Piše: Yanis Varoufakis i David Adler, thebosniatimes.ba
U vrijeme krize i katastrofe, djeca su često prinuđena da brzo odrastu. Svjedočimo danas ovom preuranjenom pozivu na akciju na planetarnoj ravni. Dok odrasli ljudi na vlasti ubrzavaju potrošnju fosilnih goriva, djeca vode kampanju protiv opasnosti od izumiranja naše vrste. Opstanak nam sada zavisi od stvaranja globalnog pokreta koji bi kontrolisao nacionalne vlasti i zahtijevao Međunarodni zeleni New Deal.
Nekoliko zemalja je predložilo svoje verzije Zelenog New Deala. Ovdje u Evropi, DiEM25 i naša koalicija „Evropsko proleće“ vode kampanju pod zastavom detaljne agende Zelenog New Deala. U Ujedinjenom kraljevstvu pokrenuta je nova kampanja koja zagovara sličnu regulativu sa poslanicima kao što su Carolina Lucas i Clive Louis. U Americi neumorni aktivisti iz pokreta „Svitanje“ sarađuju sa poslanicima kao što je Alexandria Ocasio-Cortez, kako bi progurali svoj prijedlog u vrh političke agende.
Sve ove kampanje su u najvećoj mjeri izolovane. Njihovi savjetnici možda razmjenjuju komentare i ideje, ali još nema strategije koja bi sve te kampanje koordinisala u širem, globalnom okviru.
Nažalost, klimatske promjene ne poznaju granice. SAD je drugi po redu zagađivač na svijetu, ali kompenzuje za manje od 15 odsto globalnih emisija gasova staklene bašte. Vođstvo primjerom naprosto više nije dovoljno.
Umjesto toga, potreban nam je Međunarodni zeleni New Deal, pragmatičan plan kako svake godine skupiti po osam triliona dolara, ili 5 odsto globalnog GDP, koordinirati ulaganje te sume u obnovljivu energiju i posvetiti se izgradnji zaštite klime na osnovu potreba, a ne mogućnosti pojedinačnih zemalja.
Nazovimo to Organizacija za hitnu ekološku saradnju. Dok mnogi američki aktivisti inspiraciju nalaze u „mobilizaciji u stilu Drugog svjetskog rata“, Međunarodni zeleni New Deal bi radije trebalo oblikovati po uzoru na poslijeratni Maršalov plan. Uz finansijsku pomoć američke vlade, 16 zemalja je osnovalo Organizaciju za evropsku ekonomsku saradnju (OEES), posvećenu obnovi infrastrukture na razorenom kontinentu i koordinaciji snabdijevanja energijom.
Ali ako je izvorni OEES ugradio ekstraktivni kapitalizam u srce Evrope – zaštitom kartela u proizvodnji čelika i uglja – nova organizacija za Međunarodni zeleni New Deal može osnažiti zajednice širom svijeta jednim projektom koji preobražava.
Transnacionalni opseg ove mobilizacije je od suštinskog značaja iz tri osnovna razloga.
Prvi je proizvodnja. Nedavne studije pokazuju da bi, ako države sarađuju, svi kontinenti imali izvore energije u vjetru, suncu i vodi koji su im potrebni u svijetu nulte emisije gasova. Sjeverne zemlje i planinske oblasti imaju bolji pristup energiji vjetra, dok je u južnim područjima lakše eksploatisati sunčevu energiju. Međunarodni zeleni New Deal bi mogao da iskoristi ove razlike kako bi se obezbijedilo da obnovljiva energija bude svima na raspolaganju tokom cijele godine.
Drugi je inovacija. Za rješavanje klimatske krize bit će potrebno više od obustavljanja eksploatacije fosilnih goriva. Bit će nam potrebna velika naučna otkrića da bismo razvili obnovljive izvore energije, prilagodili postojeću infrastrukturu, sproveli detoksikaciju naših okeana i dekarbonizaciju atmosfere. Nijedna država ne može sama da finansira istraživanje i razvoj koje ovi izazovi zahtijevaju. OEES bi okupila intelektualne snage globalne naučne zajednice: Zeleni projekat Manhattan.
