Posljednjih godina u Bosni i Hercegovini, kao i u čitavom svijetu, opetuju se, svjedoci smo, prirodne nepogode poput: velikih zima, stúdi i snježnih padavina, visokih, tropskih ljetnih temperatura i evo, opet, poplava (sredinom mjeseca maja 2014. godine Bosnu i Hercegovinu kao i susjedne Srbiju i Hrvatsku pogodile se nezapamćene kiše i poplave sa katastrofalnim i zastrašujućim posljedicama). Sve ove znakove i signale prirode kojim nam ona “govori” kao da ne uzimamo ozbiljno; smatramo to samo njezinim slučajnim, prolaznim fazama. Ali ovo učestalo opetovanje ne može nas ostaviti ravnodušnim: priroda sve jače i snažnije djeluje!
Zašto?
Naučnici i stručnjaci već godinama upozoravaju na tzv. klimatske promjene (eng. Climate Change). Ovom sintagmom označava se fenomen izmjene općeg trenda klime na Zemlji, o kome su napisane i pišu se brojne knjige i studije. Stručnjaci upozoravaju vlade u svijetu da promijene politiku prema prirodi, da na najvišem novu iniciraju promjene koje će umanjiti surovi ljudski, bahati, zagađivački odnos prema okolišu. Ali, začudno, ljudi teško prihvataju promjene, pa čak i u vlastitu korist!
Ovdje se prisjećamo da su neki klasični muslimanski učenjaci govorili i upozoravali na sedam ponavljajućih kazni koje ciklično pogađaju ljude na planeti Zemlji. Prema ovome zanimljivom mišljenju, te kazne se dovode u vezi sa četiri (pra)počela Zemlje: vatrom, vodom, zrakom i zemljom. Naime, vatra proizvodi ili donosi požare, voda poplave, zrak oluje, a zemlja zemljotrese i odrone. Uputno je da se ovdje zapitamo je li čovječanstvo ikada bilo lišeno ovih ponavljajućih nepogoda?! One kao da su pratilje ljudi na ovome svijetu.
Snaga prirode
Aktualna nesreća koja nas je zadesila još jednom nas je podsjetila na činjenicu da je priroda nepobjediva za čovjeka. Čovjek je isuviše krhko biće da bi se suprotstavio silama prirode, koje moderni čovjek, nažalost, rekli bismo, izaziva na djelovanje. Kada ovo kažemo, mislimo na to da smo kao vjernici ubijeđeni da postoji tajnovita veza između načina na koji ljudi žive i kosmičke sile koja se buni protiv ljudske bahatosti i oholosti.
Zabilježeno je da je drevni kineski filozof i reformator Konfučije rekao: “Čovjek je jak, a vo je jači od njega, a slon je jači od vola, a svako brdo je stotinu puta jače od slona.” Poruka je jasna: čovjek ne može pobijediti prirodu! Uvjerili smo se na u snagu i vode i zemlje. Zato ubuduće valja mnogo više poštovati i cijeniti i jedno i drugo!
Razornost grijeha
Kada smo malo prije kazali da postoji veza između načina života i djelovanja prirode, to argumentiramo i kur’anskim kazivanjima o drevnim narodima. Uzvišeni kaže: I sve smo kaznili prema grijesima njihovim: na neke poslali vjetar pun kamenja (hāsibā), a neke uništili strašnim glasom (es-sajha), neke utjerali u zemlju (hasefnā bihi l-erd), a neke potopili (agraknā)! Allah im nije zulum učinio, nego su sami sebi zulum nanijeli (el-‘Ankebut, 40).
Prema Kur’anu: narod Luta, a.s., uništen je kamenjem “od pečene gline” (Lut, 82); narod Ad uništen je ledenim, silovitim vjetrom (el-Hakka, 6–8), Semud i Medjen uništeni su strašnim glasom (Hud, 67–68, 94–95); Karun je utjeran u zemlju (el-Kasas, 81); narod Nuha, a.s., (el-‘Anekebut, 14), Faraon i njegov narod su potopljeni (el-Mu’minun, 27).
