Poput hiljada drugih izbjeglica iz Sirije, Shakar Rudani je prošlog ljeta radio u Crnomorskoj regiji u Turskoj u kojoj se nalazi najveći broj farmi lješnika na svijetu. Stigao je ondje u avgustu, očekujući da će sa svojom šestoricom sinova, uzrasta između 18 i 24 godine, zaraditi makar nekoliko hiljada dolara. Krajem septembra otišao je bez ičega osim jedne čvrste odluke: da se nikada više ne vrati.
Posao je bio naporan i opasan. Pošto je teren neravan i pun okomitih strmina, njegovi sinovi uglavnom su brali lješnike osigurani konopcima kako ne bi pali i nastradali. Još gore, dnevnica je iznosila 10 dolara, upola manje nego što im je obećano.
“Zaradili smo taman toliko da otputujemo tamo i vratimo se”, kaže Rudani (57). “Plus troškovi života. Vratili smo se bez ičega.”
Oko 70 odsto ukupne proizvodnje lješnjaka na svijetu dolazi upravo iz Turske, sa oko 600.000 malih farmi nanizanih uz sjevernu obalu. Najveći dio lješnjaka završi u gotovim proizvodima poput “nutele“ koju proizvodi Ferrero, čokoladicama koje pravi Nestle i tablama “godiva“ čokolade turskog proizvođača Yildiza. Potrošači uglavnom ne poznaju prilike u kojima se uzgajaju i beru lješnjaci koji krckaju u njihovim omiljenim slatkišima. Sezonski radnici sada su mahom izbjeglice iz Sirije. Malobrojni među njima imaju radne dozvole, što znači da nemaju nikakvu pravnu zaštitu.
Turski zakon o radu ne primjenjuje se na poljoprivredne biznise sa manje od 50 zaposlenih, te se radni uslovi i mjere u ovoj industriji uglavnom oslanjaju na kompanije koje otkupljuju lješnjak za gotove proizvode. Iz Ferera navode da kompanija radi na ukidanju dječije radne snage i bezbjednosnim standardima. Ova privatna italijanska kompanija – na čijem se čelu nalazi Giovanni Ferrero sa ličnim bogatstvom procijenjenim na 22,3 milijarde dolara – imperija je izgrađena na lješnjacima. Ona otkupljuje trećinu ukupne količine lješnjaka proizvedenih u Turskoj.
Nadgledanje situacije na turskim farmama lješnjaka je maltene nedostižan cilj pošto je većina tih farmi uglavnom nezavisna. Uz to, minimalna nadnica koju gotovo svaki vlasnik imanja nudi neće obezbjediti jednoj porodici dovoljno sredstava za život, i to prije nego što se dio zarade isplati posrednicima koji povezuju radnike sa farmama i nerijetko ubiraju više od standardnih 10 procenata.
Za kompanije koje proizvode čokoladu ovo je problematično pitanje. Iako su druge zemlje pokušale da podstaknu i ojačaju proizvodnju lješnjaka, Turska je i dalje glavni proizvođač i izvoznik i praktično je nemoguće zadovoljiti međunarodnu potražnju bez otkupa upravo turskog lješnjaka.
“Za šest godina koliko nadgledamo farme u Turskoj, nismo pronašli nijednu koja ispunjava osnovne standarde za pristojan posao”, kaže Risha Mittal, direktorka za inovacije i istraživanje u Udruženju za poštene standarde rada. “Ni jednu jedinu.”
“Nikada te neće pronaći”
Turska je postala svjetska prijestonica lješnjaka uz malo sreće i malo državne intervencije. Crnomorska regija ima idealnu mješavinu glinenog tla, sunčeve svjetlosti i padavina. Krajem tridesetih godina prošlog vijeka, Ataturkova Republikanska narodna stranka podsticala je lokalne poljoprivrednike da sade drvo lješnjaka, kako bi osnažili lokalnu ekonomiju i spriječili nastanak klizišta.
