Piše: Agnès Poirier, thebosniatimes.ba
Nedeljne popodnevne sastanke redakcije mjesečnika Les Tempes Modernes, koji je pokrenula sa Jean-Paulom Sartrom, Simone de Beauvoir nazivala je „najvišim oblikom prijateljstva“. Nakon 74 godine, časopis je prestao izlaziti.
Smrt posljednjeg urednika Claudea Lanzmanna prošlog jula, učinila je odluku francuskog izdavača Galimara da ugasi časopis gotovo neizbježnom. Jedan od prvih autora i Sartreov student, Lanzmann je uredničko mjesto preuzeo od nekadašnje ljubavnice de Beauvoir poslije njene smrti 1986. Njegov odlazak prekinuo je magični krug historije. Sem toga, ko bi danas uopće mogao dorasti toj trojci intelektualnih gromada?
Izdanja iz prve decenije i danas odišu novinom kao nekad. Ton časopisa je originalan, reportaže se čitaju kao književnost, stil je beskompromisan, a analiza borbena. Često se smatra da se Novi žurnalizam javio u New Yorku kasnih 1950-ih, ali ima solidnih argumenata za tvrdnju da je tamo stigao iz Pariza čitavu deceniju ranije sa Modernim vremenima, časopisom koji je među prvima uklonio granice između književnosti i novinarstva.
Prvi broj objavljen oktobra 1945. izazvao je veliki prasak u novinarstvu i politici, ne samo u Francuskoj.
Njegov manifest je prevođen i objavljivan širom svijeta, uključujući i stranice magazina Cyrila Connollyja Horizon u Londonu. Tada je obznanjeno: „Svi pisci buržoaskog porijekla osjetili su sklonost ka neodgovornosti… Ja smatram Flauberta i Goncourta odgovornim za represalije koje su uslijedile poslije Komune, jer nisu napisali nijedan redak da bi ih spriječili. To nije bila njihova stvar, reći će neko. A zar je Kalasov proces bio Voltaireova stvar? Zar je osuda Dreyfusa bila Zolina stvar?… Predmet naše brige bit će budućnost naše epohe… Naša je namjera da doprinesemo izvjesnim promjenama u Društvu koje nas okružuju… Zato će ubuduće naš časopis zauzimati stav u svakom slučaju povodom političkih i društvenih događaja“.
Za pronošenje svog osobenog glasa po svijetu, časopis Moderna vremena (nazvan po filmu Charlieja Chaplina) oslanjao se na brojne talentirane pisce i filozofe raznih političkih uvjerenja. Bilo je tu komunista, katolika, degolista i socijalista. Za časopis su radili filozof Raymond Aron, marksista fenomenolog Maurice Merleau-Ponty, antropolog i likovni kritičar Michel Leiris i Picasso, koji je dizajnirao naslovnicu i logo.
Britanski pisac Philip Toynbee slao je Pisma iz Londona, dok su romani i eseji koji bi se kolegijumu posebno dopali izlazili u nastavcima pre zvanične štampe (Drugi pol je prvo objavljen tu), ili s namjerom da privuku potencijalne izdavače. U Modernim vremenima posebna pažnja posvećivana je ženama, piscima van Francuske, disidentima i novim talentima.
Prvi broj časopisa otvorio je ekskluzivni odlomak novele Vatra i oblak crnog američkog pisca Richarda Wrighta, čiji je opis rulje koja linčuje na dalekom američkom Jugu šokirao francusku publiku razotkrivajući rasnu diskriminaciju u SAD lirskim i nasilnim jezikom, u vrhunskom prevodu Marcela Duhamela.
Iz broja u broj, svoj dom će u Modernim vremenima naći Samuel Beckett, Violette Leduc, Nathalie Sarraute, Boris Vian, Jean Genet i mnogi drugi. O problemima u Indokini i sjevernoj Africi prvo se pisalo u Modernim vremenima, dok je redakcija strasno i hrabro zagovarala antikolonijalizam.
Laboratorija novih ideja i agencija za talente spojeni u jedno, časopis Moderna vremena bio je i inkubator egzistencijalizma. Sartre će prvi broj zaključiti tekstom pod naslovom „Kraj rata“ u kome je napisao: „Mir jeste novi početak, ali mi živimo u agoniji… Rat je svakoga ogolio, lišio iluzija; ljudi se sada mogu osloniti samo na sebe i to je možda jedina dobra stvar koja je iz svega toga proizašla.“
Ovaj pesimizam je uznemiravao mnoge čitaoce, ali je sa sobom nosio novu iskrenost koja poziva na neposrednu akciju. U toj iskrenosti bilo je nečega svježeg, stimulativnog, oslobađajućeg: odgovornost za naše postupke, baš kao i za nepostupanje, za našu posvećenost ali i njen nedostatak, samo je i isključivo naša. Nema više izgovora. Izdavačka kuća Galimar pristala je da finansira časopis, dok je redakciji dodijelila malu kancelariju u središtu kvarta Saint-Germain-des-Prés, na broju 5 u ulici Sebastian Bautena.
Sartre se obavezao da će svakoga ko želi da ga vidi primati u prostorijama redakcije, utorkom i petkom popodne između 5:30 i 7:30. Obećanje je čak štampano na naslovnoj strani, zajedno s brojem telefona na koji ga se moglo pozvati. To je bila demokratija i javna debata na djelu.
To je dovodilo do žustrih rasprava i ponekad tragikomičnih scena. U svojim memoarima, De Beauvoire se prisjetila pastora Gengenbacha, „polu-raščinjenog svećenika“, koji je postao redovni posjetilac. „Bio je nadrealista, puno je pio, proklinjao Crkvu i izlazio sa ženama. Onda bi se zaključao u manastir na nekoliko sedmica, da okaje grehe.“
Jednog utorka popodne, službenik sa prijavnice otrčao je bez daha kod De Beauvoire: čitalac čiji je tekst kolegijum odbio upravo je isjekao vene.
Kada se redakcija Modernih vremena izričito izjasnila po pitanju abortusa, zalažući se za njegovu legalizaciju, pred redakcijom su se stvorili redovi ljudi koji su od sekretarice, madam Sorbet, tražili kontakte doktora koji bi diskretno izveli ovu ilegalnu medicinsku proceduru. U to vrijeme je za vršenje abortusa prijetila kazna doživotnog zatvora, a u nekim slučajevima čak i smrtna kazna. Moderna i opasna vremena.
Redakcija Modernih vremena nepopustljivo je pratila političku odiseju Sartrea i De Beauvoire. Kako je hladni rat decenijama držao javni diskurs u okvirima blokovske politike, i sam časopis se donekle gubio u ljevičarskim maglama. Nestajala je ona jasnost sa njegovih slavnih početaka, ali uticaj koji je izvršio u tim prvim godinama ostaje kao njegov trajni doprinos.
(TBT, The Guardian)