Ako se pokaže tačnom informacija da će već naredne sedmice biti održan sastanak Inicijativnog odbora za osnivanje nove stranke – Socijaldemokratskog pokreta (SDP) – čiji lider će biti Zlatko Lagumdžija, onda će to biti nastavak podrivanja jedine relevantne opozicije nacionalističkim strankama u Bosni i Hercegovini, a to je Socijaldemokratska partija (SDP)! To će biti i dokaz da je strateški cilj nacionalnih stranaka, koje više ili manje otvoreno rade na trojnoj podjeli BiH.
„Neprijatelj nikad ne spava“
Reklo bi se, ništa novo. Ali, nakon što je SDP istrajao na principu da neće ući u neperspektivnu koaliciju sa SDA/HDZ/SNSD te izdržao unutrašnje pučističke udare frakcije sa Zlatkom na čelu koja je vukla Partiju u zagrljaj nacionalista, činilo se da je sva šteta po socijaldemokratiju ostala na tome što je DF otpao iz bh. bloka, a Željko Komšić promijenio tabor radi mandata i par fotelja. Međutim, najava formiranja paralelne socijaldemokratske organizacije upozorava i Partiju i pristalice ove opcije da „neprijatelj ne spava“ te da se oko SDP-a plete nova destruktivna igra, a bilo kakav rezultat na štetu SDP-a ide u korist SDA i drugih nacionalista. To je i suština cijele igre. Nekoliko je pokazatelja da je to tako.
Znakovita je upornost Zlatka Lagumdžije da ponovo postane lider socijaldemokratije u BiH i to nakon nekoliko godina djelovanja u sjeni (uz kuloarske procjene da ustvari on cijelo vrijeme upravlja partijom, a ne Nikšić). Ovaj potez uslijedio je ubrzo nakon nedavnog neuspjeha da na maratonskoj sjednici Glavnog odbora SDP-a ubijedi rukovodstvo i članstvo u neophodnost ulaska u vlast sa SDA i da na istoj sjednici smijeni Magazinovića, Čengića i Mašića. Zapravo tog dana nije mu uspjelo ono što je uradio 1997. godine kada je na režiranom kongresu SDP-a smijenio Nijaza Durakovića, a što je bilo mnogo bolje i profesionalnije pripremljeno. Bolji poznavaoci prilika u kojima radi SDP ustvari nisu ni iznenađeni upornošću u podrivanju Partije, a baš ta upornost ukazuje koliko je režimu stalo da demontira SDP ili da socijaldemokrate opet okrene na odgovarajući kurs pod Lagumdžijinim vodstvom.
Lagumdžija provocira raskol na ljevici
Situaciju za najnoviju Lagumdžijinu akciju kreirao je i sam SDP koji je bremenit problemima, od kadrovskih, preko frakcijskih do financijskih. Očigledna je dugotrajna podjela na tzv. stare racionalnije i kalkulantske kadrove i na mlade, neiskusne, nestrpljive i agresivne. Očigledna je i nesposobnost kompromisa među njima, a time i nezadovoljstvo posebno stare garde i upravo to je pukotina koju sada koristi Lagumdžija. Ovo što sada radi Lagumdžija, osnivanje paralelne socijaldemokratske stranke, je svjesno i vrlo opasno kopanje po već postojećim pukotinama u SDP-u pa je jasan i njegov zlokobni cilj – izazivanje radikalnog rascjepa unutar SDP-a, zbunjivanje i dezorijentacija članstva i slabljenje ljevice! On je možda (!) podržan od dijela iskusnih, ali uglavnom prevaziđenih kadrova koji svjesno ili nesvjesno postaju maskirna mreža za njegovu operaciju, te od političkih autsajdera koji su već ostajali ispod izbornog praga pa im se Lagumdžijin poziv u „novi SDP“ učinio kao prilika za comeback na političku scenu.
I veliko je pitanje ko zaista podržava ovu ideju. Već 24 sata nakon objave spiska Inicijativnog odbora Socijaldemokratskog pokreta medijima se javilo nekoliko zvučnih imena sa spiska ograđujući se od bilo kakve povezanosti sa objavom. Fra Petar Matanović, Hasan Muratović, Krstan Simić, Rasim Kadić, Igor Kamočai, Miro Lazović, Senka Nožica, Adil Kulenović, Dževad Bečirović… ili nisu ni znali da su na spisku ili ne žele imati ništa s tim. Ostali sa spiska tek trebaju da se pročitaju pa reagiraju tako da ćemo vrlo brzo, kad se lista raščisti, znati čiji je sve ovo projekt.
Ono što TBT saznaje, a korespondira i sa drugim procjenama, jeste da se radi o pokušaju okupljanja i ujedinjenja ljevice i građanskih snaga čiji lideri bi bili Lagumdžija, Željko Komšić (DF) i Reuf Bajrović (GS) i to bez aktuelnog SDP-a. Dakle, imena čelnika, ali i još nekih osoba sa liste (ako se ispostavi da jesu pristalice Inicijative), daju naslutiti da bi to bio „pokret“ raznolike orijentacije sa mogućim pretenzijama preuzimanja uloge BH. bloka. Pomalo je paradoksalno da bi se ponovo u istom timu našli Lagumdžija i Željko Komšić obzirom na njihov razlaz, dugogodišnji sukob i Komšićev put sa DF-om. Isto se može reći i za političkog doajena u BiH prof.dr. Ivu Komšića, koji se također davno razišao sa Lagumdžijom i zatim politički pokušao djelovati sa SDU. Ali, politika u BiH je puna paradoksa pa bi i njihovo okupljanje bilo moguće. Posebno iz interesa. Željku Komšiću sada treba bilo kakav saveznik i podrška nakon što se upustio u rizičnu koaliciju sa SDA. Ivo Komšić je čak imenovan za predsjedavajućeg Inicijativnog odbora, ali je teško dokučiti šta bi on tu mogao tražiti i očekivati, bez obzira na njegovo nezadovoljstvo stanjem i svojim statusom u SDP-u ?
