Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ne znam da sam dugo čuo jezovitiju političku informaciju od ove; prvi poslanik Skupštine Bosne i Hercegovine umro je od gladi. Sjećam se tog starijeg čovjeka iz ratnih vremena kad smo organizirano prelazili Igman i provlačili se kroz tunel da bismo ušli u Sarajevo. Volio je pisati svoje govore čime je pokazivao posvećenost tom časnom poslu. Ako bih i ublažio ovu informaciju da nije umro baš od gladi sigurno je umro gladan i ,čega sam očevidac, politički ponižen. Informaciju mi je dao čovjek koji je također bio u tom prvu sazivu državnog parlamenta, a i stranački aktivista, odnosno narodni ustalac iliti tribun. On je bio i učesnik tog historijskog skupa u Domu milicije kada se donosila odluka o oružanom otporu Bošnjaka, pa je stoga primijetio, ono što ja nisam, da je prije neki dan obilježena godišnjica tog skupa, ali kaže kako nikoga od stvarnih učesnika, ima nas još živih koji nismo umrli od gladi, nije prepoznao na toj nekakvoj vojno-policijskoj smotri.
IMAŠ VOĐU, NEMAŠ DRŽAVU
Politički oponenti Alije Izetbegovića sa kojima sam davno „lomio koplja“ tvrdili su mi da je njegova deviza bila „važno je opstati i održati se na vlasti“. Danas mi sve češće u sjećanje kao poruke dolaze riječi tih oponenata, sa kojima sam žustro polemizirao. Riječ je o prikrivenom makijavelizmu Izetbegovića, kako starijeg još više mlađeg. Čujem, bilesi, da jedna grupa tih, manje više, bivših Alijinih oponenata, priprema i knjigu pod naslovom „Alija kakvog svijet nije poznavao“, što me uopće ne iznenađuje. Takve kritičke knjige sam zdušno podržavao ponajviše zbog toga što prezirem panagirike kojima se stvara(o) kult ličnosti. Čemu služi slika Josipa Broza Tita u kabinetu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića ako je njegovo životno djelo uništeno na najbrutalniji način?! Šta vrijede sve pjesme o Josipu Brozu, ako država kojoj je bio doživotni predsjednik više ne postoji?! Samo onaj ratni, dakle partizanski dio Brozove biografije cijeni povijest i zaslužuje da ga se generacije sjećaju. Sve ostalo, sva silna promenada Tita kao svjetskog državnika, kome su na sahranu došli haman svi bitni državnici svijeta, ne vrijedi ništa više osim uspomene na politički glamur i megalomaniju čime je obilovalo prošlo stoljeće, ako se ima u vidu da je njegova država nestala u krvi i zločinima kojih se stidi vascijeli ljudski rod. Mnogi Titovi poklonici, poput Komšića, koriste njegov lik kao osobnu političku masku. Istina je da je taj čovjek bio kosmopolita i da je suzbijao mržnju i zagovarao ljubav među narodima i da je te balkanske demone mržnje „držao na oku“ i u lancima i da je na njih puštao „svoju zvijer“ Udbu koja im je utjerivala strah u pete. Međutim, u ime toga Tito je dozvoljavao svojoj „zvjeri“ da „tamani“ i intelektualce, pa se može reći da je više intelektualaca bilo u zatvorima nego ratnih zločinaca.
Niti je vrijeme usporedivo, niti su usporedivi njihovi profili, tako da je svaka usporedba Broza i Izetbegovića bar za mene besmislena. I samo zato što još generacije baštine isto povijesno političko i kulturno naslijeđe koje je sklono konzumirati kult(ov)a ličnosti, u percepciji masa u Bosni i Hercegovini ova dva lika su prilično slična. Narod misli da su obojica na svoj način ratovala protiv četnika i ustaša i dobivala rat(ove) protiv njih, ali ih nisu uspjeli poraziti i iskorijeniti njihovu fašističku ideologiju. Bilo bi jako dobro kad bi se u najozbiljnijoj formi postavilo pitanje; zbog čega i zašto nisu uspjeli? Objektivan odgovor se sigurno ne bi svidio njihovim pristalicama, posebno ne političarima u Sarajevu koji u svojim kabinetima drže Titove i Alijine portrete. U biti obojica su bili makijavelisti i donosili su loše političke odluke, pa i kršili principe samo da bi se održali na vlasti. Kod Tita je to već manje više historijski dokazano koliko je zla nanijela ljudima Udba kao njegova najodanija „zvijer», dok je kod Izetbegovića sve to još relativno friško jer kritička percepija njegovog lika i djela tek u povoju. A pošto je iza sebe ostavio sina za nasljednika, teško će se u konačnici moći razdvojiti iako su formalno dijametralno različite osobe, i u zbiru će ih povijest tretirati kao najveće bošnjačke makijaveliste. Za sada im je zajednička politička poveznica ta makijevlistička deviza da se „važno održati na vlasti“. Kao nesposobniji Izetbegović mlađi se drži ove, očito naslijeđene, maksime na mnogo providniji, pa čak ponekad i na mnogo brutalniji način. Stariji Izetbegović je, za razliku od mlađeg, mnogo više uvažavao međunarodne faktore i njegovao imidž demokrate.
