerani smo iz Srebrenice u kamp UN-a u Potočare. Suprug, braća i ujak su otišli preko šume s vojno sposobnim muškarcima. Četnici su razoružali Holanđane i u njihovim uniformama su hodali kroz narod, govoreći da nam neće nitko ništa.
Odvodili ljude, pa vraćali. Neki se nisu nikad ni vratili. Vidjela sam kad su ispred mene odveli Nezira iz Tokoljaka, koji je u Srebrenici stanovao na Učinoj bašči. Poslije petnaestak minuta su ga vratili. Pred mrak, toga dana, opet je odveden i više se nije vratio. Svu noć se čula vriska i pomaganje. Jedan je čovjek dozivao sina kome se nije moglo točno razaznati ime. Tada sam sa svojim kćerima, svekrvom, sestrom i njenom djecom i svekrvom, odlučila da ustanemo oko pet sati. Više nismo sjedale, dok nismo ušle u autobus.
Prešli smo na naš teritorij u Kladanj, a onda na aerodrom Dubrave. Žene su plakale i vrištale jer se tada vidjelo da sa nama nema muškaraca koji su bili u Potočarima. Stiglo je troje-četvero djece. Jedan osmogodišnji dječačić bio je zajedno s ocem uhvaćen i odvojen u Potočarima. Njega su pustili, a oca mu zadržali. Sin Seada Krdže sa Osmača, također je došao, a otac mu je ostao u Potočarima. Od mojih muških članova porodice koji su otišli preko šume, niko nije došao.”