Lješnici danas, sa drugim usjevima poput narandži, čaja, pamuka i duhana, čine šest odsto turske ekonomije. Jedna petina radne snage zaposlena je u poljoprivredi, uključujući i sezonske radnike od kojih je 200.000 sirijskih izbjeglica.
Rudani se i u svojoj rodnoj zemlji bavio poljoprivredom. Uzgajao je pšenicu i pamuk na imanju od 15 hektara. U januaru 2014. godine izbjegao je iz Sirije sa svojom dvanaestočlanom porodicom kada su došli borci Islamske države. Crna zastava ISIS-a u njegovom selu vihorila se naredne tri godine. Sada je kontrolu preuzela kurdska policija. Akčakale, gdje su se nastanili, naslanja se na granicu sa Sirijom. “Vidite onu zelenu kuću na vrhu brda?”, upitao je Rudani, pokazujući prstom na tačkicu u daljini. “To je bila moja kuća.”
Poput drugih 3,4 miliona sirijskih izbjeglica koje su od 2011. prebjegle u Tursku, Rudani i njegova porodica imaju status “ljudi pod privremenom zaštitom”. Pripadnicima ove grupe omogućen je veoma mali broj radnih dozvola, a poljoprivreda je jedna od tek nekoliko oblasti za koje radna dozvola nije neophodna.
Njegov prvi susret sa lješnjacima, na ljeto 2017. godine, bio je potpuni fijasko. Sa svojim sinovima se u iznajmljenom automobilu odvezao 1.300 kilometara do obale Crnog mora. Kada je shvatio koliko je branje lješnjaka opasan posao, odlučio je da novac nije vrijedan toga. Narednog dana, vratili su se kući. “Nisam mogao da vjerujem kada sam vidio te planine”, prisjeća se Rudani. “Djelovalo je kao da vas, ako padnete, nikada ne bi pronašli.”
Sljedeće godine Rudaniju je očajnički bio potreban novac, a posrednik mu je rekao da će kamata biti viša nego prethodnog puta.
“Rekao je mom ocu da vlasnici plantaža te godine plaćaju dnevnicu od 80 do 100 turskih lira”, kaže Muhamad Rudani, najstariji Rudanijev sin. “Ali kada je otac stigao tamo, shvatio je da je riječ o prevari. Rekli su mu – daćemo ti 50 lira i to je to.” Odlučili su da ostanu.
Berba lješnjaka je podjeljena u dva djela, skupljanje i prenošenje. Skupljači pakuju lješnjake, a oni se onda, u vrećama teškim po 50 kilograma, tegle uz i niz planinu do kamiona. Radno vrijeme je ekstremno naporno, nerijetko se radi i po 12 sati dnevno, sedam dana u nedelji. S obzirom na bjedne šume koje zarađuju, većina sirijskih izbjeglica kaže da nemaju drugog izbora nego da zaposle i djecu.
Navaf Ibrahim, 48-godišnji otac desetoro djece, u Siriji je radio kao taksista. Stajao je u oronuloj kući koju iznajmljuje u blizini grada Adana, jedinog utočišta koje može da priušti porodici, i to samo zato što troje njegove starije djece radi sa njima na poljima narandži.
“Ljudi koji nemaju dovoljno članova porodice da rade primorani su da žive u plastičnim šatorima pored puta”, kaže on. “Možete li da zamislite to?”
Neregulisani posrednici
Teškoće rada u poljoprivredi pogoršavaju posrednici. Poznati kao dayibasi, neophodno je da imaju završenu osnovnu školu i dozvolu za rad. U praksi su neobučeni i neregulisani.
Posrednici često radnicima pozajmljuju novac između sezona berbi, a ti dugovi nerijetko se završe kao ropstvo. Mnogo su češće, navode Sirijci, laži o visini nadnice koja se uglavnom isplaćuje na kraju berbe. Dotad se radnicima isplaćuje novac dovoljan tek da pokrije troškove hrane i kirije, a za svaki dan proveden na polju dobija se “poslovna karta”, odnosno neformalni dokument u kojem se vodi dug.