DAMIR NIKŠIĆ JE BIO U PRAVU!
Čak i te noći 9. februara, kada je tokom dramatičnog odlučivanja o tome da li će SDP ući u koaliciju sa SDA, Damir Nikšić burno reagirao na proesdeaovske stavove na sjednici, neke članove Glavnog odbora prvenstveno Lagumdžiju nazvao izdajnicima i Bakirovim ljudima, a zatim bio akter incidenta, bilo je naznaka da je on ustvari bio u pravu. Pristalicama koalicije bilo je neobično stalo da se Nikšić tada izbaci iz sale za sastanke i da dalje ne talasa. Kasnije je nekima opet bilo jako stalo da on zbog psovačkog nastupa i galame tj. „zbog neprimjerenog ponašanja“ bude i izbačen iz SDP-a, iako se umjesto izbacivanja iz partije Nikšiću mogao izreći npr. „partijski ukor.“ Međutim, aktuelna situacija potvrđuje da je bio u pravu u svemu što je rekao o podrivačima SDP-a, tako da njegov vulgarni performans postaje nebitan (uostalom, drugovima se on već izvinio). Sada bi možda bio momenat da SDP, u svjetlu novih saznanja o antipartijskoj djelatnosti nekih drugova, razmotri i revidira odluku o isključenju. Pa kad već nije strijeljan zbog jabuke, mogao bi biti vraćen u članstvo. Ako je on halalio drugovima?
I generalno, šta se može očekivati od Zlatka Lagumdžije? Period pod njegovim upravljanjem od 1997. do 2014. bio je poguban za SDP, a od izbornog fijaska 2014. godine partija se još nije oporavila. Stoga je jasno da on ne može donijeti revitalizaciju socijaldemokratije, niti ujedinjenje ljevice, a posebno ne na ovakav način. Naprotiv, svojim bi djelovanjem Lagumdžija mogao proizvesti slabljenje SDP-a, odliv kolebljivog članstva kojem se može učiniti da je neki „novi SDP“ moguće rješenje. To se može dogoditi, iako se već pokazalo da frakcije rijetko politički uspijevaju kao samostalni subjekti, što je bio slučaj i sa nizom manjih „crvenih“, liberalnih ili građanskih stranaka kojih se danas više ne sjećamo.
Novo sahranjivanje socijaldemokratije
Ima pokazatelja da baš sahranjivanje socijaldemokratije, koje je najavio Nijaz Duraković davne 1997. na svom odlasku, i jeste bio Lagumdžijin zadatak! Kako onda, tako i sada. Nikad nije sasvim rasvijetljena pozadina montiranog kongresa iz 1997. godine, iako je u javnost već ranije o tome procurila ispovijest jednog Zulfikarpašićevog čovjeka od povjerenja, danas švicarskog penzionera sa boravištem u Sarajevu. Naime, prema njegovom iskazu neposredno prije spornog kongresa on je prisustvovao sastanku Adila Zulfikarpašića, Zlatka Lagumdžije i visokog oficira KOS-a iz Srbije na kojem je dogovoreno da „… mora doći do smjene u Partiji i da na čelo SDP-a BiH mora doći Zlatko Lagumdžija, da je to jako bitno svima, i za SDA stranku, i da je pripremljen kofer para da se Durakovića nagovori, ako treba i natjera da ode sa čela partije…“ I kao što je poznato, Duraković je tada smijenjen, no nikad nije rasvijetljeno šta se zaista desilo prije toga, osim što je sada poznato kome je sve bilo stalo da baš Zlatko dođe za lidera. Poznate su i posljedice njegove vladavine tako da je od strateškog značaja za SDP da otkloni svaki njegov dalji uticaj na Partiju. Kako se izborna fijaska SDP-a i uopće socijaldemokratske opcije više ne bi ponavljala.
Znakovito je i to da Lagumdžija inicijativu pokreće u vrlo rovitom političkom trenutku kad nije formirana vlast nakon općih izbora, a približavaju se lokalni. Ovaj potez ojačava jedino SDA koja je već „odradila“ Željka Komšića i DF. Izetbegović je eliminirao DF kao stranku i Komšića kao oponenta. Ponudom ministarskog mjesta u VM BiH upravo je „otvoren šaht“ u koji treba da zakorači Fahrudin Radončić i to bi bilo 2:0 za Izetbegovića.
I na koncu, bizarno, ali ne i beznačajno – Socijaldemokratski pokret očito će imati skraćenicu istu kao postojeća Partija – SDP. Ne treba biti naivan i misliti da Lagumdžija nije mogao smisliti originalniji naziv nove stranke. Jednostavno se radi o preotimanju brenda (SDP) koji postoji preko 100 godina. To može biti osnov za medijsku, propagandnu i čak izbornu manipulaciju biračima, ako se „novi SDP“ pojavi na lokalnim izborima. Birači će trebati dobro paziti za koji SDP će glasati, pravi ili reciklirani.
Bez zluradog prejudiciranja da bi nova stranka mogla završiti kao i sve dosadašnje „disidentske“ nastale od nezadovoljnika iz velikih stranaka (SBiH, SDU i sl.) ipak naslućujemo da bi najavljeni sastanak Inicijativnog odbora novog SDP(okreta) lako bi mogao ličiti na „sastanak lažnog komiteta u Zisovoj fotografskoj radnji“, a Lagumdžija na – lažnog Valtera.
(Analitički tim, TBT)