Treći je reparacija. Vekovima su države poput SAD i Britanije pljačkale i zagađivale prirodne resurse širom svijeta. Manje razvijene zemlje dvostruko su lišene: prvo, svojih prirodnih bogatstava, a drugo, svog prava na održiv život – pa i prava na postojanje, u slučaju mnogih malih ostrvskih zemalja u razvoju. Međunarodni zeleni New Deal bi sproveo preraspodjelu resursa za rehabilitaciju iscrpljenih oblasti i zaštitu od rastućeg nivoa mora, te garantovao pristojan životni standard svim klimatskim izbjeglicama.
Konferencije UN o klimatskim promjenama nas neće sačuvati od izumiranja – propast Pariskog sporazuma bi trebalo da bude očigledan dokaz. Ovi okviri nas osuđuju na ‘dilemu zatvorenika’, gdje se svaka država podstiče na izvrdavanje obaveza, čak i ako znaju da bi međusobna saradnja donijela veće zajedničko dobro. Sve dok se klimatska saradnja zasniva na žrtvi bit će u riziku od siledžija kao što je Donald Trump, koji se zaklinje da će kršiti međunarodna pravila u ime nacionalnih interesa.
Međunarodni zeleni New Deal mijenja okvire. Umjesto da poziva na uzdržanost, on postavlja viziju pozitivne sume međunarodnih investicija, u kojoj dobit od zajedničkog učešća preteže nad koristima usamljene aktivnosti.
To je strategija koja je Franklin Rooseveltu donijela izvorni New Deal. Njegov plan se obraćao beznadežnim ljudima i nadahnuo ih idejom da alternativa postoji. Da postoje načini da se resursi u mirovanju stave u javnu službu. Davao je smisao obeshrabrenima i otvarao šanse za preduzetnike.
Isto važi i za Međunarodni zeleni New Deal koji mobiliše javne finansije da prikupe privatne investicije kako bi zajedno finansirali tranziciju od osam triliona dolara. Baš kao u izvornom New Dealu, javne finansije će obuhvatiti mješavinu poreza i obveznica. Možemo uvesti globalnu minimalnu stopu korporativnog poreza koja se zatim redistribuira po osnovu prodaje. Također, javne investicione banke – uključujući Evropsku investicionu banku, Svjetsku banku i KfW, njemačku razvojnu banku u vlasništvu države – mogu koordinisati pitanje zelenih obveznica za koje se najveće centralne banke saglase da će podržati na sekundarnim tržištima.
Odjednom će zemlje sa velikim trgovinskim viškovima uvidjeti da je bolje investirati višak kapitala ako se zelene investicije u zemljama sa deficitom koordiniraju pod pokroviteljstvom međunarodnog plana. Prevladat će dinamika pozitivne sume.
U tom smislu, ulog Međunarodnog zelenog New Deala nije samo ekološki. Udruživanjem zemalja na projektu ekonomske transformacije sa dna ka vrhu, i prinudom multinacionalnih kompanija da finansiraju svoj dio – također će se zauzdati talas netrpeljivosti i ksenofobije koji preplavljuje svijet.
„Napredne“ kapitalističke zemlje danas se bukvalno raspadaju. U Sjedinjenim Državama neto iznos javnih investicija je pao ispod polovine jednog procenta GDP. Širom eurozone, taj iznos stagnira ispod nule već skoro čitavu deceniju. Nije čudo što se politički monstrumi ponovo uspravljaju: baš kao i 1930-tih, plodovi gnjeva postaju „puni i teški, zreli za berbu“.
Neki eksperti misle da će liberalno-demokratski projekat živnuti ako im Kina posluži kao strašilo. Ali pravo strašilo je naših ruku djelo: klimatska kriza stvorena tokom decenija nemara i neulaganja. Da bismo rješavali istinsku egzistencijalnu krizu s kojom smo danas suočeni, moramo preokrenuti ekonomske politike koje su nas ovdje dovele. Stroga štednja vodi u izumiranje.
Međunarodni zeleni New Deal teži da izbjegne zamke hladnoratovske politike i okupi čovječanstvo na jedinom projektu koji je u stanju da očuva planetu prikladnu za život. Da bi se to desilo, međutim, potreban nam je snažan progresivan međunarodni pokret koji će od naših vođa zahtijevati da počnu da delaju izvan svojih granica. Hajde da počnemo da ga gradimo. Djeca nas gledaju.
(TBT, The Guardian)