Sistem je utvrđen tako da prividno obezbjeđuje lojalnost, navodi Sanije Dedeoglu, profesorka radne ekonomije na Univerzitetu Mugla u Turskoj. “Da biste formirali radnu grupu, potrebno vam je između 15 i 20 ljudi, ali ukoliko vam je neko dužan, mala je vjerovatnoća da će on otići da potraži drugi posao”, kaže profesorka Dedeoglu. “Ali sreli smo toliko ljudi koji su skupili gomile poslovnih karata, a posrednici su samo nestali.”
U Akčakaleu je na desetine posrednika. Jedan od njih, Ibrahim Ergun, ukratko je objasnio šta je njegov posao. “Radim ovo već deset godina”, kaže Ergun (71). “Obično sa sobom na sjever povedem između 100 i 150 radnika.”
On je svjestan loše reputacije koja prati posrednike. “Većina posrednika uzme novac, a ne da nikakva prava radnicima.”
Misterija porijekla lješnjaka
Iako vrijednost turskih lješnjaka na godišnjem nivou dostiže 1,8 milijardi dolara, plantaže se bore za profitabilnost. Zbog nezgodnog terena gotovo je nemoguće mehanizovati proizvodnju, a kada vlasnici plantaža umru, zemlju obično djele njihova djeca. Prosječna veličina plantaže sada je manja od 1,6 hektara.
Neki vlasnici plantaža i ne očekuju da će od lješnjaka zaraditi neki veliki novac. Sema Otkundž, 70-godišnja vlasnica imanja u Akčakoki, svojih 1,6 hektara zemlje naslijedila je od oca i nastavlja da uzgaja lješnjak zbog osjećaja porodične dužnosti.
“Kupci kažu – nudimo ovu cijenu, i niko ne može da učini ništa povodom toga”, navodi ona.
Sema je sićušni dio kompleksnog sistema o kojem ne zna gotovo ništa.
Ne umije da nabroji nijednog igrača u industriji mimo svog lokalnog kupca. Velike kompanije koje se nalaze na vrhu ovog lanca nabavke čuvaju u tajnosti porijeklo lješnjaka koji koriste u proizvodnji. Nijedan kupac nije tajnovitiji od Ferera koji neće otkriti ime ni jednog jedinog dobavljača, iako prosta aritmetika ukazuje da je odgovor “skoro svi”. Kompanija, koja takođe prodaje “kinder“ i “roše“ čokolade, treći je proizvođač čokolade na svijetu, iza Marsa i Mondeleza, a ispred kompanija Nestle i Herši.
Portparolka kompanije je dostavila mejlom spisak organizacija sa kojima se Ferero udružio kako bi promovisao takozvani Ferero program poljoprivrednih vrijednosti.
Riša Mital iz Udruženja za poštene standarde rada navodi da Ferero prima telefonske pozive organizacije i učestvuje u panel-diskusijama o radničkim pitanjima. Samo ne želi da otkriva odakle kupuje lješnjake. Udruženje ima bolji uvid u lanac nabavke kompanije Nestle pošto su sarađivali na programu koji je finansiralo američko Ministarstvo rada.
U najboljem slučaju, ovo je skroman početak. U istraživanju koje je Nestle objavio na svom sajtu 2017. godine navodi se da više od 72 odsto radnika nema dovoljno sredstava da pokrije osnovne životne potrebe, a 99 odsto njih navelo je da radi sedam dana nedeljno. Pitanje eksploatacije djece je, navela je kompanija, sada problematično zbog rata u Siriji.
Nestle je odbio da komentariše te podatke.
Turska poljoprivreda je za izbjeglice u isto vrijeme doživotna kazna i suđenje u toku. Za pet godina otkako je napustio svoju domovinu, Ibrahim je spoznao novo poimanje nesreće i toga šta je čini.
“Mi imamo sreće”, kaže on. “Možemo da preživimo ovdje. Nikada nećemo biti lopovi. Nikada nećemo prositi na ulici.”
(TBT, NYT)