Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Čitao sam nekad davno u zagrebačkom „Globusu“ intervju Stevana Dedijera u kojem samohvalisavo tvrdi da je radio za nekoliko svjetskih obavještajnih službi i uporedo tu tematiku predavao na prestižnim fakultetima. Kako bi studentima objasnio moć medija u političkom životu jedne nacije upitao ih je šta misle šta je bolje za Ruse da, tadašnji, KGB vrbuje američkog predsjednika kao svog suradnika ili da čitaju The Times. Preferirao da je bi Rusima bilo pametnije da čitaju te utjecajne američke novine. Njegov lakonski odgovor za ovaj najveći obavještajni izazov na svijetu ovih godina je bio dominantna tema američke politike koja još nije adaktirana.
BANDOGLAVI NOVINARI
Odnos medija i politike uvijek se prelamao preko obavještajnih službi. U diktaturama za vrijeme hladnog rata mediji su bili apsolutno kontrolirani, dok se imao privid da su u zapadnim liberalnim demokratija mediji apsolutno nezavisni i slobodni.
Nakon što je Milorad Dodik otkrio da Obavještajno-sigurnosna agencija (OSA) prisluškuje neke medije i uhodi novinare, ova tema je dodikovski brutalno (po)stavljena i pred našu javnost.
No, prozvani, prije svega predsjednik SDA Bakir Izetbegović, uopće se nije pokušao braniti od tako strašne optužbe. Dodik je kazao je da se radi o odluci pod brojem protokola 05/1-4-1547/19 od 10. aprila ove godine. U ovoj odluci je naloženo praćenje i usmjeravanje medija u BiH koje hoće da stave u funkciju medijske satanizacije političkih protivnika. Nabrojano je desetak medija među kojima je i najutjecajniji bosansko-hercegovački list Dnevni Avaz.
Sarajevski mediji se mogu svrstati u tri-četiri glavne grupe i mnogo podgrupa. Dominantni su oni koje je SDA uspjela iskontrolirati. Tu spada većina glavnih elektronskih medija te nekoliko internet portala. Dva-tri portala i jedna sedmična novina izravno su pod finansijskom kontrolom SDA, dok ima indirektnu političku podršku printanih medija, poput Avaza i Oslobođenja, koju je stekla nakon formiranja postizborne koalicije SDA-DF-SBB.
Postoje navodno nezavisni internet portali koji se finansiraju od grantova i fondova stranih nevladinih organizacija namijenjenih za pomoć medijima u BiH. Od rata pa na ovamo grantovi u milionskim iznosima dati su nezavisnim medijima. Novinari koji su svojim „karakterom“ i „ideološkim profilom“ udovoljavali tim NGO standardima živjeli su „k'o bubreg u loju“ i zvali smo ih „soroščadima“. Iskreno, smatrali smo ih stranim šmekerima i ulizicama. Oni i danas imaju takav imidž jer se bave više obavještajno-analitičkim djelatnostima nego informiranjem domaće javnosti. Prepoznaju se po tipskim temama o korupciji, LGBT populaciji itd. Imaju pristup elektronskim medijima sa rekordnim minutažama gostovanja u udarnim emisijama tako da besplatno promoviraju i sebe i svoje sponzorirane projekte. Ovo je za moj ukus parazitsko i jalovo novinarstvo kojeg forsiraju evropske vlade u svim postkomunističkim tranzicijskim društvima.
U Sarajevu je uvijek bilo i uvijek će biti drčnih i žestokih momaka, kao što je bilo i uvijek će biti drčnih i bandoglavih novinara. Oni nisu na spiskovima za grantove, kao što nisu ni na spisku OSA-e. Za „žestoke momke“ novinarstva režim je, očito, pripremio drugačije metode obračuna, eliminacije, pa i likvidacije. Njih se lahko može nabrojati na prste jedne ruke, bar u Sarajevu. U brojne podgrupe spadaju internet portali/svaštari koje finansiraju isprofiliraniji portali koji su se domogli režimskih para ili NGO-grantova da bi im ovi budzašto „šerovali“ tekstove.
BAKIR „ŠUPALJ KROZ UŠI“
Kako sada stvari stoje, kad je međunarodna zajednica u pitanju, kontrola medija u BiH uopće nije problem. Običan građanin misli da neko, da li stranci ili režim – svejedno je, mora kontrolirati ovu medijsku džunglu.
Međutim sa stanovišta politike SDA, kao vladajuće i državotvorne stranke, ovo se može smatrati pravim „zakucavanjem“ Dodikove „Srpske Udbe“ Bakirovoj „Balijskoj Udbi“. Prosto rečeno Dodik je Izetbegoviću pokazao da je „šupalj kroz uši“.
U eri interneta pravi je politički idiotluk uhoditi i kontrolirati medije. To što radi OSA najbolji je pokazatelj koliko se SDA oslanja na zatucane komunističke kadrove i koliko je OSA nastala na reslovima Udbe. I nije to samo riječ o OSA-i, već je to generalno postala praksa kadrovske politike SDA. U SDA su se ušunjali bivši komunistički kadrovi raznih profila koji su se samo ideološki konvertirali u religiju, dok su im (zakržljali) politički instinkti, metode i vizije ostale iste. Sve to ima za posljedicu političke agonije u kojoj su se našli Bošnjaci. Tu agoniju možemo ilustrirati u par primjera koji su u kontekstu započete teme. Vrlo je depresivno za Bošnjake uočiti činjenicu u kojoj mjeri su razvijeniji medijski standardi u Beogradu i Zagrebu u odnosu na Sarajevu na svim poljima. Zastrašujuće je porazno po Bošnjake uspoređivati zagrebačke i beogradske medije sa sarajevskim. Izetbegoviću bi bilo sto puta pametnije da prijeti medijskim „haubicama“ od onih koje pravi za „zlu ne trebale“ u Novom Travniku. Ovakvi sarajevski mediji, posebno oni koje finansira osobno/porodično Izetbegović, ne mogu se suprotstaviti medijskoj agresiji susjednih država koje on optužuje da vode specijalni rat protiv Bošnjaka.
Potom, Izetbegović nikad iz SDA nije odstranio niti se odrekao ni jednog bivšeg komunističkog funkcionera. Naprotiv, i u obavještajnom sektoru isključivo vjeruje bivšim „udbašima“ i KOS-ovcima, poput Osmana Mehmedagića i Fikreta Muslimovića. I kad se posvađa sa nekim političkim oponentima, opet nađe izliku i sjedne za sto sa njima dok nikad nije sjeo za sto sa osnivačima SDA i zatvorskim drugovima njegovog oca, poput Huseina Živalja, Edhema Bičakčića, Džemaludina Latića, pa i Hasana Čengića. Zar to nije najbolji dokaz da je Udba preživjela i da u SDA-u „drži sve konce u rukama“?!
(TBT)