Iščekivanje rezultata izbora bilo je iscrpljujuće ne samo za one koji su očekivali promjenu već i za one koji su uložili mnogo emocija i energije u njihov ishod. I baš kao što nisu svi reagovali isto na konačnost brojki, nisu svi uspjeli da izdrže tu tenziju iščekivanja a da se mentalno ne zamore. To kako reagujemo na stimulanse spolja čini nas osjetljivim ili manje osjetljivim ljudima.
Svi znamo neke ljude koji tragično shvataju sve ili pretjerano reaguju. “Previše si osjetljiv i to ti može nauditi.” Ta izjava stvara osjećaj da sigurno postoji nešto po čemu su izrazito drugačiji od drugih, da imaju neku “fatalnu” manu zbog koje su osuđeni na patnju ili na to da s njima “nešto nije u redu”.
Stvar je u tome da je pitanje senzitivnosti, osjetljivosti ili ranjivosti ostalo prilično nejasno polje sve dok istraživački psiholog, univerzitetski profesor, psihoterapeut Elaine Aron nije uradila ozbiljne studije i doktorirala na ranjivosti. Njena knjiga Ranjivost, prevazilaženje emocionalne preosjetljivosti, Psihopolis institut (prijevod Milica Simić), postala je bestseler i prije nego što je objavljena jer se o istraživanju brzo pročulo, a ona sama dobila je ogroman broj prijava onih koji su željeli da znaju “šta nije u redu s njima”.
Elaine kaže “ne bojte se”, jer je istu crtu imao i Abraham Lincoln, pa i Martin Luther, Lady Di… Oni ljudi koji su mijenjali svijet da bi mu dali više ljudskosti. Sve je krenulo od Elainine preosjetljivosti odmalena, koja se prenijela na odraslo doba i teškoće da toliko intenzivan unutrašnji svijet nosi sa sobom.
Istraživanje Sevena Soumija o malom broju rezus majmuna koji su rođeni sa ovom crtom i koji su prvobitno nazvani napetim zato što su pretrpjeli veći uticaj odrastanja u stresnim uslovima, pomogao je da se shvati ta stvar sa nasljeđivanjem. Njihov nivo serotonina bio je nizak, kao i kod ljudi, ali ispostavilo se da je postojala jedna genetska varijacija, koja je kao rezultat imala uopšteno niže nivoe serotonina, koji su dodatno bili smanjeni pod uticajem stresa. Kod senzitivnih ljudi postoji ista ta varijacija. Izgleda da je ona tu jer im pomaže da bolje zapaze sve suptilnosti kao što je: koja je to hrana bezbjedna, a koja opasna, što im omogućava da prežive na nekom novom mjestu.
Istraživanje Cecilie Licht u Danskoj potvrdilo je da i vrlo osjetljive osobe posjeduju tu istu genetsku varijaciju. Sigurno postoji neki razlog što toliko mnogo ljudi ima taj “nedostatak”, a neke procjene kažu da ga ima oko 15 do 20 procenata populacije nekog društva, jer nova istraživanja pokazuju da im to pomaže da bolje donose odluke, i sveukupno bolje mentalno funkcionišu, a uz to i stiču još izrazitije pozitivno mentalno zdravlje, zasnovano na pozitivnim životnim iskustvima. Možda je najbolja osveta za sve izrazito osjetljive osobe, umorne od toga da ih smatraju slabićima ili bolesnima, upravo ta Suomijeva studija koja je otkrila da je kod rezus majmuna sa ovom crtom, pod uslovom da su ih odgajale sposobne majke, postojala veća vjerovatnoća da će se ispoljiti “prerana razvojna zrelost”, otpornost na stres i da će postati vođe svojih socijalnih grupa.
Ranjivost može da se objasni, kako kaže Elaine Aron, kroz karakteristike koje se svode na jednu riječ “does”: D (depth) označava dubinu procesuiranja, i osjetljiviji ljudi mnogo više posmatraju i procesuiraju, svjesno ili ne, i taj proces kod njih traje; O (overstimulated) označava da oni mnogo lakše postaju previše stimulisani jer obraćaju više pažnje na sve — i duže procesuiraju — i sasvim sigurno se brže umaraju; E (emphasis) označava stavljanje naglaska na emocionalne reakcije i na snažan osećaj empatije, što, između ostalog, pomaže da primjećuju i uče; S (sensitive) označava senzitivnost, osjetljivost ili ranjivost na sve suptilnosti oko nas.
Šta je ono što čini drugačijima senzitivne osobe?
