Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
“Dok god nismo u stanju na svojoj strani, u našem vodstvu, prepoznati slaboće, loše načine, pogreške, uzalud nam je kriviti našeg protivnika – dušmanina. On svoj cilj ima, on svoj cilj ne krije, on svoje sprovodi kako je kazao početkom devedesetih. Nade ima onda kad prepoznamo koje su kapitalne pogreške u našem vlastitom djelovanju”, izjavio je akademik Abdullah Sidran na nedavnoj svojoj književnoj večeri u Mostaru.
Ova rečenica nije baš koncentrat uglađenog akademskog mudroluka, na što smo navikli u javnim nastupima naših intelektualaca, pa stoga na prvo čitanje ne ostavlja dojam važnosti da bi se markirala i eventualno citirala. Međutim, smatram da je ovo izjava godine akademika Sidrana jer pogađa u samu srž problema bošnjačke politike.
VADIĆEVA ODA OSI
Nedavni slučaj prozivke OSA-e od strane Milorada Dodika da kontrolira medije je idealna ilustracija „kapitalne pogreške“ koju nismo ni priznali, a kamo li prepoznali u vlastitom djelovanju. Samo zato što je to Dodik učinio to je dočekano na nož u Sarajevu kao napad na OSA-u i njenog čelnika Osmana Mehmedagića. A ko bi drugi, i čija bi obavještajna služba to i mogla „provaliti“, molit ću lijepo, i mogla doći do te informacije, te imala interesa istu objaviti, ako ne ona koja servisira Dodika?! Naravno da je to ista obavještajna služba koja servisira i Aleksandra Vučića. Njen mozak i/li centar je u Beogradu gdje je i bio još od Titovih vremena, samo je promijenila ime (BIA).
Hajd’ što su političari pa i sam prozvani Bakir Izetbegović prešutjeli ovu aferu, manje više i novinari su to ignorirali iako se to životno tiče njih. Osim paušalnih saopćenja Udruženja novinara u kojima se traži od vlasti da ispitaju slučaj, niko više od novinara nije ni zucnuo da bi iskazao zabrinutost, a kamoli da je kritizirao i osudio tako flagrantno kršenje novinarskih prava i sloboda.
Ali se zato našao Senad Avdić da napiše odu OSA-i i njenom čelniku.
„Nije nepoznanica da je Osman Mehmedagić na mjesto direktora Obavještajno-sigurnosne agencije imenovan u mandatu i na insistiranje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Opće je poznato, također, da su Mehmedovićeve veze sa familijom Izetbegović dugotrajne i vjerovatno dubokotrajne. No, istovremeno stoji i to da tokom četvorogodišnjeg upravljanja OSA-om nije zabilježena ozbiljnija povreda zakona i zloupotreba ovlasti, niti da se ova agencija ogriješila o svoje civilne kontrolore. Osmanagić i agencija na čijem je čelu, u proteklih su nekoliko godina, naravno, stekli brojne, moćne i osvetoljubive protivnike na svim razinama i svih boja, pa i unutar vladajućih struktura i političkih stranaka“.
Nije Avdiću samo motiv da brani OSA-u od Dodika, niti da lementira da je „Bosna na tabutu“, kao što mu nije ni na kraj uha da brani novinarske slobode. Ovdje je kod njega prije svega proradio udbaški instinkt, pa čak i solidarnost i zahvalnost. Jer svu svoju slavu, a zaista je postao jedan od najslavnijih sarajevskih novinara, duguje upravo Udbi. Može se Avdić prati koliko hoće od toga, ali postoje živi svjedoci, njegove kolege, Mensur Osmović i Fahrudin Đapo, koje su bile nazočne kada je Avdić još kao student u hotelu „Beograd“, današnji hotel „Bosnia“, dao prisegu tadašnjem visokopozicioniranom dužnosniku Državne sigurnosti (DB) Muniru Alibabiću Munji. O njegovoj nečasnoj udbaškoj ulozi pisale su njegove kolege rahmetli Enver Čaušević, pisac Semezdin Mehmedinović i Vlastimir Mijović.
MAČAK SA DEVET REPOVA
Avdić je „mačak sa devet repova“ i kao novinar je preživio samo zato što je u Sarajevu preživjela Udba. Personalno imam hegbet razloga da prezirem ovog čovjeka, ali mi nije mrsko što je patenik preživio „na apratima Udbe“ i što još uvijek diše i piše. Međutim, zbog njega i njemu sličnih, sarajevsko novinarstvo je „na tabutu“, a neki tvrde da je i umrlo. To i jeste bio iskonski cilj Udbe da oduzme Bošnjacima pravo na pismenost kroz razne oblike cenzure i kontrole medija i novinara.
Naravno da je ogromna razlika između Duška Zgonjanina, zloglasnog šefa bosansko-hercegovačke Udbe, i njegovog šegrta, stolara Osmana Osmice Mehmedagića. Ali u biti njihov posao, kad su u pitanju Bosna i Bošnjaci je isti – zataškati zločine i kriminal režima. Kako je Zgonjanin zataškavao komunističke zločine, tako Mehmedagić zataškava kriminal i zločine aktualnog bošnjačkog režima.
Moja teza je da Bošnjaci kriju svoje poratne kriminalce kao što Srbi kriju svoje ratne zločince! Zar nije paradoksalno da je Alija Izetbegović, kao vrhovni komandant Armije Bosne i Hercegovine, naredio, a MUP BiH sproveo nekoliko akcija pod kodnim imenom „Trebević“, radi suzbijanja kriminala u svim kantonima, a da u miru ova vlast i ovaj režim nije uhapsio niti osudio nijednog svog tajkuna. Ako i jeste to je bila predstava za mase i sudska trakavica koja se godinama potezala po sudovima. Izvinjavam se, desila se iznimka kada je osuđen general Mehmed Alagić na četiri godine zatvora zbog kriminala. I to se desilo nakon nesmiljene medijske harange upravo Senada Avdića koji ga je nazvao „Krajiški Mobuto“. Duga je priča o tome kakav su odnos Izetbegovići, rahmetli Alija i Bakir, imali prema KOS-u i Udbi i kako su ih kontrolirali u ratu. Prosto rečeno, puštali su ih da se „kolju“ između sebe. Danas, nažalost, svi oni „pušu u istu tikvu“, i stoga je jadna majka onog Bošnjaka koga oni „uzmu na zub“. A Dodiku oni, to je više nego očigledno, ne mogu ništa, jer oni su svi bili i ostali samo šegrti Udbe koja servisira i štiti srpske voždove od Slobodana Miloševića do Milorada Dodika. Tako da im povik na Dodika služi samo kao izlika da rade šta hoće u „svojoj Avliji“, makar se to kosilo sa elementarnim demokratskim principima ljudskih prava i sloboda, kakav je slučaj pokušaja kontroliranja medija i uhođenja novinara od strane OSA-e. Da je Bakir Izetbegović stvarno želio suprotstaviti se Dodiku i bar pokušati zaštiti Bosnu i Hercegovinu od secesionističke politike Milorada Dodika, koju naravno i danas kreira(ju) bivši Miloševićevi „debeovci“, nikad ne bi stolara Mehmedagića stavio na čelo OSA-e. Pošto je to uradio svjesno znajući sve njegove „kvalitete“ i reference“, to je najbolji dokaz da mu je jedini cilj bio zaštiti sopstvenu kožu i fotelju na način da OSA prikrije sve dokaze kriminala i pljačke koju je počinio njegov režim.
(TBT)