Tokom posljednjih nekoliko godina stopa samoubistava među tinejdžerima zastrašujuće je skočila. Raste i broj oboljelih od depresije, a mentalno zdravlje u Americi sveukupno se pogoršava. Šta se dešava? Moj odgovor počinje sa tehnologijom, ali u stvari govori o određenoj vrsti svijesti koju izaziva život na internetu.
Kada se promjeni stil komunikacije, mjenjajuse i ljudi. Voltaire Ong 1982. godine je opisao način na koji je, prije više vjekova, promjena iz oralne u štampanu kulturu transformisala ljudsku svijest. Pripovjedanje je nekada bilo iskustvo koje se dijeli, sa naglaskom na poslovici, paraboli i mitu. Sa nastankom štamparije ono je postalo ličnije iskustvo, a sadržaj tog pripovjedanja realističniji i linearniji.
Kako L. M. Sakasas tvrdi u Novoj Atlantidi, promjena iz štampane u elektronsku komunikaciju imala je slične posljedice. Pažnja i afekcija su od privatnih veza postale dobra kojima se javno trguje.
Sve donedavno je najveći dio pažnje koju osoba dobija poticao od porodice i prijatelja i bio prilično stabilan. Sada ta pažnja, međutim, dolazi izdaleka i daleko je nestalnija.
Vaša objava na internetu može postati viralna, mogu joj se diviti ili rugati, dok sljedeća može biti potpuno ignorisana. Komunikacija sama po sebi, iako nekada kolaborativne prirode, danas je uglavnom kompetitivna: predstavlja borbu za afekciju i pažnju.
Kako je pisac David Foster Wallace jednom rekao, ako vam se život vrti oko para, nikada ga nećete imati dovoljno. Isto važi i za pažnju. Uvijek ćete se osjećati emocionalno nebezbjedno.
U takvom režimu komunikacije oblikuju se novi društveni tipovi. Najistaknutiji novi tip je trol, a Amerikanci su upravo jednog trola izabrali za glavnog komandanta.
Trolovi pokušavaju da na sebe skrenu pažnju tako što čine da se drugi osjećaju loše. Istraživanja ljudi koji troluju pokazala su da oni imaju izražene osobine psihopatije, sadizma i narcisizma. Oni nisu zlobni zbog interneta; jednostavno su zlobni. Internet im je samo pružio mjesto na kojem će do kraja ispoljiti svoju zlobu.
Trolovi također imaju izraženu kognitivnu empatiju. To znači da na intelektualnom nivou razumiju emocije drugih ljudi, ali i kako da u njima izazovu patnju. Ne pokazuju zavidan nivo afektivne empatije. Ne osjećaju bol drugih; kada vas povrijede, nije ih briga.
Trolovanje je veoma efikasan način za pridobijanje pažnje u ekonomiji kompetitivne, nestalne pažnje, za sticanje osjećaja važnosti.
Drugi istaknuti društveni tip u ovoj ekonomiji je osoba koja se predstavlja kao žrtva kako bi se sve vrtilo oko nje.
Ovakav tip ličnosti razvija se iz istinske traume. Užasna stvar koja se dogodila prirodno u njima izaziva osjećaj da nisu bezbjedni, da se štite i budu samosvjesni do tačke samoapsorpcije. Trauma čini da takva osoba neprestano brine o slici koju predstavlja o sebi.
Taj problem nastaje iz potrebe da se kontroliše svaka situacija, iz nesposobnosti da se sagleda šira slika i tendencije da se u sebi gaje bijes i strah kao sredstva za fiksiranje pažnje na sebe i isključivanje drugih.
Sve ove taktike za pridobijanje pažnje pokreće osjećaj slabosti, a one samo podstiču atmosferu u kojoj se stvara više bola i u kojoj nije bezbjedno biti ranjiv ili raditi stvari koje čine istinsko i iskreno prijateljstvo.
Internet je postao mjesto na kojem ljudi komuniciraju iz svog kompetitivnog ega: Ja sam fabulozniji od tebe (što se uglavnom dešava na Instagramu). Ti si gluplji od mene (na Twiteru).
Dvije važne riječi se promaljaju u ovom trenutku: trauma i pravičnost. Trauma znači živjeti sa posljedicama loših događaja – ili, još važnije, nemati mjesto na koje se može otići i zaliječiti rane, zato što javni diskurs nije bezbjedan. Pravičnost je san o svijetu u kojem se svakome pruža podjednako pažnje i dostojanstva. San još uvijek postoji, ali je sve dalji sa svakim zlobnim napadom u njegovo ime.
(TBT, NYT)