Jednom riječju, nevjerništvo, izopačenost i pokvarenost ovih naroda dovela ih je do vlastitog uništenja. Uzvišeni Allah im je poslao kazne koje su ih uništile. Kazne su, bez sumnje, uslijedile kao rezultat ljudske oholost i razuzdanosti. Ono što generalno i ukratko možemo zaključiti iz ovih nesretnih završetaka drevnih naroda jeste to da ljudski grijesi dovode do uništavanja i razaranja: Kakva god vas nevolja zadesi, to je zbog onoga što su zaradile ruke vaše, a On i oprašta mnogo (eš-Šura, 30). Prema tome, ljudska odgovornost je neupitan i nezaobilazan faktor u tragedijama i nevoljama koje ljude pogađaju.
Odnos prema nevolji
E, sada, kako da promatramo nevolje koje nam se ponavljaju ili koje nas zadese? Musibeti mogu biti (a) kazna, (b) iskušenje, (c) opomena i (d) milost.
Na prvome mjestu, moramo biti svjesni da uzvišeni Allah ljudima pokazuje mnogobrojne dokaze i znakove Svoje veličanstvene Božanske moći. Jednostavno rečeno, On podsjeća na Sebe one koji ga zaboravljaju; Njemu pripada vlast i upravljanje prirodom.
Drugo, vjernik kroz nesreće postaje svjesniji Allahove, dž.š., moći, tj. da je samo On Gospodar svemira i da samo On zaslužuje da mu se robuje.
Treće, kad vjernika zadesi kakva nevolja, nedaća ili nesreća, on pokazuje i ispoljava vrlinu strpljivosti, koja se još naziva i ibadet tegobe. Uzvišeni je rekao: A Mi vas iskušavamo zlim i dobrim i Nama ćete se vratiti (el-Enbija’, 35). Komentirajući ovaj ajet, mufessir Ibn Džuzejj kaže da ove riječi znače slijedeće: “Kušamo vas neimaštinom i bogatstvom, bolešću i zdravljem, i tome sličnim od dunjalučkih stanja, kako bi se pokazala strpljivost na lošim i zahvalnost na dobrim stvarima” (Teshīl, 3/26). Dakle, kada se čovjek iskuša dobrom bilo koje vrste, obavezan je biti zahvalan Stvoritelju na tome, a kada se iskuša nedaćom ili tegobom bilo koje vrste, obavezan je osaburiti. Kao nagradu za to imat će upisivanje dobrih i brisanje loših djela.
Četvrto, kroz iskušenja i nesreće vjernik se čeliči u strpljenju, snaži i jača svoje uvjerenje, svoj iman. Istovremeno, spoznaje istinsku vrijednost određene blagodati koju je izgubio, pa stane još više zahvaljivati Allahu, dž.š., na brojnim drugim blagodatima, a zahvaljivanje na blagodatima znači i donosi njihovo povećanje: I kada je obznanio Gospodar vaš: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; a budete li nezahvalni, zaista je kazna Moja žestoka!’ (Ibrahim, 7).
Peto, uzvišeni Allah ukazuje Svoj blagoslov i milost te upućuje one koji su na iskušenjima: Mi ćemo vas, svakako, dovoditi u iskušenje, malo sa strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetaka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive! One koji, kada ih zadesi kakva nevolja, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo!’ To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost; ti su na Pravome Putu” (el-Bekare, 155–57).
Pouke
1) Potrebno je promijeniti odnos prema prirodi i životnom okruženju: ne zagađivati rijeke, potoke i jezera, ne bacati smeće po šumama, šumskim obroncima, proplancima i sl.
2) Onako kako se odnosimo prema prirodi, ona će nam tako vraćati. Priroda se ne može pobijediti: ona se uvažava i njoj se čovjek prilagođava, odnosno potčinjava je na halal način.
3) Potrebno je i više slušati stručnjake i učene ljude u određenim
oblastima: npr. gdje (sa)graditi kuću, putnu komunikaciju itd.
4) Ne može se isključiti ljudska odgovornost u nevoljama i nedaćama; moramo biti svjesni razornosti i pogubnosti grijeha.
5) U nevoljama i nedaćama obaveza je strpjeti se, a one pogođene njima pomoći na sve moguće načine.
(TBT)