“Budite tihi! Jeste li našli tunele?”, čuje se kako Alaa kaže vojnicima sad već na početku one glavne ceste.
“Našli smo tunele”, odgovara vojnik.
I bitka počinje. Otvara se sam pakao.
“Prva kuća, druga kuća, treća kuća. Na moj signal!”, govori u voki-toki jedan od vojnika, sad već u jednoj od kuća.
Ispred, u četvrti, dva su oklopljena Humveeja iračkih specijalaca, koji otvaraju paljbu iz teških mitraljeza po kući u kojoj su se utvrdili ISIL-ovci. Buka je strašna, projektili iz mitraljeza odlamaju komade betona s kuće u gradskoj četvrti, a onda ISIL-ovci uzvraćaju. Jedan Humvee eksplodira. U sljedećoj sceni jedan od specijalaca leži na podu bez svijesti i obilno krvari iz prsa ili vrata u lokvu ispod sebe.
“Daj mi nešto! On gubi krv! Gdje su zavoji!?”, “Nemam nikakve zavoje!”, “Daj mi svoj šal! Drži to! Drži to! Daj mi to!”
Dokumentarni film “Mosul”, službeno pušten u distribuciju ovog tjedna, opisuje rat iz prvog reda sjedala u publici. Doslovno. Kad u nekoj od najava pročita da je riječ o “dokumentarnom trileru”, čitatelj će možda zakolutati očima. No “Mosul” je točno to. To je sat i pol dokumentarca o bici koja je trajala devet mjeseci, od jeseni 2016. do ljeta 2017., nastalih iz nekoliko stotina sati snimaka iračkog novinara Alija Maule od početka do kraja bitke.
Sve je počelo kad su Maulu poslali u oktobru 2016. da prati ofenzivu 114.000 vojnika i militanata koju su činili Iračka vojska, kurdski Pešmerge, irački Hezbolah, razne ujedinjene sunitske, šijitske i kršćanske frakcije, plemenske paravojne jedinice, sve uz pomoć 450 američkih i francuskih vojnika na terenu i udare američkih aviona iz zraka. Njima nasuprot stajalo je između 12.000 i 15.000 ISIL-ovaca, utvrđenih po kućama, zgradama i tunelima drevnog megapolisa.
Tolika vojna sila protiv ISIL-ovaca bila je nužnost jer je bila riječ o terorističkom pokretu izraslom kao kult smrti, koji apsolutno poželjno poseže za samoubilačkim akcijama i uzimanjem civila, bez obzira koje vjere, kao živog štita. Ovaj film prikaz rata u tehničkom smislu diže na sasvim novu razinu, čak i u 21. stoljeću.
Redatelj Daniel Gabriel savršeno je znao što čini, godinama ranije bio je protuteroristički operativac CIA-e, film na kraju predstavlja do savršenosti obrađeni materijal u kojem čak i poslovično kaotične i katastrofalne snimke direktne bitke s mobitela nerijetko djeluju kao holivudski produciran igrani film. Samo što je ovo stvarnost. Tu su svaka pogibija, svaka rana i svako truplo stvarni. U tih devet mjeseci pobijeni su skoro svi ISIL-ovci; prema iračkim zapovjednicima njih skoro 11.000, a prema iračkim političkim vlastima oko 16.500.
Na strani osloboditelja, prema američkim podacima, poginulo je oko 1500 vojnika s još oko 8000 ranjenih, a civila je stradalo, tu su podaci ovisno o izvoru, jako raznoliki, ali objektivno između 6500 i 10.000. Film na početku prikazuje nepregledni konvoj vojnih vozila kako se kreće kroz pustinju, u zoru. Potom snimke iz dronova koje pokazuju grad u daljini iz kojega se na nekoliko mjesta uzdiže ogroman dim, sve skupa uz apokaliptičan dojam.
Tek tad gledatelj počinje pojmiti zašto je ta Bitka za Mosul bila vjerojatno najveći ratni sukob oko nekoga grada još od Bitke za Staljingrad; i po veličini grada i po masama vojnika i po angažiranom oružju, konačno, isto tako i po užasnim razaranjima grada. Tu se dolazi i do u filmu neispričanog dijela te priče, onoga koji se tiče brutalnosti tog rata. Um Hamadi je točno prikazana kao zapovjednica svoje paravojne jedinice.