Prije nešto više od dva desetljeća, jedna riječ donijela je olakšanje Srbiji. Mir! Nakon 78 dana bombardiranja i četiri dramatična dana pregovora u Kumanovu, potpisan je Vojno-tehnički sporazum kao temelj Rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a.
Ovim aktom okončan je rat, ali i počeo novi čin kosovske drame. Pobjeda bez trijumfa, poraz bez kapitulacije, ustvrdit će ovih dana Kurir, rezultat je ovog dokumenta. Međutim, isti tekst nastavit će dalje pohvalom na račun mira. Prekid stradanja i razaranja već izmučene države nesumnjivo je najveća vrijednost, a isti taj sporazum sačuvao je suverenitet SRJ nad Kosovom i nadležnost UN nad njegovom upravom.
Povlačenje srpskih snaga, ulazak NATO-a i novi egzodus Srba za mnoge je dokaz da je u ljeto 1999. u Kumanovu formaliziran vojni, a prije svega politički poraz Jugoslavije u ratu s NATO-m.
Vojno-tehnički sporazum iz Kumanova nosi uteg ključnog dokumenta koji i danas utječe na situaciju na Kosovu. Javnosti su, međutim, i dalje nedovoljno poznati detalji njegovog stvaranja. Činjenice kažu ovako: prekid rata i novu sigurnosnu arhitekturu na Kosovu potpisali su 9. juna uvečer general Svetozar Marjanović, u ime Vojske Jugoslavije, Obrad Stevanović u ime MUP-a Srbije i britanski general Michael David Jackson koji je pregovarao u ime NATO-a.
Potpisi na dokument pod nazivom “Sporazum o vojno-tehničkoj suradnji VJ i KFOR-a”, stavljeni su u 23:45, kad su počeli teći rokovi za njegovu primjenu. Isti akt su nekoliko trenutaka kasnije potvrdili i Vijeću NATO-a čime su se stekli uvjeti za sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a. Iste večeri su Marjanović i Jackson dali izjave okupljenim novinarima.
Član srpske delegacije, u to vrijeme pukovnik, a kasnije general Dragan Paskaš prisjeća se da su se najveće borbe za pregovaračkim stolom u Kumanovu vodile za vrijeme i sigurnost vojnika i naroda.
“Na pregovore smo krenuli 5. juna, automobilima iz Beograda, a radnu verziju sporazuma, napisanu u Bruxellesu, dobili smo pred Nišem. Naša kolona, uz osiguranje vojne policije, cijelo vrijeme bila je pod satelitskim promatranjem. Baza nam je bila u Vranjskoj banji, odakle smo svakog jutra išli na kumanovski aerodrom. Tamo nas je dočekao ogromni klimatizirani šator, hladni i nadobudni general Jackson, mučna atmosfera nepovjerenja i izuzetno nepovoljan radni dokument”.
Razgovori su bili koncipirani tako da u ime Vojske pregovara Marjanović, u ime MUP-a Stevanović, a ključnu diplomatsku i političku ulogu imao je službenik ministarstva vanjskih poslova Nebojša Vujović. On je bio i glavna veza s državnim vrhom. S druge strane stola sjedio je general Jackson sa suradnicima. Kurir tvrdi da je problem bio to što Jackson nije imao pune pregovaračke ovlasti, već je za svaki ustupak morao tražiti odobrenje od nadređenih.
“On je pregovore u ime NATO-a vodio samo tehnički. Pri ruci je imao satelitski telefon i poslije svakog našeg prijedloga napuštao je šator i pozivao je nekoga, vjerojatno zapovjedništvo u Bruxellesu koje je odlučivalo”, tvrdi Paskaš.
Pomalo je zaboravljeno da je inicijalni sastanak dviju delegacija održan u makedonskom mjestu Balce, nedaleko od graničnog prijelaza Đeneral Janković. Kao mjesto sastanka NATO je izabrao obližnji kafić simboličnog naziva Europa koju je u to vrijeme držao lokalni ugostitelj Izair Sadiku. Kako je put kroz Kačaničku klisuru bio težak i rizičan za komunikaciju, pregovori su ubrzo izmješteni u Kumanovo na sportski aerodrom, koji je dugo prije toga dobio obrise vojne baze Saveza.
NATO, usprkos tehnološkoj superiornosti, nije imao ni približne procjene o broju naših vojnika i tehnike na Kosovu, uvjeren je Paskaš. “To je bilo jasno iz rokova za povlačenje jedinica iz Pokrajine, nije bilo šanse da tako brzo izvučemo ljudstvo i naoružanje. Kada smo tražili više vremena i obrazložili svoj zahtjev, NATO generali su se nijemo pogledali, a Jackson se uhvatio za svoj telefon”, priča Paskaš.
Tu je on prešutio i drugu mogućnost. Da su iz NATO-a namjerno postavili nerealne uvjete za povlačenje kao početne točke u pregovorima i kasnije radili ustupke da bi udovoljili zahtjevima srpske strane.
Čak i tekst Kurira u nastavku donosi tijek pregovora o povlačenju. Prvo je NATO postavio uvjet od pet dana za povlačenje, a u Kumanovu je ispregovarano najprije sedam, pa ukupno 11 dana za povlačenje.