Često su izrazito ranjive osobe naučene da budu inhibirane, stidljive, plašljive ili introvertne, ali zapravo 30 posto veoma osjetljivih osoba je ekstrovertno, a mnoge introvertne osobe nisu izrazito osjetljive. Neke izrazito osjetljive osobe su prihvatile ove odrednice jer nisu imale nikakvo drugo objašnjenje za svoje oklijevanje. U stvari, pošto osećaju da su drugačiji od drugih i čini im se da imaju neki nedostatak, neki smatraju da je odrednica “stidljiv ili neko ko se plaši šta o njemu drugi misle” samoispunjujuća. Ima i onih koji su znali da su drugačiji, ali su to skrivali i prilagodili se ponašajući se poput većine ljudi koji nisu senzitivni.
Suština je da osjetljive osobe dublje procesuiraju informacije, više i duže, povezujući i poredeći ono što zapažaju sa svojim prošlim iskustvima. Zato vrlo osjetljive osobe imaju izuzetno dobru intuiciju. Naučnica Jađa Jagijelovič je u svom istraživanju pokazala da takve osobe više koriste dijelove mozga povezane sa “dubljim” procesuiranjem informacija, i to pogotovo u obavljanju zadataka koji uključuju zapažanje suptilnosti. Često su optuživani da su “preemotivni”, zbog uobičajenog pogrešnog shvatanja da nas emocije navode da razmišljamo nelogično, ali psiholog Roy Baumeister pokazuje da se emocije nalaze u samom središtu mudrosti. One nam služe da zapamtimo ono što se desilo i da iz toga učimo. Neke druge studije su pokazale da ljudi ako nemaju neki emocionalni razlog da nešto nauče, to ne nauče dobro ili uopšte ne nauče.
Razumijevanje toga zašto smo evoluirali na ovaj način mnogo više govori o nama samima. Moglo bi da se pomisli da je biti senzitivan preimućstvo, ali ipak nije tako. Senzitivnost koristi nekoj osobi isključivo kada se nalazi u manjini. Kada bi je svi imali, to je kao kada bi svi znali za neku prečicu i išli njom, tako da ukoliko ima toliko njih koji koriste tu informaciju, ona prestaje da ikome služi. Ukratko, “senzitivnost ili reaktivnost”, znači više pažnje na pojedinosti nego što to drugi ljudi čine, a onda korišćenje tog znanja da bi se obezbijedilo bolje predviđanje budućnosti. Nekada se, međutim, povećana pažnja i napor ne isplate. Biti senzitivan ima svoju cijenu. Može da bude samo traćenje energije, kada ono što se dešava nema nikakve veze sa vašim iskustvima iz prošlosti. Nekada zbog veoma lošeg iskustva osjetljiva osoba može da previše generalizuje ili da izbjegava određene situacije, ili da se osjeća anksiozno samo zato što je nešto podsjeća na prošlu situaciju. Najveća cijena jeste da njihov nervni sistem bude previše opterećen, stimulisan i uzbuđen. Svi na kraju postanemo opterećeni, samo osjetljivi ljudi do te tačke stižu nešto brže od ostalih. Srećom, kada se malo umire i odmore, lijepo se oporave.
Ranjivi ljudi često ostavljaju pogrešan utisak na poslu. Takve osobe su, kako su pokazala istraživanja Elaine Aron i ostalih navedenih naučnika, veoma savjesne, lojalne, vode računa o kvalitetu rada, dobre su u detaljima, intuitivne su, vizionari, često prilično nadarene; razmišljaju o potrebama klijenata i imaju dobar uticaj na atmosferu na radnom mjestu. Oni su idealni službenici. Ipak, kod njih postoji veća reakcija na stimulaciju, što znači da oni rade bolje kad imaju mir i tišinu, kada ih niko ne procjenjuje ili posmatra. Manja druželjubivost nije posljedica karaktera, već potrebe da procesuiraju svoje iskustvo i to može da ih učini manje primjetnim, ali ne i manje bitnim. Oni ne vole agresivnu samopromociju i nadaju se da će biti zapaženi zbog svog vrijednog rada. Njima će prvima zasmetati neka nezdrava situacija na radnom mjestu, a onda će je osjetiti i drugi, i zato je njihova osjetljivost ono što može da pomogne ostalima da izbjegnu probleme. Iako je mudro prihvatiti ono što ne možemo da promijenimo u sebi, autorka kaže da nikada nismo previše stari da bismo obeshrabrenost zamijenili samopouzdanjem i nadom.
(TBT)