Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ramazan kao mjesec posta za muslimane je unikatan i kao takvog ga ne poznaju druge religije. Zapravo sve religije, manje-više, upražnjavaju neke oblike posta, ali se to može podvesti pod neke oblike vegetarijanskih dijeta u kojoj se vjernicima uskraćuju određene vrste hrane. Zato mnogi imaju predrasude o islamskom postu tokom ramazana smatrajući to okrutnim gladovanjem. Zbog ovako decednih i sveobuhvatnih naredbi i zabrana u islamu mnogi su skloni islamu pripisati vrlo rigidne i konzervativne atribute oduzimajući mu aktuelnost i savremenost. Međutim, samo četiri velike kur'anske zabrane kao što su kocka, alkohol, blud i opijati pokazuju ispravnost islamskih stavova u onoj mjeri u kojoj smo svjesni koliko su savremena bremnita ovim zlim pošastima na koja najveća civilizacija u povijesti ljudskog roda nema adekvatne odgovore.
CIVILIZACIJA RIJEČI
Iako se na ramazanski post gleda sa biološkog aspekta, on je primarno supstrat duhovnosti. Osim zabrane konzumiranja hrane i pića tokom mjeseca ramazana muslimanima je zabranjeno i nasilje kako verbalno tako i fizičko, jer je ramazan jedan od četiri mjeseca (ešhuri-hurum) u kojima se muslimanu zabranjuje nasilje. Pošto se čovječanstvo suočava sa novim tehnološkim izazovima poput interneta, odnosno društvenih mreža na kojima je došlo do opće eskalacije govora mržnje i verbalnog nasilja koje se kvalificira čak kao cyber terorizam, veoma je bitno ukazati na ovaj fenomen bar tokom posta. Prosto rečeno nedoličan govor može pokvariti post, dok (sve)moć božanske riječi, kojom se kao takvom sam Bog obznanio čovjeku i to baš u mjesecu ramazanu, može donijeti duhovnu magiju i ramazansku čaroliju. Sama činjenica da se noć kad je melek Džebrail kontaktirao poslanika Muhmammeda, a.s., izgovorivši mu prvu riječ iz Kur'ana, naziva lejtul-kadr, noć (sve)moći, objašnjava sve. Bog se mogao objaviti i iskazati svoju poruku čovječanstvu kroz druge oblike kao što je to učinio sa pločom (qabes) kada se ukazao Musau, a.s. Zato se islamska civilizacija i naziva civilizacijom riječi.
Veoma je fascinantno uroniti u razumijevanje nastanka harfova/slova od elifa iz kojeg su nastali svi drugi harfovi/slova, a on sam nastao iz jedne tačke. Potom, kako tvrdi Ibn Arebi, svaki harf/slovo ima hiljadu zasebnih svijetova, a sam elif ih ima 18 hiljada.
Ako se obični musliman, koji je elementarno pismen, udubi u razmišljanja na osnovu samih kur'anskih kazivanja, uočit će koliko je sam Bog sklon dijalogu. On kao Gospodar i Tvorac svega sebi dopušta da razgovara i polemizira sa melecima, sa poslanicima, pa čak i sa šejtanom, lanetullahi alejhim, da bi pripadnike i drugih religija pozvao da se kroz dijalog okupe oko jedne riječi.
Muslimani vjeruju da se baš te noći lejtul-kadr otvaraju nebesa i daj taj čudesni čin mogu vidjeti oni koji su tokom posta svoju dušu očistili. Oni koji to vide to taje kao najveću intimu doživljaja spoznaje ljepote i svemoći Božije riječi. Nema tog vjernika čije oči nisu uprte u nebesa tako da se mitologija otvora nebesa može shvatiti kao uzdah iz prsa u žudnji za Stvoriteljem koji je ravan žudnji za iftarom žednom postaču. Inače, islamsko poimanje svijeta je da svijet sazdan od viših (ulja) i nižih (sufla) svjetova. Viši svjetovi su oni koji vjernici proživljavaju uslijed nadahnuća i žudnje za svjetlom i istinom, dok niži svjetovi tame pripadaju niskim strastima i podzemlju.
PLEMENITA I RUŽNA RIJEČ
Ovi svjetovi su, opet, nastali iz riječi. Kur'anska paralobola o stablu koje je izniklo iz plemenite riječi (kelima-i-tayiba) i korovu koji raste iz ružne riječi (kelima-i-habisa) vrlo slikovito i nadahnuto govori o tome. Stablo koje izraste iz plemenite riječi treba kalemiti i kultivirati, dok korov raste sam od sebe svugdje i na svakom mjestu. Stablo iz plemenite riječi ima korijenje duboko u zemlji, a širi grane visoko prema nebu, dok korov ima korijenje na površini i zakržljale grane pune bodlji. Stoga se sa stabla plemenite riječi ubiru slasni i hranjivi plodovi dok su plodovi korova gorkog okusa i neupotrebljivi ili čak škodljivi po ljudski organizam.
Pojednostavimo li ovo parabolu na svakodnevnicu sigurno će nas asocirati na svijet prosvjetiteljstva, kulture i umjetnosti naspram svijeta estrade, zabave i društvenih mreža. Vrlo je tužno gledati danas to stablo plemenite riječi kako se povija pred olujama surovih ljudskih niskih strasti, kao što je impresivno vidjeti da odolijeva zahvaljujući snazi koju posjeduje u žilama koje se protežu daleko u povijest ljudske civilizacije.
Opća je ocjena da se štetnost korištenja društvenih mreža ogleda kroz ovisnost, uhođenje i širenje mržnje i straha, što su grijesi koje islam vrlo rigorozno sankcionira. A kakve bi to ideje mogle obitavati u svjetovima podzemlja i tame osim onih koje, da se nastavim koristiti parabolama, podsjećaju na razne vrsti nemani i otrovnica koje žive u močvarama obraslih korovom?!
Iskreno, da nisam doživio svijet društvenih mreža preselio bih na bolji svijet sa prilično idealiziranom slikom o bosanskim muslimanima. Imao sam dosta poetičnu predodžbu o svom narodu. Vjerovao sam da smo narod sevdalinke i mevluda koje sluša njihova kako na čardacima i divanhana tako i pored šadrvana u džamijskim haremima i da samo čeka trenutak političkih prilika pa da doživi novu kulturnu i duhovnu renesansu. Međutim ovaj savremeni vjerski diskurs kojeg bosanski muslimani upražnjavaju posebno na društvenim mrežama govori kolike je posljedice na njihovu duhovnost ostavilo dugo odsustvo zbiljskog rada na prosvjetiteljstvu. Perivoji te duhovnosti „društveno su premreženi“ primitivizmom i nesnošljivom mržnjom. Sve to pothranjuju, podržavaju i sponzoriraju politički i vjerski moćnici. Nemam ideju o tome kako će ove mržnjehare, režimski trolovi i botovi skončati svoje poslove na dunjaluku, ali imam osnovanu predodžbu kako će završiti na ahiretu: iftarit će se korovom u paklu, i to drvetom Zekum!
(TBT)