TRAGOVI „TITOVE ZVIJERI“
Možda Fahrudin Radončić još nije saznao da je, kada je bio uhapšen ‘94. godine, Alija naredio njegovo oslobađanje. Navodno je Cristiane Amanpoure nazvala američkog ambasadora, a ovaj predsjednika Izetbegovića. I nije to bilo jedini put da su stranci telefonirali predsjedniku Izetbegoviću zbog prijetnji novinarima i da je svaki put ovaj reagirao tako što ih je zaštitio. Međutim, ta „crvena linija“ između vladara demokrate i diktatora u svijetu je dosta ohlabalivala i to Izetbegović mlađi veoma vješto koristi. Kad je nakon dvadeset godina Radončić drugi put završio u zatvoru, „dlaka je falila“ da doživotno tamo i ostane. Paker tog montiranog procesa, ovo Radončić sigurno zna, mogao je biti samo Bakir Izetbegović. To što Radončić oprašta i što gazi svoju riječ, njegova je vrlina ili problem, ali će sigurno povijest imati svoj sud. Oni koji budu to istraživali začudit će se nad pitanjem kako oni koji su u vrijeme komunističkog režima bili progonjeni i zatvarani nakon montiranih procesa i sami progone inteligenciju, ili, u najmanju ruku, blagonaklono gledaju na progone (islamskih) intelektualaca u svijetu. Ovo je područje gdje se može naći nešto zajedničko kod Broza i Izetbegovića. To su pravi i neizbrisivi tragovi makijavelizma koje ostavlja UDB-a, kako ona „Titova zvijer“ tako i ova Izetbegovićeva koju ja nazivam „Balijskom Udbom“. Mnogi ne vjeruju da „Balijska Udba“ postoji i smatraju to mojim antikomunističkim spinovima. Međutim, sama činjenica da se kod Bošnjaka nije desila lustracija, da se imena najistaknutijih vjerskih i političkih prvaka, kao i samih Izetbegovića, nalaze u arhivima i dosijeima UDB-e i KOS-a, dovoljno govori o korijenu stabla. Pošto je ime izvikanog, čak za neke zloglasnog KOS-ovca i generala Armije BiH Fikreta Muslimovića najeklatantniji primjer transformacije „Titove zvijeri“ u „Balijsku Udbu“, nevjernim bošnjačkim tomama postavljam pitanje: kad ste čuli ili pročitali da se ovaj penzionirani general oglasio oko vojnih pitanja, ili konkretno o našem odnosu prema NATO-u?! Nikad! O čemu govori, piše i gdje obitava, ko su mu prijatelji i koga napada ovaj zloglasni KOS-ovac?! Njegova opsesija je primarno Islamska zajednica, odnosno vjerski poglavari! Zašto? Zato što su KOS i UDB-a učinili od Islamske vjerske zajednice (IVZ) u Jugoslaviji isto ono što su učinili od same države – razbili je! Tako da danas egzistira 5-6 islamskih zajednica sa 5-6 reisova, odnosno rijaseta i nekoliko muftijstava. Tako je razbijeno institucionalno jedinstvo balkanskih muslimana za svagda. A da je ostala jedinstvena Islamska vjerska zajednica (IVZ) u Jugoslaviji svi bi balkanski muslimani Sarajevo doživljavali kao svoju vjersku i kulturnu prijestolnicu. Čak je tako nešto bivši reis Mustafa Cerića, sa čijim je dolaskom na tu funkciju definitvno razbijena Islamska vjerska zajednica (IVZ) Jugoslavije, u jednom pismu predlagao to Recepu Tayipu Erdoganu da proglasi Istanbul prijestolnicom svih muslimana na svijetu.
Ako se neko ne slaže sa ovim tezama nek se upita zašto se SDA proglašavala „planetarnom“ strankom jer je djelovala na cijelom Balkanu, kao i u dijaspori, dok je Islamsku zajednicu svela na „Sarajevski pašaluk“?! Najveći paradoks za Bošnjake leži u činjenici da ne shvataju da neko ko se desetljećima bori njih uspijeva ih institucionalno razoriti, dok im kultne vođe ostaju vječiti nacionalni lideri! To je umijeće i najveće dostignuće „Balijske Udbe“!
(TBT)